NEVJEROJATAN ŽIVOT PRVE HRVATSKE SKLADATELJICE

Dora Pejačević rođena je u Budimpešti 1885. godine kao kći hrvatskog bana, grofa Teodora Pejačevića i mađarske barunice Lille Vay de Vaya, školovane pjevačice i pijanistice

Svoje je prve glazbene korake napravila u roditeljskom domu kroz poduke privatnih učitelja. Prvi njezin učitelj bio je mađarski orguljaš Károlya Noszede koji je ljeti dolazio u Našice. Odmalena je Dora bila iznimno talentirana, stoga je svoje prve radove stvorila već u dobi od dvanaest godina.

S navršenih četrnaest godini već se počela ozbiljno baviti glazbom. Od 1902. do 1905. godine boravila je u Zagrebu gdje je privatno učila glasovir, violinu i instrumentaciju. U to vrijeme je skladala manje klavirske opuse, a u šesnaestoj godini kompozirala je „Žalosnu koračnicu“.

Kada su roditelji shvatili da je njezina ljubav prema glazbi veća od uobičajene razbibrige aristokratskih djevojaka, omogućili su joj da, uoči Prvoga svjetskog rata, pođe u Dresden na usavršavanje. Uskoro se kretala najvišim intelektualnim krugovima Beča, Praga i Budimpešte, a tijekom izbijanja rata djelovala je kao bolničarka.

Dora nigdje nije kontinuirano učila glazbu dulje vrijeme pa se može tvrditi da je ona u velikoj mjeri samouka. Umjetnički talent prije svega je razvijala kroz kontakte s najpoznatijim umjetnicima onoga doba – pijanisticom Aliceom Ripper, likovnom umjetnicom Clarom Rilke-Westhoff, književnicom Anette Kolb i drugim istaknutim osobnostima europske kulturne scene toga doba. Ipak, najviše ju je inspirirao skladatelj Richard Wagner, a sebe je nazivala „vagnerijankom“.

Zanimljivo u vezi Dore je i to što je vodila „Dnevnik pročitanih knjiga“. U njega je, uz precizne podatke o pročitanim tekstovima, unosila i komentare na njih. Tako u dnevniku stoji da je Dora od 1902. do 1921. godine pročitala 470 knjiga iz književnosti, filozofije, glazbe, religije, povijesti i prirodnih znanosti.

Iako je, živeći u Hrvatskoj obitavala u obiteljskom dvorcu u Našicama, često je kritizirala raskoš vlastitog stalaža. Tako je u pismu svojoj prijateljici Rosi Lumbe-Mladota 1920. godine napisala: “Ne razumijem kako se može živjeti bez rada… No, istina je da ne držim s pripadnicima moje klase; u svemu želim sadržaj i vrijednost, i ni forme ni tradicija ni rodoslovlja ne mogu mi nasuti pijesak u oči…”.

Udala se za brata svoje prijateljice, Ottomara von Lumbea te je s njim odselila u München. O slutnjama o skorom kraju svoga života navijestila je u pismu koje je napisala suprugu. U pismu ga moli da se brine o njihovu djetetu i ako nje ne bude: „Pusti ga da se razvije poput biljke, a ako bi posjedovao veliki talent pruži mu sve što može služiti njegovu poticanju; prije svega daj mu slobodu, tamo gdje je bude zahtijevalo. Jer zbog ovisnosti o roditeljima, rođacima, slama se mnoga nadarenost – to znam iz vlastitog iskustva – i zato postupaj jednako bude li se radilo o djevojčici ili dječaku”.

Preminula je prilikom poroda svog prvog djeteta. U svojih kratkih trideset i osam godina života, Dora je iza sebe ostavila više od pedeset djela s područja orkestralne, vokalno-instrumentalne, komorne i glasovirske glazbe. Svojim profinjenim glazbenim izrazom donijela je novi i zanimljiv stil hrvatskoj glazbi s početka 20. stoljeća te je bitno pridonijela uspostavi hrvatske glazbene moderne i novih profesionalnih skladateljskih mjerila.

Izvor: spiritus.app