Marko Karamatić: Srednjovjekovna crkva u Zvorniku

Na prostoru istočne i sjeveroistočne Bosne podigli su najmanje osam samostana: u Srebrenici, Bijeljini, Teočaku, Labu, Vrhkrupnju, Zvorniku… Pošli su i dalje prema istoku. Vođeni misionarskim zovom krenuli su prema Bugarskoj i Transilvaniji. U Bugarskoj su, koja je bila u okviru Bosne Srebrene, dugo vremena pastoralno i kulturno djelovali. Njihov rad imao je odjeka i u prvoj bugarskoj tiskanoj knjizi Abagar (Rim 1651) u kojoj se uočavaju tragovi hrvatskoga jezika.

Nije moguće točno odrediti vrijeme dolaska franjevaca u Zvornik koji se prvotno zvao Zvonik. Lokaciju samostana „St. Maria de Campo” (Sv. Marija u Polju), spomenutoga u popisu fra Bartula Pizanskoga (1375), neki su smještali u Polje kod Bijeljine. Zbog političke nestabilnosti u prvoj polovici 15. st., uzrokovane turskim upadima i razaranjima, samostan sv. Marije preseljen je u utvrđeni grad Zvo(r)nik – smatra povjesničar fra Dominik Mandić (1889–1973). Samostan na istoj lokaciji vide još neki povjesničari kao K. Draganović i M. H. Grabčanović, ali ne spominju preseljenje!

Zvonik, ne Polje

Arheolog Đuro Basler (1917–1990) drukčije razumijeva latinski naziv „St. Maria de Campo”. Po njemu to nije Sv. Marija u Polju, budući da latinski naziv „campus” ovdje nije u smislu polja (campus), nego u smislu zvonika (srednjovjek. latinski: campanum). Odatle slijedi da se samostan na spomenutom popisu Pizanskoga odnosi na lokaciju u Zvo(r)niku, gdje je i franjevačka crkva sv. Marije.

Crkva je izgrađena u gotičkom stilu, što je uostalom i očekivano, budući da su franjevci bili istaknuti pobornici toga stila. Nakon antike, gotika se javlja kao prvi samostalan i originalan stilski izraz u zapadnoj Europi. U ranoj fazi gotike njezini nositelji i širitelji bili su redovnici cisterciti, a u fazi visoke i kasne gotike franjevci i dominikanci te građanstvo. Pod utjecajem sv. Franje, koji je želio skromnije građevine, razvila se franjevačka gotika, najprije u Italiji, a potom i u našim krajevima, pretežno na jadranskoj obali. Uglavnom su to jednobrodne propovjedničke crkve koje u svetištu imaju križno-rebrasti ili mrežasti svod, a u brodu otvorene krovišne grede ili ravan strop. S obzirom na već spomenutu opredijeljenost franjevaca za gotiku, srednjovjekovne franjevačke crkve u Bosni građene su u tom stilu. Imajući u vidu nevelike gospodarske mogućnosti, bosanskim franjevcima je preporuka sv. Franje da grade skromne crkve na svoj način pogodovala.

Crkva sv. Marije u Zvorniku bila je smještena na uzvisini u središtu grada. Sudeći po sačuvanim temeljima ona je imala prostranu četvrtastu dvoranu za puk (15 x 15 m) i pravokutni kor (7 x 8 m). Zidovi, debeli jedan metar, nazidani su na desetak centimetara debljim temeljima. Zidana je grubo klesanim kamenom, a pritom su se koristili i rimski kameni ostaci, neki s latinskim natpisima. Ne zna se točno kako je izgledao zvonik. S obzirom na to da je crkva bila uistinu prostrana, to govori da se tada, u vrijeme gradnje, računalo sa znatnim brojem vjernika.

Uspon i propast

Zvornik je 20-ih godina 15. st. doživio gospodarski i trgovački procvat uvelike zahvaljujući dubrovačkoj koloniji od oko 200 obitelji. Dubrovčani su živjeli u bliskoj povezanosti s franjevcima, oporučno im ostavljali svoju imovinu, a samostan je katkada služio kao locus credibilis gdje su se pohranjivali dokumenti i razne vrijednosti. Do opadanja gospodarstva dolazi 30-ih godina 15. st., a napose nakon turskoga osvajanja (1460), kada grad gospodarski propada, a samostan jedva preživljava sljedećih desetljeća.

Franjevci su 1533. godine (prema nekim 1538)  bili prisiljeni napustiti Zvornik. Crkva je ostala prazna. Nedugo po njihovu odlasku, u jednom osmanskom popisu iz 1548. spomenut je „mesdžid koji je bio crkva”, što znači da je crkva pretvorena u muslimanski molitveni prostor, ali tada ne u džamiju, koja će to postati tek oko 1600. godine. Zvornički muslimani znali su da je to nekadašnja crkva, pa su je u svagdanjem govoru zvali Fethia, tj. osvojena, kao i u slučaju crkve sv. Ante u Bihaću i još ponegdje. Zbog propadanja gospodarstva u 18. st. Fethia se sve više ruinirala te je konačno napuštena. U vrijeme dolaska Austro-Ugarske (1878) bila je u još lošijem stanju. Kasnije je obnovljena, a osnutkom župe (1903) postala je župna crkva.

Nakon Drugoga svjetskog rata nova vlast ju je porušila a materijal iskoristila za gradnju žitnoga skladišta. U donjim zidnim dijelovima našli su se i kameni ostaci iz rimskoga doba s latinskim natpisima. Od crkve su preostali samo temelji koji su sačuvali tlocrtne obrise građevine.

Čudotvorna Gospina slika

O likovnosti crkve nemamo vijesti, jedino znamo da se štovala Gospina čudotvorna slika. Ne zna se kada je i kako nastala, osim što u jednom zapisu stoji da su franjevci kupili boje u Budimu za izradu slike na dasci. I to je sve. Franjevci su napustili Zvornik 1533. otišli u G. Tuzlu (Soli), a potom kasnije u Gradovrh nedaleko od Tuzle. Sa sobom su ponijeli i Gospinu sliku. Prema jednoj legendi franjevce je u bijegu presreo neki Turčin na konju, probo je Gospinu sliku ispod oka odakle je potekla krv. On se potom survao u Drinu i utopio.

Franjevci su 1541. ishodili dopuštenje od turskih vlasti za podizanje samostana u Gradovrhu, a nekoliko imućnih katolika pripomoglo je da je on i izgrađen. Vjernici su štovali sliku Gospe čudotvorne donesenu iz Zvornika. Nju spominju vizitatori 17. stoljeća u svojim izvješćima. Fra Pavao iz Rovinja (1640) veli da je od ponajboljeg umjetnika, a biskup fra Jeronim Lučić (1639) opisao ju je kao božićnu scenu: Isus leži na slamici, a pored njega njegova majka nagnuta nad njim u klečećem stavu. Zapisi drugih pohoditelja uglavnom su sadržajno istovjetni uz tek neznatne razlike.

Godine 1688. franjevci su zbog ratnih neprilika iz Gradovrha ponovno otišli u izbjeglištvo i to u Prekosavlje. Naselili su se u Baču. Međutim o čudotvornoj Gospinoj slici uopće nema suvremenih vijesti. Slika se više nije spominjala sve do 1830, kada je ljetopisac franjevačke kapistranske provincije fra Grgo Čevapović ustvrdio da su franjevci iz Gradovrha sa sobom ponijeli sliku u Bač. U tamošnjem samostanu zaista postoji slika koju puk časti kao „Crnu Gospu” ili „Radosnu Gospu”, ali ona nije identična sačuvanom opisu Gospe Zvorničko-Gradovrške. Na njoj je zapis na staroslavenskom, a godina 1685. s potpisom umjetnika Dime.

Može li ta slika imati ikakve veze s Gradovrhom? Tom temom se 30-ih godina pozabavio fra Mladen Barbarić, franjevac Hrvatske provincije. Pribavio je sve važne informacije o slici Gospe Zvorničko-Gradovrške, ali se one odnose isključivo na zvorničko i gradovrško razdoblje, a ne na Bač. Nikakve naznake nema da je postojeća slika u Baču identična slici Gospe Zvorničko-Gradovrške, kako je opisana. On stoga smatra da slika nije niti stigla u Bač.

Đuro Basler je pak uvjeren da je današnja slika u Baču – „vrlo lijepa ikona makedonskog porijekla” – ustvari čudotvorna slika Gospe Zvorničko-Gradovrške. On misli da ju je umjetnik imenom Dima samo restaurirao (1685) a ne naslikao, a da se svojom ikonografijom pribraja slikama kretsko-venecijanske škole (15. st.). Kako pučanstvo Bača nije ničim bilo vezano za Gradovrh, štovanje čudotvorne slike Gospe pomalo se gubilo i konačno nestalo.

No takvo tumačenje nije uvjerljivo. Čudotvorna slika Gospe Zvorničko-Gradovrške, po sačuvanim opisima u nizu dokumenata, sasvim je drukčija i ikonografski uopće ne odgovara  slici u Baču koju potpisuje slikar Dima. Što se s njom ustvari dogodilo, ne znamo. Možda je stradala u nekom razaranju crkve i samostana ili je nestala u vrijeme kada su franjevci bili prisiljeni zbog vanjske opasnosti privremeno napustiti samostan 70-ih godina 17. st., kako to svjedoči biskup fra Nikola Ogramić Olovčić? U svakom slučaju sudbina čudotvorne slike Gospe Zvorničko-Gradovrške i dalje je zagonetna!