Neven ŠIMAC: Sestrica voda – blagoslov, dar i obveza

Danas bogati dio svijeta predstavlja tek petinu čovječanstva, ali raspolaže s gotovo 9/10 svih prirodnih bogatstava. On je međutim odgovoran za 9/10 otpada i štetnih emisija. Ta povlaštena petina troši 2/5 vode za piće i ne haje mnogo što će sredinom ovog stoljeća polovica pozemljara trpjeti od nedostatka vode. I kad bi ostatak svijeta živio njihovim rasipničkim načinom, trebalo bi još dvije dodatne Zemlje! Podsjetimo da je naša majka Zemlja najvećim dijelom, tj. na oko 3/4 prekrivena vodom, odnosno morem. More predstavlja 98% vodnog bogatstva svijeta, odnosno 1.350 milijarda km³, dok je vode tekućice tek oko 40.000 km³. Kad bi ta ukupna količina slatke vode stvarno bila svima jednako dostupna, onda bi svaki pozemljar mogao raspolagati s 15.000 litara vode dnevno. Ali tako nije, jer tek oko 5% ove teoretski raspoložive vode tekućice zasada je stvarno dostupno i koristi se. Od ove pak vode, u prosjeku 70% koristi poljodjelstvo, 20% industrija, a tek 10% se troši za druge ljudske potrebe. Poljodjelstvo koristi i počesto razbacuje i, što je najvažnije, ili ne plaća, ili premalo plaća potrošenu vodu. Podsjetimo ovdje još i to da prosječni Newyorčanin dnevno troši 1.000 litara vode, Parižanin 300, dok stanovnici gradova u sušnim područjima siromašnog svijeta ne troše više od 70 litara, mnogi još i manje, a što dobro znaju Sarajlije i Bišćani iz vremena opsade njihovih gradova.

Osnovni problem, međutim, nije u tome što vode u svijetu nema, nego što je vrlo nejedanko raspoređena – i prostorno i vremenski, pa 1,2 milijarda ljudi svaki dan s mukom dolazi do vode, često vrlo udaljene i zagađene vode. A po vodu se najčešća šalju djeca i to ženska, pa je i to jedan od razloga nepismenosti djevojčica i obrazovne nejednakosti. Osim toga, gotovo 2,5 milijarde ljudi ne raspolaže sa sustavom pročišćavanja otpadnih voda, pa je voda uzrok bolesti gotovo jedne milijarde ljudi (dijareja, kolera, malarija, tifus…). Od zagađene vode godišnje umire oko 8 milijuna ljudi, od toga 50% djece i to ponajviše u Africi. Pored svega ovoga, predviđa se da će sredinom ovog stoljeća polovica čovječanstva imati problema s vodom.

Što se naših strana tiče, općenito se smatra da Bosna i Hercegovina obiluje vodom, kao i susjedna Hrvatska, ali ova velik dio svoje vode dobiva upravo iz BiH. Nadati se je da što se tiče vode neće biti iznenađenja kao u pitanju rudnog bogatstva, za koje su nas u školi učili da ga ima u izobilju, posebice u Bosni, dok danas znamo da nije tako. Općenito se drži da zemlje poput BiH mogu dugo živjeti na svojim zalihama dobre vode, ali pitanje je zna li se stvarno kolike su te zalihe, navlastito podzemnih voda i koje količine se mogu trošiti, a da se ne ugrozi potrebe budućih naraštaja. Zato valja ne samo sumnjati u neograničeno obilje vode, nego razmišljati i djelovati i lokalno (trenutačno obilje) i globalno (manjak vode u svijetu) i u dugom trajanju (međunaraštajna dužnost). A sve to u skladu s načelima koja danas više ne ostavljaju dvojbe: opreza koji prevenciju pretpostavlja popravljanju; solidarnosti s budućim naraštajima, kao i sa stanovništvom svijeta; te, na koncu, s načelom sudjelovanja svih dionika, od civilnog društva do javne vlasti i mogućih koncesionara javnih usluga. Jer voda spada u zajednička dobra čitave ljudske obitelji (GS, 26). Ona je dar i blagoslov glede kojega ljudi ne bi smjeli biti ni u kakvom suparničkom odnosu.

Zanimljivo je primijetiti da je status vode varirao od civilizacije do civilizacije, pa je tako u islamskom svijetu voda res nullius, ali na punom raspolaganju vlasnika zemlje na kojoj se izvor nalazi. Po rimskom pravu, voda je bila res publica i država je ta koja njome upravlja. U anglo-saksonskom svijetu pak, voda je res communis omnium, na raspolaganju korisnicima i bez potrebe državne intervencije. Danas se pravo na vodu sve više smatra jednim od ljudskih prava, a što podrazumijeva da voda mora svima biti dostupna, fizički i cijenom, da mora biti kvalitetna, te da svatko ima pravo utjecati na upravljanje vodom. A kako upravljati vodom, to je danas sve više predmet suglasja. Vodu u pravilu nije moguće povezati u velike nacionalne i regionalne mreže, pa vodoopskrba i odvodnja ostaje eminentno lokalno ostvarenje i briga. Stoga upravljanje vodom mora biti javno i lokalno, tj. na razini gradova i općina i, po prirodi tog dobra, u okviru slivova, a što je i europsko načelo. Upravljati vodom znači predviđati i arbitrirati u mogućim sporovima korisnika (i zagađivača). Tu se radi o stvari polisa, dakle o političkoj odgovornosti i tu je neohodna uloga države. A države poput Bosne i Hercegovine i Hrvatske, kojima je voda jedna od rijetkih prirodnih renta, moraju imati politiku vode, kao i stratešku viziju održavanja, vrednovanja i promicanja ovog Stvoriteljeva dara.

Danas voda nije više briga i mòra samo siromašnog svijeta, jer već ima sukoba oko vode, a vremena pred nama donijet će nažalost i ratova za vodu. Potrebom pravednije raspodjele vode i pročišćavanjem otpadnih voda ozbiljno se pozabavio i ovosiječanjski skup moćnika u Davosu, a početkom ožujka dvije su vijesti u svezi s vodom prostrujale svijetom. U bogatim SAD buknuo je veliki skandal kad je ustanovljena prisutnost kemikalija i lijekova u vodi za piće na područjima gdje živi preko 40 milijuna Amerikanaca. S druge pak strane, upravitelj apostolskog penitencijarija Svete stolice, nadbiskup Gianfranco Girotti privukao je pozornost svjetskih medija kad je među modernim socijalnim grijesima naveo i povrede okoliša.

Zaključimo: voda nije roba, niti stvar poput drugih. Voda se ne bi smjela prodavati. Jedino što je naplativo jest usluga dopreme vode do korisnika, ali i to na socijalan način, da voda ostane dostupna svima. Zato kod upravljanja vodom valja slijediti načela drugačija od tržišnih, jer tržište je dobar sluga, ali loš gospodar. Stoga je opravdana bojazan brižnih i zauzetih građana da se javna dobra svijeta, a tu spada i voda, ne privatiziraju i ne podvrgnu logici profita i uništavanja. Ova logika se naime temelji na vrlo bijednim antropološkim postavkama: za nju je ljudska osoba tek proizvođač i potrošač. A pošto logika profita poznaje prvenstveno sadašnji trenutak, a ne potrebu održivog razvoja, njoj je briga da se ne ugrozi razvoj budućih naraštaja – strana. Njoj valja suprotstaviti kategorički imperativ, koji je filozof Hans Jonas (1903-93) ovako izrazio: 

postupaj tako da posljedice tvog djelovanja budu spojive s održanjem uistinu humanog života na zemlji.