Luka Marković: OSVRT NA DRUGU NEDJELJU DOŠAŠĆA
Koronavirus, pored svih negativnih izazova, daje, silom prilika, mogućnost za tu potrebnu tišinu. Za mnoge bi ovo vrijeme došašća i božićnih blagdana, zahvaljujući opasnoj pandemiji, mogla biti prilika za promišljanje o onome što čovjeka doista usrećuje, što obitelj povezuje i što ga približava Bogu
Danas živimo u takozvanom ubrzanom vremenu. Sve veći broj želja, koje su rezultat tehnološkoga društva, profita i ponuda, prisiljavaju čovjeka na više rada. U mnogim bogatim zemljama radi veliki broj ljudi po dva posla kako bi si mogao ispuniti barem dio onoga što nudi potrošačko društvo. To oduzima često vrijeme za one važnije stvari u životu.
Želje su, pogotovo kad su prekomjerne, vraška stvar. Nikada im nema kraj. Čim čovjek ispuni jednu, javlja se druga. Upravo su zbog toga već neki od grčkih filozofa upozoravali na potrebu odgoja za sposobnost odricanja, obuzdavanja glede želja.
Njemački filozof Schopenhauer protumačio je to na svoj način, tvrdeći da sve želje ne možemo nikada ispuniti. I upravo zbog toga prekomjerne želje, misli on, čine čovjeka nesretnim.
Stresan način života, život u ubrzanom vremenu, dovodi često do moderne bolest, burnout-sindroma (sagorijevanja iznutra). Posljedica te bolesti koja čini čovjeka nesposobnim za rad i život pogađa čitavu obitelj. Danas bi se, s obzirom na probleme koje ta bolest donosi, moglo reći kako koronavirus može ponuditi i nešto pozitivno. Prisiljavajući pojedinca na izolaciju, otvara mu mogućnost za ozbiljnije razmišljanje o životu. Nedostatak velikih vanjskih manifestacija za Božić, nudi priliku za više obiteljskoga druženja, ali i osobnoga razmišljanja o smislu života.
Pustinja je simbol samoće i tišine. Evanđelje govori o tome da Ivan dolazi iz pustinje. I drugi proroci Biblije su provodili neko vrijeme u pustinji. Također i Isus se povlači na neko vrijeme u pustinju kako bi promislio o onome što mu je činiti. Zašto je pustinja toliko važna?
Putopisci, koji su proveli neko vrijeme u pustinji, kažu da čovjek nigdje ne može tako intenzivno osjetiti Božju blizinu kao u pustinjskoj tišini. U pustinji nema ničega što bi moglo odvući ljudsku pažnju od njega samoga. Ali pustinja slikovito rečeno, može biti vlastita kuća ili stan. Na koncu, samostani su zamišljeni kao pustinjske oaze u svijetu stresa. Jesu li to? To je druga priča.
Pustinja može biti svako mjesto tišine koje pruža mogućnost za koncentraciju na ono bitno u životu, koje potiče na promišljanje o nepotrebnim željama – onim željama koje nas više udaljavaju jedne od drugih, pa i u obitelji, nego što zbližavaju.
Koronavirus, pored svih negativnih izazova, daje, silom prilika,
mogućnost za tu potrebnu tišinu. Za mnoge bi ovo vrijeme došašća i božićnih blagdana, zahvaljujući opasnoj pandemiji, mogla biti prilika za promišljanje o onome što čovjeka doista usrećuje, što obitelj povezuje i što ga približava Bogu.