Krajevne Crkve u Hrvata

Crkva u Hrvata broji više biskupija i nadbiskupija, na čijim su čelima, dakako, biskupi ili nadbiskupi. Neki od nadbiskupa osim svoje redovite titule nose i naslov metropolita. S druge strane, neke su biskupije sufraganske. Što bi onda označavali ovi običnom puku nepoznati nazivi? Kako bismo razumjeli o čemu je ovdje riječ, potrebno je dublje ući u hijerarhijski sustav Katoličke Crkve u svijetu.

Uzmimo stoga za primjer Zagrebačku nadbiskupiju. Ova krajevna Crkva ima status metropolitanske krajevne Crkve, što znači da je to povijesna crkvena pokrajina. Nadalje, slično kao i podjela na županije, svaka crkvena pokrajina ima više manjih krajevnih Crkava. Tako su primjerice zagrebačkom nadbiskupu metropolitu (Josip kardinal Bozanić) na neki način „podređene“ još Bjelovarsko-križevačka biskupija, zatim Sisačka biskupija i Varaždinska biskupija. Njima je pridružena još jedna specifična krajevna Crkva koja obuhvaća grkokatoličke župe, odnosno župe u kojima se misa slavi po istočnom obredu, ali je istovremeno u punom jedinstvu s (Rimskom) Katoličkom Crkvom. To je Križevačka eparhija, odnosno biskupija. Ove četiri biskupije sufraganske su Zagrebačkoj metropoliji, odnosno nadbiskupiji.

Raščlanimo sad Splitsko-makarsku metropoliju. Sufraganske biskupije Splitsko-makarskoj nadbiskupiji danas su Dubrovačka biskupija, Hvarska (Hvarsko-bračko-viška) biskupija, Šibenska biskupija i Kotorska biskupija koja danas pripada teritoriju Crne Gore. U ovom je slučaju vidljivo kako podjela na crkvene pokrajine može, ali i ne mora slijediti državne granice. No treba imati u vidu kako je Kotorska biskupija nekoć bila sasvim hrvatska.

Đakovačko-osječkoj metropoliji ili nadbiskupiji sufraganske su Požeška biskupija i Srijemska biskupija, koja obuhvaća i teritorije Vojvodine u Srbiji. Riječka metropolija nalazi se iznad Gospićko-senjske biskupije, Krčke biskupije i Porečke i pulske (Porečko-pulske) biskupije. Osim toga postoji još i Zadarska nadbiskupija, koja nema sufraganskih biskupija.

U većini svjetskih država postoji još i Vojni ordinarijat, odnosno ustanova koja upravlja svećenicima u službi vojske, tj. vojnim kapelanima. U Hrvatskoj je sjedište Vojnoga ordinarijata u Zagrebu. Ondje se nalazi još i Apostolska nuncijatura, čiji predstojnik nuncij zastupa Svetoga Oca u nekoj krajevnoj Crkvi.

Kakvo je stanje u drugim zemljama hrvatskoga govornog područja? U Bosni i Hercegovini postoji jedna nadbiskupija i njoj podređene sufraganske biskupije. To je Vrhbosanska nadbiskupija na čelu s Vinkom kardinalom Puljićem, sa sjedištem u Sarajevu. Vrhbosanska se naziva jer je u vrijeme ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije 1881. godine Đakovačka biskupija još uvijek nosila naslov Bosanske biskupije. Osim ove krajevne Crkve postoje još Banjolučka biskupija, Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija. Zadnjim dvjema biskupijama upravlja jedan dijecezanski biskup jer je povijesna Trebinjsko-mrkanska biskupija u ovom trenutku prema broju katolika vrlo mala.

U Sarajevu je osim toga sjedište Vojnoga ordinarijata i Apostolske nuncijature. Osim toga, Vrhbosanskoj su nadbiskupiji dodijeljene kao sufraganske Skopska biskupija i Apostolski egzarhat za Makedoniju. Na čelu ovoga egzarhata stoji mons. Kiro Stojanov koji je istovremeno skopski biskup. U Crnoj Gori pak postoji još i Barska (nad)biskupija, no ona je podređena izravno Svetoj Stolici, a ne nekoj metropoliji.

Katolička Crkva u Srbiji ima jednu nadbiskupiju. Beogradskoj nadbiskupiji podređene su Subotička biskupija i Zrenjaninska biskupija. Osim toga, zbog političkih nesuglasica, na Kosovu je aktivno posebno Apostolsko poslanstvo sa središtem u Prizrenu.

Budući da je iz zemljopisnih razloga teško podijeliti teritorij, osnovane su i biskupske konferencije koje okupljaju biskupe neke zemljopisne regije. Hrvatska biskupska konferencija (HBK) tako broji četiri metropolije, jednu nadbiskupiju koja nije metropolija, 11 biskupija i jednu eparhiju, te vojni ordinarijat. Biskupskoj konferenciji Bosne i Hercegovine (BKBiH) pripadaju jedna nadbiskupija, tri biskupije i vojni ordinarijat. Međunarodnoj biskupskoj konferenciji sv. Ćirila i Metoda (Makedonija, Crna Gora i Srbija) pripadaju dvije nadbiskupije, šest biskupija i dvije eparhije.

Crkva u Hrvata trenutno broji i dva kardinala. Što bi to značilo? Katolička Crkva na razini cijeloga svijeta među biskupima bira posebne službe – kardinale – koji bi u slučaju kad Crkva ostane bez svoga pročelnika u osobi Svetoga Oca pape mogla izabrati novoga nasljednika sv. Petra, odnosno Rimskoga biskupa. Time je također demokratizirana hijerarhija Crkve. U ovom trenutku u Katoličkoj Crkvi postoji 220 kardinala. Od toga su mnogi već navršili 80 godina te više ne mogu sudjelovati u izboru novoga Pape. Svi oni imaju različite službe, neki su od njih nadbiskupi kao i hrvatski kardinali Vinko Puljić i Josip Bozanić. Ostali nadbiskupi metropoliti poput primjerice Marin Barišić (Split) ili Đuro Hranić (Đakovo) nose titulu monsinjora, pa ispred imena stoji skraćenica mons. (ranije msgr.), a ne kard. kao kardinal.

Svaka biskupija, po potrebi, može imati jednoga ili više pomoćnih biskupa. U Bosni i Hercegovini tako postoje dva pomoćna biskupa – jedan za Vrhbosansku nadbiskupiju, jedan za Banjolučku biskupiju. Pritom pomoćni biskup nije pomoćni nadbiskup. Također, premda se za biskupe redovito ne biraju članovi redovničkih zajednica, poput primjerice Franjevačkoga reda, u BiH je 2010. upravo jedan franjevac imenovan biskupom. To je mons. Marko Semren, OFM, pomoćni biskup banjolučki. U Hrvatskoj je pak franjevac kapucin mons. Ivica Petanjak dijecezanski biskup Krčke biskupije. 

Još jednu zanimljivost u rangiranju krajevnih crkava predstavlja titula primasa. Naime, povijesne crkvene pokrajine nekoć su imale po jednoga nadbiskupija (rjeđe i biskupa) koji ima presedan nad jednom ili više crkvenih pokrajina u pravnim i crkvenim pitanjima. U BiH tako primjerice ne postoji primas, ali je za to u Hrvatskoj primas nadbiskup Splitsko-makarske nadbiskupije, trenutno u osobi mons. Marina Barišića. Zanimljivo, koliku važnost ima naizgled nevažna titula primasa, pokazuje činjenica da je primas Germanije, u osobi dijecezanskoga biskupa biskupije Salzburg (trenutno mons. Franz Lackner, OFM), ima pravo nositi grimiz, što je redovito posebnost pripadnika kardinalskoga zbora Katoličke Crkve.