Leonard Valenta: Srednjovjekovni grad Ključ: Vjerni Ključar

Na kraju priče o srednjovjekovnoj zemlji, što bijaše iskićena gradovima i utvrdama, kulama i dvorovima, podgrađima i trgovima, stoji grad Ključ. Ispisuje posljednje stranice bosanske povijesti, ili bolje, poput vjernog i savjesnog ključara pohranjuje njezinu prošlost za neka druga, bolja vremena. Njegove zidine, od inih drugih gradova, među posljednjim posvjedočiše kraj. Bijahu one posljednje utočište jednako tako posljednjem kralju bosanskom, koji se sklanjaše od osmanskih četa, što ga progoniše i glavu njegovu tražiše. Zaključi se u Ključu sudbina Bosne, koja se samo ostvarila u kraljevskom Jajcu, gdje Stjepan Tomašević iz Ključa bijaše odveden i pogubljen.

A grad ponad Sane, čini se, rado primi na svoja kamena pleća nezahvalnu i tešku uspomenu baštinjenja zalaska bosanskog kraljevstva. Isprativši posljednju bosansku okrunjenu glavu, ostade ispružen na uskoj i dugoj klisuri, poput nekoga što strpljivo čeka dragog gosta. I tako već stoljećima! Okrunjena glava se ne vrati, a okamenjeni sluga i dalje vjerno čeka. Gotovo da i danas tako izgleda, kada se pogleda visoko prema ostacima grada Ključa. Pozorno motre stare kule na dolinu što se razastrla podno klisura, iskićena kućama i zgradama potomcima podanika i doseljenika. Ovaj grad ne priča svoju priču. Osjećam tišinu i stoljetno iščekivanje dok se penjem njemu ususret. Grad tako sličan mnogima, a opet nekako drugačiji, sjetniji.

Nastanak grada arheolozi smještaju negdje u 13. stoljeće, dok se u povijesnim izvorima Ključ prvi put spominje 1322. Tada ban Stjepan II. Kotromanić svojom poveljom darova župe Banicu i Vrbanju, s gradovima Ključem i Kotorom, Vukosavu Hrvatiniću, koji se već tri godine poslije prozva ključkim knezom. Kako je Vukosav obećao vjernu službu bosanskom banu, tako su ove župe, zajedno sa svojim gradovima, postale sastavni dio bosanske banovine.

I kralj Stjepan Tomaš u jednoj svojoj povelji iz 1446, pisanoj u vrandučkom gradu, spominje Ključ, potvrđujući njegovo posjedovanje Ivanišu Draginiću i njegovim sinovima. Ova je povelja utoliko važnija što se prvi put spominje i podgrađe Ključa.

Arheološka istraživanja šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća utvrdila su trodijelnu arhitektonsku organizaciju ključkog grada. Centralnu arhitektonsku cjelinu čini sam grad, srednjovjekovno utvrđenje s obrambenim i stambenim objektima, napose samoj palači. I u slučaju Ključa vidna je i gotovo fascinirajuća građevinska umješnost bosanskih i stranih neimara koji su znali u potpunosti prilagoditi grad zahtjevnom i strmom terenu. Obrambenu ulogu s juga preuzele su upravo strme stijene i duboki ponor, dok su južnu stranu grada opasavali visoki bedemi. Između ovih dviju točaka na uskoj i dugačkoj stijeni promigoljio se grad. Širok svega nekih 5-13 metara, u dužini od 125 m, ključki grad je uspio na ovako uzanom prostoru zadovoljiti sve potrebe obrambenog i za stanovanje ugodnog prostora. U grad se ulazilo kroz glavnu kulu, koja je s unutarnjim dvorištem bila povezana jednim malim predvorjem. Glavni objekt u gradu svakako je bila palača, smještena u spomenutom dvorištu. Četverokutne osnove, palača je imala prizemlje i jedan kat, u koji se ulazilo kroz trijem. Na ovom prostoru pronađena su i dva srednjovjekovna spremišta za vodu. Krajnju istočnu točku grada čuvalo je snažno topovsko gnijezdo. U cjelini gledano, kompleks grada, s jakom kulom na jednoj i topovskim gnijezdom na suprotnoj strani, te jakim bedemima koji su opasavali palaču, predstavljao je idealnu obrambenu-stambenu cjelinu. Ispod nje se nalazila manja utvrda poznata pod imenom Tabori. I ovo srednjovjekovno zdanje imalo je zaštitni karakter, što potvrđuje i smještaj na prilazu gradu. Treći dio cjelokupnog kompleksa činila je jedna kula, prozvana Ljubica. Smještena na uzvisini iznad grada, potpuno izdvojena i udaljena od grada, odaje izgled osamljenog čuvara. To joj je i bila jedina zadaća, pomno bdjenje svoga kamenog štićenika s mjesta s kojega je njegova sigurnost mogla biti najugroženija.

Priča o srednjovjekovnom Ključu skončava zajedno s bosanskim kraljevstvom. Brojne legende ispredaju se oko grada i tih proljetnih dana 1463. godine. Kralj Stjepan Tomašević predade se Osmanlijama, pošto ovi na čudan način doznaše da se kralj krije u Ključu. Prije toga obećaše mu život, a kralj se predade kako bi svoj grad ponad Sane poštedio opsade, gladi i ubijanja. U Jajcu ga, međutim, dočeka dželat. Još uvijek čekajući svoga gospodara, Ključ tako poput vjernog kraljevskog ključara zaključa jedno vrijeme, jednu povijest i jednu priču. Priču o bosanskom kraljevstvu.