Raspela su podizana većinom uz crkve, potom na ulazu u naselje ili na izlazu iz njega, a i na raskrižjima. Uglavnom su naslijeđena i bolje ili lošije održavana. Najbolje ćete ih uočiti ako pješačite, ali tko danas ide pješke?! Ili u polaganoj vožnji automobilom. Kako su naselja u neka bolja vremena postajala veća, jer je rastao broj stanovnika, tako su ponegdje nekoć rubna raspela ostala gotovo usred naselja, pa su se o njima skrbili domaćini kuće uz koje su ostala.
Raspela su većinom bila od klesana kamena, gdje ga je bilo, jer ta građa ne zahtijeva posebno održavanje: rosa ga mije, vjetar suši, kiša ga pere stoljećima i rastače kapljicama dok ga posve ne rastoči. Druga su bila od metala, lijepo oblikovana ukrašena metalnim viticama gotovo da pomisliš kako se Krist raduje što se našao na njemu raspet. Valjalo ih je održavati jer hrđa brzo ništi metal, posebno željezo. Ni ono ne može odoljeti zubu vremena. I ono je prolazno. Moglo se mjestimice vidjeti kako se s ljubavlju, posebno kad ima svježeg cvijeća, raspela kite sezonskim cvijećem, a prostor oko njih biva lijepo održavan, uočljiv jer je na istaknutu mjestu.
Križ je bio ne samo na ulazu u naselje nego nerijetko i u samom većem naselju na nekoliko mjesta, pa se uz njih pravilo sjenice za Tijelovsku procesiju. Bilo ih je i zvan naselja, uz cestu. Ondje je osim vjerskoga simbola raspelo bilo i oznaka prijeđene udaljenosti između dvaju naselja. Služio je križ i kao orijentir i putokaz ne samo za sadašnjost nego i kao podsjećanje za budućnost, ako se njegova poruka ozbiljno shvati.
Rijetko je koje raspelo ostalo na gradskim raskršćima, a još se rjeđe neka gradska ulica zove Križnom. Po njemu se zove primjerice jedna ulica u Zagrebu. Stoji usamljen križ na raskrižju, ali je oko njega živo cvijeće, a nerijetko su oko njega uz bukete cvijeća i upaljene svijeće. Pale ih ljudi na razne nakane, a o Svim svetima i nakon njih oni koji ne mogu pohoditi grobove svojih najmilijih. Novim urbanističkim planovima smetao je ponegdje križ na raskršću radi proširenja ulica pa je ili posve maknut ili premješten puno dalje i gotovo neprimjetan.
Prolazeći u posljednje vrijeme sve pustijim naseljima, zamjetno je da se ponegdje zaboravilo na raspela pa su neka zarasla u travu i grmlje, postala nevidljiva. Rekli bi stari: nema ljudi, nema vjere, nema ni križeva. Neki su križevi propali i nema ih tko obnoviti. Svijet je u potrazi za boljim zemaljskim životom napustio stari kraj pa sad raspelo, vireći iz grmlja, kao da ga zove: Vrati se, čovječe, svojemu Bogu i svojoj zemlji u kojoj si svoj na svome, u kojoj si vjekovima mukotrpno živio i opstao.
Raspeti Krist raširenih ruku bezglasno zove prolaznike da ih zagrli. Na njegov bezglasni poziv, a ne bi drukčije bilo ni da je krik, malo se tko od rijetkih užurbanih prolaznika odazove – da ga barem pogleda, da zastane. I stoji tako raspeti Krist kao samac usred svemira i neumorno poziva.
Zato se čovjek obraduje kad vidi ne samo dobro održavana i lijepo okićena raspela jer ona svjedoče ne samo da ima ljudi koji tu žive nego i da ima onih koji u Boga vjeruju i u njega se uzdaju. Raduje se još više kad vidi novopodignuto raspelo na raskrižju putova.
Uza nj je i klupica koja poziva: Sjedi čovječe, odahni, pomoli se Bogu, lakše ćeš onda dalje nositi svoj križ. Novo raspelo svjedoči da je neka vjerna duša svoju vjeru i zahvalu Bogu željela javno i trajno obilježiti da bude svjedočanstvo i kad nje više ne bude na ovome svijetu.
