Mato UZINIĆ: O ustrajnoj molitvi kao nadi kršćana 21. stoljeća
Ustrajna molitva nije posljednja opcija nego jedini pravi put – ona pretvara naš život u dijalog s Bogom i našu Crkvu u zajednicu misionara nade među narodima
U jednoj epizodi serije Odabrani – koja na nov i privlačan način prikazuje revolucionarnost Isusova nauka – govori se kako pogrešno tumačenje slika iz Isusovih prispodoba može donijeti više štete nego koristi. To se ondje odnosilo na drugu prispodobu, ali vrijedi i za današnje Evanđelje.
Pogreška nastaje kad sebe, u svojim potrebama i poteškoćama, prepoznamo u udovici koja uporno moli, a Boga u nepravednom sucu koji navodno ignorira našu molitvu i kojega jedino naša ustrajnost može „prisiliti“ da nam učini pravdu. Ako se i možemo poistovjetiti s udovicom – čemu se nadam – nepravedni sudac nije slika Boga. On nije središnji lik. On je tu tek kao pozadinski kontrast, da bismo jasnije vidjeli i razumjeli lik udovice – kakvi mi trebamo biti. Udovica je glavni lik. U njoj prepoznajemo sebe; u njoj prepoznajemo i Crkvu. A što ona čini? Ustrajno moli.
Poruka i preporuka prispodobe jest molitva – ustrajna molitva. To je primjer koji trebamo nasljedovati i ono što nas vodi kroz sve opasnosti i nepravde s kojima ćemo se, kao Crkva i kao kršćani, susretati. Molitva ostaje sredstvo koje imamo kad nam se čini da više nemamo ništa. Ona nas drži da ne odustanemo, pa ni onda kad sve izgleda uzaludno. To nije tek ponavljanje naučenih formula – premda i one pomažu. To je molitva koja je postala život, i koja omogućuje da život postane molitva: trajni dijalog s Bogom koji se ne mjeri minutama, nego kolikom smo mu dali prostora u svemu što jesmo i činimo.
Ustrajna molitva znači: svaku odluku donosimo s Gospodinom, kao i Isus – i kao udovica iz prispodobe, koja je njegova slika. Onog trenutka kad prestanemo, kad nam ruke podignute na molitvu klonu – kao Mojsiju u prvom čitanju, kojem su pomagali Aron i Hur – odnosno drugi utjecaji dobivaju prednost: oni koji nas žele odvojiti od Boga i zarobiti logikom koja od početka šapće kako Bog „nije pravedan“, kako nas je „zakinio“, kako ga „nije briga“, ili kako ga „uopće nema“. Molitva raskrinkava te napasti i pomaže da dan po dan usklađujemo svoj život s Božjom voljom, njegovim planovima i očekivanjima – za nas i za ljude oko nas.
Tko kršćanski i ustrajno moli, ima pred očima Isusa i njegovo poslanje. Na tome gradi vjeru, pronalazi nadu i prepoznaje svoje vlastito poslanje: navijestiti Kristovu ljubav svima, do krajeva zemlje, na Kristov način. Molitva nas uči da je kršćanska poruka ponuda, obvezujuća za nas koji svjedočimo, ali nenametljiva prema onima kojima je donosimo. Upravo o tome – nudimo li ili namećemo – ovisi i naš odgovor na Isusovo retoričko pitanje na kraju Evanđelja:
„Hoće li Sin Čovječji, kad dođe, naći vjere na zemlji?“
O tome bi, u molitvi, trebalo promišljati osobito danas kad slavimo 99. Svjetski dan misija. U prigodnoj poruci pod naslovom „Misionari nade među narodima“ blagopokojni papa Franjo nam je napisao da su „misionari nade muškarci i žene molitve“, podsjećajući na misli Službenika Božjeg kardinala Van Tuana da je „čovjek koji se nada čovjek koji moli“. Dodao je i da je molitva prvo misijsko djelo te nas je pozvao da molitvom držimo zapaljenom iskru nade koju je Bog u nas položio, da postane vatra koja rasvjetljuje i grije, vodeći prema konkretnim djelima koja molitva nadahnjuje.
Cjelovitu poruku možete pročitati ovdje: http://ri-nadbiskupija.hr/…/papina-poruka-za-svjetski…/.
U nedavnoj video-poruci u povodu Svjetskog dana misija, papa Lav XIV. je iz osobnog misionarskog iskustva posvjedočio kako vjera, molitva i velikodušnost iskazane na ovaj dan mogu promijeniti čitave zajednice. Zato nas je potaknuo – a s tim se poticajem i ja pridružujem – da u ovom Svjetskom danu misija sudjelujemo molitvom i darom, ali i da u duhu ovogodišnjeg gesla obnovimo svoje krsno opredjeljenje biti „misionari nade među narodima“, noseći Isusa Krista, našu nadu, do krajeva zemlje.
[29. NEDJELJA KROZ GODINU (C) – 99. SVJETSKI DAN MISIJA, 2025.]
