* * *
«Svejedno je, svejedno je, svejedno je, ako ti ne proždreš – proždrijeti će tebe.“
S. A. Jesenjin
Nadomak grada, tragovi nas rasvjetljuju. Zaboravi prate kud god krenuli. Zimus smo zaboravili rijeke među stijenama, u planinama. Sve napustimo, tu nema pomoći. Da je barem drugačije, da bar manje napuštamo rijeke i zaboravljamo ljude. Kako bi Mjesec obasjavao stijene… jače ili slabije. Više je ljudima stalo do Bennetonova pulovera, zlatnoga lanca oko vrata… negoli do onih bolesnika koji možda nemaju nikoga u Petrovoj. Izdahnula lica Drugih zaboravljamo. Kudikamo više riječi upotrijebimo da opišemo bočicu jeftinih parfema iz žitnjačkih hangara. No, sustigne nas sva pošast nemoći. Zgranuti. Ukočeni. Zastajemo u tim trenucima… kao da nam odjedanput ponestane filmske vrpce na projektoru. Skamenjeni. Snebivamo se kao cvjetovi bez vode. Iznad nas ostaju uvijek samo visine, odakle sunce sja i zvijezde slikaju nebo noću…
