Monaštvo (prema monah), u kršćanstvu, oblik redovništva koji slijedi strogu askezu, kontemplaciju, duhovnost i odvojenost od svijeta. U zapadnom kršćanstvu monaštvo obuhvaća samo monaške redove (benediktinci, kamaldoljani, valambrozanci, silvestrini, olivetani, cisterciti, trapisti i kartuzijanci; ženski kontemplativi i redovi). U istočnome kršćanstvu postoji samo monaški tip redovničkoga života, koji je poprimio vlastite osobine u pojedinim istočnim crkvama (pustinjsko monaštvo, kapadocijsko monaštvo, atosko monaštvo).
Kršćansko monaštvo nastalo je u IV. st. na Istoku – u Egiptu, Siriji i Palestini, gdje su se u pustinju i samoću gorskih špilja povlačili anakoreti i eremiti, koji su godinama provodili život u postu, bdjenju, molitvama i dr. prakticirajući često ekstremne oblike askeze, npr. živeći na stupovima (steliti) ili stablima (dendriti).
Neobičnošću svojega života oni su stekli poseban ugled kod vjernika kao vidovnjaci i čudotvorci (Antun Pustinjak, Pavao iz Tebe). Oko kolibe ili špilje istaknutijega pustinjaka okupljali su se i drugi pustinjaci, te birali zajedničkoga poglavara (hegumena, opata); tako su nastale prve monaške zajednice – lavre (grč. λαύρη,lat. vicus). One su bile prijelaz iz anakoretskog u cenobitsko (→ cenobiti) ili kinovijsko monaštvo (grč. ϰοινὸς βίος: zajednički život).
U najstarije doba monaštvo je bilo povezano samo dobrovoljnom disciplinom prema duhovnome vođi. Prva pravila zajedničkoga života napisao je u IV. st. Pahomije u Egiptu. Bazilije Veliki dopunio je ta pravila oko 362., a njegova sestra Makrina provodila ih je među monahinjama.
Bazilijeva pravila ostala su osnovom monaštva na Istoku; na njihovu temelju nastajali su u znamenitijim manastirima ustavi, tipici (npr. Jeruzalemski, koji je sastavio Sava Osvećeni 561; Studijski ili Carigradski, koji je napisao Teodor Studijski 789; Atoski, iz 970., Atanasija, osnivača atoske Velike lavre).
Studijski tipik, koji je prihvatio Teodozije Pečerski u XI. st., prešao je u sve ruske manastire; on je osnova i ustava sv. Save za manastir Hilandar i sve potonje srpske manastire. – Arapska osvajanja u VII. i VIII. st. zadala su težak udarac istočnome monaštvu, osobito u sjevernoj Africi. Istodobno se monaštvo podizalo u središnjim područjima Bizantskoga Carstva, osobito na Svetoj gori (→ atos).
U doba ikonoklastičkih borbi monaštvo je proživljavalo krizu (→ ikonoklasti; ikonoduli), ali je potkraj IX. i u X. st. ponovno doživjelo procvat i dobilo značajnu ulogu u vjerskom, kulturnom, političkom i ekonomskom životu Bizantskoga Carstva. U IX. st. značajna je i misionarska djelatnost istočnoga monaštva među Slavenima na Balkanu, u srednjoj i istočnoj Europi.
U srednjem vijeku monasi su velikim dijelom bili svećenici (»crni kler«); strogošću života i odvojenošću od svijeta razlikovali su se od svjetovnih (mirskih) svećenika (»bijeli kler«); ta je razlika u Istočnoj crkvi još veća nego u Zapadnoj, jer su samo monasi vezani na celibat. U XIX. i XX. st. monaštvo se brojčano smanjuje (»kriza monaštva«). Tradicije istočnoga monaštva čuvaju osim pravoslavnih i druge istočne kršćanske crkve: Armenska, Jakobitska, Etiopska, Maronitska, Koptska, Grkokatolička, Melkitska.
Izvor: enicklopedija.hr
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=aupi0M3wDuk