Nepodnošljivost zla i patnje   

0

Nema prikladnijeg vremena od korizme  za  razmatranje velikog misterija zla i patnje. Riječ je o zlu i trpljenju  „izvan nas“, kod drugih, i „u nama“ samima, sve do najintimnijih sfera naše duše i srca. Od rođenja do smrti izloženi smo zlu i boli. Čovjek ih ne može izbjeći.  Tragedija je ljudskoga bića među ostalim u tome što je neizbježno patnik. Čovjek je tragično stvorenje. U dubini svoga bića teži za srećom, mirom i zadovoljstvom, za što većom ispunjenošću na svim razinama, ali u tome doživljava mnogobrojne neuspjehe i razočaranja. Teži za životom, dapače za trajnim postojanjem, kako reče jedan filozof „za dubokom, dubokom vječnošću“, a smrtno je i prolazno biće. Nitko ne želi biti nesretan i prikraćen, stradavati i trpjeti, nego naprotiv imati ispunjen, smislen i od patnji što manje načet život.

Zlo i patnja se, međutim, često ne mogu umanjiti ni ublažiti. Naprotiv, često poprimaju tako stravične razmjere da postaju nepodnošljivi i razorni, lome, uništavaju i ubijaju čovjeka – njegovu dušu i tijelo. Sjetimo se nekih njihovih najstrašnijih oblika kao što su:  bijeda, glad i zaostalost; teške bolesti i epidemije koje su tijekom povijesti često poharale čitave naraštaje;  prirodne katastrofe poput potresa i poplava; neprihvatljive nejednakosti među ljudima i podjele na (pre)bogate i siromašne; teške ljudske i društvene nepravde; iskorišćivanje ljudskih mnoštava od strane moćnih i nasilnih; tjeranje u rat i u smrt  stotina milijuna ljudi, osobito mladih, da se međusobno ubijaju za interese malobrojnih koji njima vladaju; progoni i istrebljivanje nedužnih u zatvorima, koncentracijskim logorima i gulazima (bili oni nacional-socijalistički, komunističko- socijalistički ili neki drugi); novčarsko-kapitalističko porobljavanje naroda od strane  bogatih i moćnih; mentalno, psihološko, moralno i duhovno zatiranje ljudskoga roda od kobnih ideologija svih vrsta, od totalitarizama i trovanja ljudi lažnim pseudo-religijskim i drugim ideološkim otrovima („opijumima  naroda“), umjesto prosvjećivanja i uzdizanja istinskim životnim, kulturnim, duhovnim, misaonim, znanstvenim i plemenitim religijskim i uopće  duhovnim vrednotama; držanje u ropstvu i neznanju, potčinjenosti i zatucanosti ljudskih mnoštava u ime najviših vrednota i tobože čak samoga Boga, a u stvari njihove najgroznije, izopačene i svetogrdne zloporabe, izdaje i negacije…    Ovaj „pali“ i pokvareni svijet ima doista uza svo svjetlo i svoju nemalu noć, čudovišnu tamu i mrak: habet mundus noctem suam et non paucam

 Mysterium iniquitatis (prava tajna ili misterij zla i zlobe), jer se doista radi o tome  a ne o tek možda više ili manje lako razrješivom pitanju ili problemu, tako je snažno ukorijenjen u povijesnu i ljudsku zbilju, da mu dosad nitko nije našao ni teoretski ni praktički pravoga odgovora i lijeka. Zlo može katkad biti tako neiskorjenjivo, neizbježno, iracionalno, neobjašnjivo, podmuklo i apsurdno,  da pred njim čovjek ostaje potpuno nemoćan, bespomoćan, slomljen, poražen, bez odgovora…

A  mnoštvu kolektivnih zala, koja se protežu doslovno kroz svu ljudsku povijest i poprimaju najstrašnije razmjere, valja dodati i nemala zla i patnje individualnih života, razočaranja, lomova, neuspjeha i ruševina u ljubavnim i obiteljskim odnosima, brakovima, prijateljstvima i poznanstvima, suradnji i radu, idealima i čežnjama, te s njima povezanim psihološkim, mentalnim, moralnim i duhovnim padovima ljudi. No, nasuprot ovima Božje Dobro nas okružuje sa svih strana i duhovni je uspon, obraćenje i buđenje uvijek moguće…

Buđenje sebi, buđenje Bogu

Korizma je pravo vrijeme za buđenje:
„Za vjernika bi   živjeti u prisutnosti Božjoj trebala biti isto tako prirodna stvar kao udisati okolni zrak. Iznad svega, živjeti u toj prisutnosti svjesno i što više moguće dostojno… Molitveni i kontemplativni život stoje jednostavno u realizaciji prisutnosti Božje u dubini našega bića, u dubini svakoga bića, također s onu stranu svih bića, svake unutarnjosti i izvanjskosti.“

Henri LE SAUX

Bog je Punina bića. No, nijedna ideja ili slika koju čovjek stvara o Njemu nije Bog; ona ostaje ono što jest: to su naši pojmovi, naše ideje i naše slike, ono što mi mislimo ili zamišljamo o Bogu. Riječ je o znakovima i simbolima koji teže k tome da označe Božju Realnost koja ih beskrajno nadilazi. Dakako, čovjek je biće znakova i simbola, nezamislivo bez njih, a među njima ih ima koji su osobiti, nastali iz duhovnog iskustva i raznih religijskih tradicija, pa tako i iz Božje objave.  Stoga su i silno dragocjeni, vode nas do slutnji i predvorja misterija. No nikada ne valja poistovjetiti znak i Realnost. Naše  misli i slike uvijek ostaju na razini znaka. Ako „religiozan čovjek traži, čak nesvjesno, to da ih poistovjeti s Realnošću, one postaju idoli, a idoli duha nisu ništa manje ništavni i isprazni ili izvor zabludjelosti od idola napravljenih  ljudskim rukama“.

Henri LE SAUX

Ljudski se um kreće u svijetu znakova i simbolâ. I sama se molitva služi njima. Ali ne zato da na njima stane nego da ih nadiđe,„povučena svom težinom svojega unutarnjeg poziva prema Onostranosti svega, k Realnosti po sebi“.  Veliki je pak poziv i zadaća našega vremena u tome da se oni koji hoće ići duhovnim putovima odlučno odmaknu od svijeta znakova k Nadsvijetu božanske Realnosti. Sve religije, pa i kršćanstvo, nagomilale su tijekom povijesti u svojim ritualima, pravilima, koncepcijama, idejama, vjerovanjima, ideologijama i molitvama bezbroj znakova i simbola. Ovima je bilo namijenjeno da približe čovjeka Bogu. Velika mnoštva ljudi išla su tim putem, a mnoga idu još i danas,  vjerujući da ih čitav taj svijet znakova i simbola, gesta i postupaka, obdržavanja propisa i običaja, vršenja obreda i izricanja repetitivnih molitava zaista približava Bogu i stavlja u Njegovu prisutnost. Kao i prije nastanka velikih religija u civilizacijama staroga svijeta i antike, kako na Istoku tako i na Zapadu, slično je bilo i u najvećem dijelu religija primitivnih plemena, u kojima su se osim toga često isprepletale i vezale religija i magija, koje u načelu treba razlikovati, i čijeg povezivanja ima još i danas, a od kojega su se tijekom povijesti distancirali i morali čuvati i sami kršćani.  Ta zadaća je prisutna i u naše doba, a moglo bi ju se pojednostavnjeno i općenitije nazvati i zadaćom korjenitog razlikovanja vjere i praznovjerja. Krist je izričito upozorio na to da njegovi učenici ne smiju moliti poput pogana koji misle da će im njihove molitve biti uslišane zbog mnogobrojnih riječi, a ne zato što izlaze iz dubine srca.

Duhovna namjena religijskih znakova i simbola u svoj njihovoj bujnosti,  brojnosti i raznolikosti postala je i ostala jednim dijelom i do naših dana i u samoj crkvenoj praksi ne samo nerealizirana kao istinski i djelotvorni duhovni put čovjeka k Bogu, k dubljem buđenju Njemu i vlastitoj nutrini, nego se,  osobito njihova nadomjesna zloporaba, pokazala i kao prava, velika prepreka na putu k istinskoj duhovnosti, kao varljivo i otuđujuće bespuće, koje ne samo da nije neke istinski i dubinski k Bogu približilo, nego je i druge, što se može jasno vidjeti, pogotovo u zadnjim stoljećima i iznad svega u naše doba, od religije udaljilo i odbilo. U takvu zadržavanju na razini znakova, na pripisivanju znakovima i simbolima pretjerane i/ili krive važnosti i snage koju nemaju, prešlo se i granicu praznovjerja, kobno infiltriranog u samu religiju i vjeru, u samu duhovnost, otuđujući je i udaljujući  od bitnog, a to je sâm Bog. Sve je to daleko od Isusove riječi Marti u Ivanovu evanđelju : „Samo je jedno potrebno“ i ženi Samarjanki kako se pravi klanjaoci neće više klanjati na ovome ili onome mjestu nego „u duhu i istini“, dakle iznad i s onu stranu  razine i svijeta vanjskih znakova i simbola, u unutarnjim dubinama i visinama čovjekova duha, duše i srca.

Pojava zadržavanja religijske svijesti na nižoj razini od ove, koliko god bila „ljudski shvatljiva“ i bliska jednostavnim, neobrazovanim osobama i njihovu mentalitetu, ne opravdava religijske „predvodnike“,  da ljudima manipuliraju i da na njoj zadržavaju ljudske mase. To je još i danas veliki problem svih religija, pa tako i određene prakse kršćanskih Crkava, napose katoličke i pravoslavne. Objektivni i subjektivni razlozi postojanja i trajanja te pojave su mnogobrojni. Ona se danas, među ostalim, doživljava  i kao stvarno, teško opterećenje, neuvjerljiv i nerealan, iracionalan i katkada gotovo „magijski“ element u religiji, često infantilan, neuvjerljiv i neautentičan niži stupanj duhovnosti, kao znak primitivizma, zaostalosti i neznanja, odsutnosti svijesti, uronjen u jedan civilizacijski zaostali i nadiđeni svijet i mentalitet “imaginarnog“ iz prošlosti, iz  doba „lunarnog“ a ne „solarnog“ stanja ljudske svijesti, uma i duha.  Ta svijest, um i duh, koji su osobito obilježje modernih vremena,   bili su međutim u bîti prisutni već i u  filozofski i teološki itekako prosvijetljenoj  ranokršćanskoj duhovnosti prvih otaca i u velikoj srednjovjekovnoj misli jednoga Tome Akvinskoga i mnogih drugih svetaca, teoloških veleumova i mistika kroz cijelu povijest kršćanstva.

Stavljanje dakle težišta na  „vanjsko“, na izvanjske znakove, simbole i geste, a ne na čovjekovu dušu, njegovu nutrinu,  opravdano se danas doživljava i u pastoralnoj praksi kao  otuđenje religije i duhovnosti, kao njihova deformacija te udaljavanje od istinske duhovnosti i vjere.  Stoga  jedan od velikih iskoraka i vrhunskih zadataka  što ih suvremena kršćanska duhovnost mora poduzeti stoji u odlučnom prijelazu od znakova k Realnosti, od vanjskoga k unutarnjem i od svih ideoloških natruha, koje tu duhovnost opterećuju: dakle, izravno i neposredno, k stvarnosti duše i duha, same duhovne realnosti i prosvijetljenog  života za koji je svaki, pa i jednostavan čovjek sposoban  Upravo je takav bio Kristov poziv. I upravo je takav veliki poziv i izazov, znak vremena današnjice.  U tome među ostalim i stoji  „podanašnjenje“ na koje su pozvali Ivan XXIII i  Drugi vatikanski koncil. Uz napomenu da je to „podanašnjenje“ ujedno povratak i približavanje k evanđeoskim izvorima, k samoj Kristovoj riječi, koja je svevremenska, vrijedi za svako vrijeme, i u kojoj se spajaju, kao što je sâm rekao,  novo i staro  – nova et vetera.

Korizma je vrijeme, ne za okretanje k znaku ili simbolu nego k Realnosti  Kristova Križa.

 

 

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.