Mate BOŽIĆ: Hrvatski grb nije šahovnica, taj naziv je pogrešan i neprimjeren

 

Za razliku od srednjovjekovnog grba s leopardovim glavama (današnjeg grba Dalmacije), štit sa šahiranim poljima kao zemaljski grb Hrvatske pojavljuje se tek početkom novoga vijeka, točnije oko 1494. godine, a njegova simbolika i nastanak vezan je uz tada aktualne borbe europskih kršćanskih zemalja s Osmanlijama

Naime, tijekom druge polovice XV. stoljeća, a osobito nakon propasti Bosanskog Kraljevstva 1463. godine, provale Osmanlija na područje Hrvatsko-dalmatinskog kraljevstva su učestale, osobito u krajeve južno od Gvozda. Tamošnje plemstvo je u tom razdoblju svoje nade u obranu od sve jačeg pritiska Osmanlija sve više polagalo u moćne Habsburgovce kao aktualne rimsko-njemačke careve, a sve manje u slabašne Jageloviće (Vladislava II. i Ludovika II.) kao svoje legitimne vladare.

Krbavska bitka (‘Der Crabaten Slacht’) iz autobiografije cara Maksimilijana ‘Der Weisskunig’. Grafika Leonharda Becka, 1516.-1519. – ‘HRVATSKI GRBOVI geneza – simbolika – povijest’

Upravo nakon katastrofalnog poraza u bitci s Turcima na Krbavskom polju 1493. hrvatsko plemstvo južno od Gvozda budućem caru Maksimilijanu I. Habsburškom sa sabora održanom u Bihaću početkom travnja 1494. godine šalje pismo u kojem od njega očekuje pomoć i ističe svoju mukotrpnu obrambenu ulogu ‘tvrđave’ u borbi protiv Osmanlija, što je izraz kojeg će hrvatski plemići od tada redovito ponavljati tražeći pomoć od zapadnih vladara. 

Tako se 1494. u pismima tada odaslanim papi i rimsko-njemačkom vladaru plemstvo tadašnje Hrvatske naziva ‘kulom’ i ‘predziđem kršćanstva’ – ‘antemurale Christianitatis’. 

Portreti cara Maksimilijana i njegove druge supruge Biance Marie Sforza, 1495. – ‘HRVATSKI GRBOVI geneza – simbolika – povijest’

Na Maksimilijanov odgovor nije trebalo puno čekati. Naime, već 24. studenog 1494. budući je car poslao pismo staležima Carstva za predstojeći sabor u Wormsu u kojemu ponavlja hrvatske molbe za pomoć i Hrvatsku naziva ‘vratima i štitom’ (‘porten und schilt’) kršćanstva i njemačkih zemalja, imajući pritom u vidu vlastite nasljedne pokrajine: Kranjsku, Štajersku i Korušku, kojima je Hrvatska doista predstavljala posljednji preostali bedem i prvu crtu obrane od Osmanlija.

Maksimilijan i knezovi izbornici na saboru u Wormsu, 1495.; Scena iz Maksimilijanove heraldičke dvorane. Detalj s ‘Trijumfalnog luka cara Maksimilijana’, oko 1515.-1518. – ‘HRVATSKI GRBOVI geneza – simbolika – povijest’

Tako je prikaz tvrđave/obrambenog zida kao slikovitog simbola Hrvatske izložene neprestanim napadima Osmanlija tijekom druge polovice XV. stoljeća (u kontekstu aktualne europske protuosmanlijske borbe: ‘predziđe kršćanstva’ – ‘antemurale Christianitatis’) bio, vjerojatno pod izravnim utjecajem Maksimilijana Habsburškog, početkom posljednjeg desetljeća XV. stoljeća heraldički oblikovan u šahirana polja postupkom likovne redukcije i stilizacije, tako da se zidni raster likovno ‘pretvorio’ u šahiranu plohu s pravilnim kvadratima. Tako je konačno formirana hrvatska ‘šahovnica’ – tj. popularno (i ujedno pogrešno) nazivani grb Hrvatske. 

Slijed formiranja šahiranog grba Hrvatske od Krbavske bitke (1493.) do Cetingradskog izbora Habsburgovaca kao hrvatskih kraljeva (1527.) – ‘HRVATSKI GRBOVI geneza – simbolika – povijest’

Naime, kolokvijalni pojam ‘šahovnice’ u slučaju hrvatskog grba pogrešan je i neprimjeren. ‘Šahovnica’ predstavlja isključivo šahovsku ploču s točno određenim brojem redova (osam redova brojčanih oznaka od 1 do 8), kao i točno određenim brojem stupaca (osam stupaca slovnih oznaka od a do h).

S druge strane, broj polja u šahiranim grbovima u okviru heraldičke prakse nije precizno zadan, odnosno može biti različit (pri čemu je najmanji broj polja devet – ukoliko je riječ o tri vodoravna reda i tri okomita stupca).

Freska s prikazom heraldičkog Davidova tornja u dominikanskome samostanu u tirolskom gradu Bolzanu (Bozen), oko 1490.-1494. Crveno-srebrno šahirani grb Hrvatske (4×4) zauzima središnje mjesto uz grb Ugarske, iznad kojih su grbovi Austrije, Bozena, Bavarske i Burgundije (© Foto: Hartmut Prünster, Bozen) – ‘HRVATSKI GRBOVI geneza – simbolika – povijest’

Period od 1494. godine (kada je šahirani grb Hrvatske vjerojatno nastao – prvi poznat primjer iz tirolskog Bolzana) do 1527., tj. Cetingradskog  izbora Habsburgovaca, točnije Maksimilijanovog unuka Ferdinanda, kao hrvatskih kraljeva bio je ujedno i ključno razdoblje oblikovanja hrvatskog šahiranog grba – prvog službenog heraldičkog znamenja isključivo Kraljevine Hrvatske, te su primjeri njegove tadašnje uporabe ne samo brojni nego i široko rasprostranjeni europskim kontinentom.

Tako je Maksimilijanov unuk Ferdinand Habsburški 1522. na državnom saboru Svetog Rimskog Carstva u Nürnbergu istaknuo kako ‘viteški kršćanski narod’ Hrvata ‘poput štita’ stoji ispred Štajerske, Koruške i Kranjske, te cijele Europe i zapadnoga kršćanskoga svijeta. Pritom je za Hrvatsku također upotrijebio izraz ‘predziđe’ (njemački: ‘zwingermaurer’). 

Na tom istom saboru knez Bernardin Frankapan je održao glasoviti govor u kojemu je molio okupljene staleže za pomoć u obrani od Osmanlija, napominjući kako je ‘Hrvatska štit i vrata kršćanstva’. Naposljetku, Bernardinov sin Krsto sljedeće je godine, u govoru pred papom Hadrijanom VI., ponovio uvriježenu metaforu o Hrvatskoj kao ‘predziđu’ i ‘dverima’ kršćanstva. 

Naposljetku, porazom od Osmanlija i pogibijom Ludovika II. na Mohačkom polju 29. kolovoza 1526. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo se raspalo, a nadvojvoda Ferdinand Habsburški učinio je sve da ga Hrvatski sabor izabere za kralja.

Tako je šahirani grb Hrvatske nakon višegodišnje vladarske uporabe, kao znamen svoga ‘regnuma’, formalno prihvatila i plemićka elita, koristeći ga na pečatu saborske isprave u Cetingradu od 1. siječnja 1527. 

Prikaz Mohačke bitke u VII. knjizi djela Johanna Jakoba Fuggera ‘Ehrenspiegel des Hauses Österreich’. Augsburg, 1559.; Pečat Kraljevine Hrvatske s Cetingradske isprave o izboru Ferdinanda Habsburškoga za hrvatskoga kralja 1. siječnja 1527. – ‘HRVATSKI GRBOVI geneza – simbolika – povijest’

Cetingradska isprava o izboru Ferdinanda Habsburškog za hrvatskoga kralja proviđena je sa sedam pečata, a središnji i najveći, četvrti pečat s kružnim natpisom ‘REGNI SIGILLUM’ sastoji se od šahiranog znamena kvadratnog oblika (8×8) s početnim srebrnim poljem.

Činjenica da se taj pečat nije rabio u ovjeravanju kasnijih saborskih dokumenata, a niti se uopće koristio u službene svrhe, govori u prilog tezi da ga je za tu priliku dao izraditi i preko svojih legata hrvatskome plemstvu poslati Maksimilijanov unuk i nasljednik, austrijski nadvojvoda i netom izabrani češki kralj Ferdinand I. Međutim, o kasnijoj, višestoljetnoj uporabi ovoga grba bit će više riječi u idućem tekstu ovoga niza.”

 

Izvor: dalmatinskiportal.hr