Aleksandar Dender: Kotorski korzo – tradicija koje više nema

Kada me uhvati nostalgija i krenem da prebiram po uspomenama iz mladosti, neizostavno se, sa posebnom toplinom, sjetim korza, šetališta naše mladosti, neke vrste našeg fejsbuka uživo od prije pedeset i koju godinu iz doba kada smo još uvjek živjeli stvarni život jer smo bili upućeni jedni na druge, na druženje i bliskost, a ne virtualni život kao danas, uronjen u televiziju i internet. Na kraju krajeva toplo mi je kad se sjetim korza jer mi je odredio sudbinu, tu prvi put vidio Sonju, sve ostalo je povijest

0
Kada me uhvati nostalgija i krenem da prebiram po uspomenama iz mladosti, neizostavno se, sa posebnom toplinom, sjetim korza, šetališta naše mladosti, neke vrste našeg fejsbuka uživo od prije pedeset i koju godinu iz doba kada smo još uvjek živjeli stvarni život jer smo bili upućeni jedni na druge, na druženje i bliskost, a ne virtualni život kao danas, uronjen u televiziju i internet. Na kraju krajeva toplo mi je kad se sjetim korza jer mi je odredio sudbinu, tu prvi put vidio Sonju, sve ostalo je povijest.
Kotor je odavno počeo da gubi svoj identitet.Ono što ga još koliko toliko održava je njegov materijalni oblik koji će još dugo odolijevati nesmiljenom napadu koji mu uništava dušu, njegovu tradiciju i njegov mnogostoljetni dalmatinski duh i specifičan način života u gradu čiji su nosioci bili građani kojih više nema. Nažalost, ni korza već odavno nema, nestalo je ne našom voljom, nestalo je kao i mnogo toga u Kotoru, prosto zato što je došlo novo vrijeme, novi običaji, nove navike, došli su drugi ljudi.
Kotorski korzo je nastao dolaskom Austrijanaca u Kotor i izgradnjom kafane Dojmi 1865. godine, kada je grad počeo da izlazi iz svojih zidina na more i sunce.Kafana i njen đardin sa glorijetom postali su omiljeno mjesto za izlazak austrijske gospode, a kavaljeri bi prije odlaska na večeru ili na bal obavezno napravili nekoliko đirova sa svojim damama ispod drvoreda palmi ispred kafane.Ubrzo su ovaj običaj prihvatili i Kotorani i tako je začeta tradicija koja se od tada sa svakom novom generacijim neprekidno obnavljala i trajala sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća kada se, nestankom kafane Dojmi u potresu i pojavom kafića u gradu, definitivno izgubila.
Iako je gotovo svaki grad ili gradić u tadašnjoj Jugoslaviji imao svoj korzo ili štraftu kako se negdje zvao, kotorski korzo je sigurno bio jedan od najljepših i najromantičnijih, ušuškan između mora i zidina grada sa đardinom kafane Dojmi, ispod drvoreda palmi, moguće je da je i pjesma, “Dok palme njišu grane i cijela varoš spi…” nastala upravo na našem korzu.Počinjao je od vrata od grada Porta marina, nastavljao pored kafane, pa sve do kraja rive gdje bi se savijao oko posljednje palme i vraćao nazad i tako sve u krug.
Sa korzom se počinjalo u gimnazijskom uzrastu, mlađima korzo još nije bilo dozvoljen, negdje oko 6 sati nakon završetka četvrtog časa, pa do 8 sati kada je za gimnazijalce i nautikaše počinjao koprifogo, u to doba, gimnazijalcima i nautikašima nije bio dozvoljen izlazak nakon osam sati, a nakon toga korzo su preuzimali stariji.Premda su mnogi i šetali, većina dječaka bi stajala sa strane ili sjedala na drvenim klupama ispred kafane kao svojevrstan ocjenjivački žiri, dok bi djevojke šetale u sredini, obično u paru ili u grupi, sa razrađenom taktikom gledanja koju mi je otkrila moja sestra.Naime, ukoliko je djevojka iz grupe imala simpatiju, prvo bi ostale djevojke ustanovile da li je simpatija gleda i ukoliko je gleda tek tada bi počinjala igra.Kako bi se bližio koprifogo, djevojački đirevi bi se ubrzavali da bi ih se okrenulo što više i uhvatilo što više pogleda, a posljednji bi se prošao gotovo trčeći.
Ljeto je već bila druga priča.Nije bilo koprifoga, vladala je potpuna demokracija na korzu, miješalisu se i stari i mladi, naši i stranci, rijeka ljudi koja bi tekla sve do kraja svirke u kafani Dojmi negdje oko ponoći.U neko doba bi korzo preplavio i abrum u vidu mirisa Žike ćevabdžije koji se pjavio sa roštiljem u kafani Dojmi negdje početkom šezdesetih, pa bi moje društvo, ogladnilo od udvaranja na korzu ponekad svratilo i na ćevapčiće. Tada sam, u prvom gimnazije, prvi put probao pivo i kombinacija ćevapčića i piva ostala mi je draga do danas.Poslije kafane Dojmi trčali bi ili do hotela Slavije ili do hotela Fjord kako bi uhvatili još koji ples i priliku da nađemo koju fureštu, jer su naše djevojke u 11 sati već bile doma.
Dok je zima na korzu bila za ozbiljnije zaljubljivanje i za duže veze, ljeto je bilo lepršavo, neobavezno, slobodno, kao prema naslovu knjige, “Plesala je jedno ljeto”. Već na jesen imali smo problem zbog toga što bi naše djevojke, zanemarene ljeti, uzvraćale na udvaranje sa dostojanstvenim odbijanjem, barem u prvo vrijeme, poslije bi zima učinila svoje.
Korzo je bila pozornica na kojoj se igrala igra vidjeti i biti viđen, igra u kojoj se družilo, upoznavalo i zaljubljivalo, siguran sam da i danas negdje u zraku ispred kafane lebde uspomene, lebde skrivene tajne, čežnjivi i stidljivi pogledi, neizrečene želje i onaj mladalački nemir koji nas je tjerao da baš svake večeri budemo na korzu.
Danas bi teško bilo objasniti mladima što je to korzo i što je korzo značio ranijim generacijama mladih, kako im objasniti ono beskrajno šetanje u krug od vrata od grada do kraja rive, pa oko palme nazad, kako im objasniti onaj ustreptali osjećaj nade da će ti biti uzvraćen pogled dragih očiju, slučajni dodir rukom u mimohodu ili osjećaj kada ti neko u prolazu tiho šapne, volim te.
Teško je objasniti mladima, čije su želje i snovi sigurno isti kao što su bili i naši, a koji su danas i pored ogromne povezanosti preko društvenih mreža sve usamljeniji, ta osjećanja koja je nam je davao korzo.Kako smo se zabavljali bez mobilnih telefona i beskrajnog kuckanja poruka, bez fejsa i instagrama, bez televizije, bez kafića?Oni koji nisu živjeli u doba korza teško ga mogu shvatiti bez obzira koliko im ga opisivali, jednako kao što ja ne mogu shvatiti zaljubljivanje i zabavljanje preko interneta.
Godinama poslije, iako mnogo stariji, ponekad bih zastao na starom mjestu na korzu i kada bih susreo neki davno propušteni pogled koji bi mi vratio slike odrastanja, druženja i bliskosti i neke zaboravljene ljubavi, pomislio bih, Bože kako nam je bilo lijepo.
Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.