Nikolina Marčić: Marko Karamatić: Umjetnost u Bosni Srebrenoj živi!

Svaki naraštaj nosi neke svoje posebnosti u razumijevanju čovjeka i svijeta, tako i u likovnoj umjetnosti, pa i onoj sakralnoj. Tradicija je bosanskih franjevaca da su tražili načina da svojim vjernicima vjeru učine bližom i razumljivijom kroz likovnu umjetnost.

Fra Marko Karamatić rođen je 1947. u Johovcu, općina Doboj. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Visokom, a u Franjevački red stupio je 1968. Studirao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, na Teološkom fakultetu u Ljubljani gdje je magistrirao 1977. i doktorirao 1985. Od 1977. predaje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu opću i nacionalnu povijest Crkve. Obavljao je službe tajnika i dekana Teologije. Uređuje časopise Bosna franciscana i Bilten Franjevačke teologije.

Zamjenik je glavnoga urednika edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine i član Znanstvenoga vijeća Hrvatskoga leksikografskog instituta BiH te izvršni urednik Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine. Pokrenuo projekt izdavanja djela fra Matije Divkovića (1563-1631). Predvodio organizaciju više znanstvenih skupova i uredio zbornike s tih skupova. Bio je član Predsjedništva Matice hrvatske Sarajevo. Javlja se prilozima u desetak periodičnih publikacija. U reviji Svjetlo riječi piše rubrike Likovna umjetnost Bosne Srebrene i Retrospektiva.

Poštovani profesore, što podrazumijevamo pod izrazom kulturna i povijesna baština?

Naraštaji minulih vremena ostavili su nam u nasljeđe djela i spomenike svoga stvaralačkog duha koje razumijevamo kao materijalnu kulturnu baštinu, ali također tradiciju i različite običaje koji čine nematerijalnu kulturnu baštinu. Materijalna nepokretna kulturna baština obuhvaća građevine, stare urbane jezgre, spomenike… Predmeti manjih formi kao što su djela likovne umjetnosti i sl. također spadaju u materijalnu kulturnu baštinu. O njima brigu vode umjetničke galerije i muzeji. Radi podizanja svijesti o važnosti kulturnoga nasljeđa donesena je 1972. god. u Ujedinjenim narodima Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine. Bio je to iskorak u očuvanju baštine, ali i poticaj za jače senzibiliziranje javnosti o toj temi.

Nematerijalnu kulturnu baštinu čine predaje, običaji, obredi, tradicijska glazba, religijske svečanosti, primijenjena umjetnost, tradicijski zanati, društvene prakse, svečani događaji, ali i „jezik kao pokretač nematerijalnog kulturnog nasljeđa”. Ovu je baštinu teže zaštiti. Nju ugrožava sve snažnije izražena globalizacija (nestaju tradicije, običaji, jezici – od 6000 jezika u svijetu godišnje ih nestane oko 25). S ciljem zaštite toga nasljeđa i njegovanja kulturne raznolikosti u UN-u usvojena je 2003. godine Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine.

Od kulturne razlikuje se povijesna baština. Ona je izvor boljem razumijevanju povijesti i kulture pojedine ljudske zajednice, naroda i cijeloga čovječanstva, na osnovi arheoloških nalazišta, povijesnih lokaliteta, ostataka građevina… Dijelom se preklapa s kulturnom baštinom pa govorimo o kulturno-povijesnoj baštini. U širi kontekst ulazi također i prirodna baština.

Neizmjerno blago

U svijetu postoje brojni primjeri stoljetne i tisućljetne baštine čovječanstva uopće. U kojoj mjeri pojedine svjetske države pridonose očuvanju svoje materijalne kulturne baštine, a koliko se u tom pitanju čini i može očekivati kod nas?

Načelno sve su države u svijetu opredijeljene za zaštitu kulturno-povijesne baštine na svome području. U praksi se međutim često ne radi dovoljno u skladu s proklamiranim dokumentima. Tijekom zadnjih pet desetljeća ipak su vidljivi pozitivni pomaci. Nezaobilaznu ulogu u tome ima Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO). Pod njezinim okriljem, a u duhu Konvencijā iz 1972. i 2003. nominirani su i na listu svjetske baštine upisani vrhunski spomenici kulturnoga i prirodnoga nasljeđa, kojih je trenutno na popisu više od tisuću.

Također su i tri spomenika iz Bosne i Hercegovine na tom popisu: Most u Višegradu, Most sa starom gradskom jezgrom u Mostaru i Stećci (ovi se dijele s Hrvatskom, Crnom Gorom i Srbijom). Iz Hrvatske je na listi deset vrhunskih spomenika kulturne baštine među kojima su Dioklecijanova palača u Splitu, gradske jezgre Dubrovnika i Trogira, šibenska katedrala, Eufrazijeva bazilika, Starogradsko polje na Hvaru… a iz prirodne baštine Plitvička jezera i Bukove šume na Velebitu. Na popisu je također i 15 spomenika nematerijalne kulturne baštine: Svetkovina sv. Vlaha u Dubrovniku, Hvarska procesija križa, Sinjska alka, Hrvatsko čipkarstvo, Tradicija izrade licitara itd.

Tijekom 90-ih godina prošloga stoljeća razorena su i uništena brojna djela kulturno-povijesne baštine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. O uzrocima i okolnostima tih dramatičnih događanja i neviđene destrukcije ovdje ne ulazimo u razmatranje, osim napomene da su korijeni svega toga u ideji Velike Srbije. Od destrukcije nisu bili pošteđeni niti visokovrijedni spomenici kulturno-povijesne baštine, među kojima i sakralni objekti. Zahvaljujući stranim donacijama mnogi su u poraću obnovljeni. Danas, četvrt stoljeća nakon rata, možemo kazati da postoji razvijena svijest o važnosti spomeničke baštine, ali to ne prate dovoljna izdvajanja iz proračunskih sredstava.

Kulturna baština jedan je od najvažnijih elemenata nacionalnoga identiteta, a u hrvatskom narodu postoji neizmjerno povijesno-kulturno blago. Koliko je važno da naši iseljenici sudjeluju u njegovanju vlastitoga identiteta?

Iseljavanje iz BiH i Hrvatske već je duga tradicija. Brojne iseljeničke zajednice Hrvata nalaze se na više kontinenata. Na različite načine čuvaju vezu s domovinom. Organiziraju zavičajna društva radi druženja ali i njegovanja jezika, kulture i zavičajne tradicije čime štite svoj identitet. Domovinska Crkva je organizator pastoralne i duhovne skrbi i prva je ustanova koja je pokazala brigu za iseljeništvo, počevši od druge polovice 60-ih, i dala svoj nemjerljiv doprinos očuvanju duhovnoga, kulturnoga i nacionalnoga identiteta naših iseljenika. U isto vrijeme tadašnjem komunističkom režimu, kao uostalom svakom totalitarnom, glavni cilj je bio spriječiti djelovanje tzv. neprijateljske emigracije zbog čega je slao tajne agente koji su unosili smutnju među iseljenike i organizirali brojna politička ubojstva, ponajviše Hrvata (zadnja komunistička „patriotska” egzekucija izvedena je 1989).

Kretanja stanovništva su povijesna konstanta. Samo je pitanje načina kako se to događa. Hrvati su, kao i drugi, selili u potrazi za poslom i boljim životom. Redovito su se čvrsto integrirali u novu sredinu, ali su nastojali čuvati sjećanje na svoje korijene, njegovanjem tradicijske kulture i svoje vjere

Crkva pak pastoralnim angažmanom čuva sponu iseljenika s domovinom. Na važnost zaštite duhovne i kulturne raznolikosti ukazuje i spomenuta Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine (2003), koja naglašava osobitu važnost kulturnoga nasljeđa tako da „zajednice i skupine stalno iznova stvaraju kao odgovor na svoje okruženje, svoje međusobno djelovanje s prirodom i svojom poviješću koja im pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta te tako promiče poštivanje kulturne raznolikosti i ljudske kreativnosti”. Tomu su prepreka globalizacijski tokovi i tehnološki razvitak koji ugrožavaju nematerijalnu kulturnu baštinu kao osnovu duhovnoga i kulturnoga identiteta ne samo u iseljeništvu nego općenito.

I danas postoje pojedinačni napadi, motivirani ideološkom i vjerskom mržnjom, i ratovi u kojima se uništavaju građevine i predmeti od velikoga povijesnog značenja. Čemu toliko razaranje baštine? Koliko se tu cijeni raznolikost?

U ratu 90-ih godina prošloga stoljeća, vidjeli smo, u pravilu se ništa nije štedjelo od spomeničkih vrijednosti. Cilj je bio uništavanje svih objekata, napose sakralnih, kao simbola druge strane, razaranje njihove kulture, brisanje tragova. To su naša iskustva, a takvih je i drugdje u svijetu. Godine 2001. vjerski fanatizirani talibani u Afganistanu minirali su dva 1500 godina stara monumentalna kipa Bude isklesana u stijeni, od kojih je jedan bio visok čak 55 m, a drugi 34,5 m.

Godine 2015. bili smo svjedoci razaranja 2000 godina staroga antičkog grada Palmire u Siriji. Tada su svijet obišle slike kako vjerski fanatici tzv. Islamske države željeznim batom razaraju ostatke drevnih hramova i skulptura velike starine i neprocjenjive vrijednosti, s obrazloženjem da to ne pripada njima i da vrijeđa njihovu vjeru! Ni primisli o poštivanju svjetonazorske, kulturne ili vjerske raznolikosti. Motiv je mržnja prema kulturi ili vjeri drugih. Za prevladavanje takvoga stanja dug je i trnovit put, ali drugoga nema!

Nova pitanja

U kontekstu globalnih migracija i ideologije „otvorenoga društva”, mislite li da je na pomolu opća destrukcija različitosti kulturnih identiteta?

Kretanja stanovništva su povijesna konstanta. Samo je pitanje načina kako se to događa. Hrvati su, kao i drugi, selili u potrazi za poslom i boljim životom. Redovito su se čvrsto integrirali u novu sredinu, ali su nastojali čuvati sjećanje na svoje korijene, njegovanjem tradicijske kulture i svoje vjere. To su uobičajeni migracijski procesi.

No nekontrolirane migracije zadnjih godina postavljaju nova pitanja. Integracija ne uspijeva, a ideja multikulturalizma je propala, rečeno je s najvišega mjesta u Njemačkoj. Ideologija političke korektnosti prikriva pravo stanje stvari i daje lažnu sliku. Domicilna se strana, izgleda, treba prilagoditi pridošlima, kako uostalom, govori ovaj primjer: Dvojica manjinskih turskih zastupnika u gradskom parlamentu u Utrechtu, u Nizozemskoj, (ukupno ih je 45), zatražili su da predviđeni mural dviju slika s kršćanskom tematikom vrsnoga baroknog slikara Caravaggia (1571-1610) za reklamiranje velike izložbe „Utrecht, Caravaggio i Europa”, bude zamijenjen ‘neutralnim’ slikama na jednoj zgradi u tom gradu. Taj dvojac nije bio za to da se nešto kršćansko promovira a plaća iz državnoga proračuna – i to je promptno usvojeno! Slično su odgovorni iz trgovačkoga lanca Lidl na reklamnim reprodukcijama crkava brisali križeve s besmislenim objašnjenjem da time nastoje izbjeći „uporabu vjerskih simbola, jer ne žele isključiti ostala vjerska uvjerenja”, budući da su oni „tvrtka koja poštuje raznolikost”. Evidentan udar na zdrav razum! Nažalost, prezir prema vlastitoj kulturi, povijesti, tradiciji, religiji, običajima, sve je izražajniji u zapadnim neoliberalnim demokracijama. U toj ispražnjenosti od svega duhovnog ostaje neupitno samo jedno božanstvo – a to je profit!

Još uvijek se mnogo razgovara o razornom požaru koji je poharao katedralu Notre Dame u Parizu. Koliko takve povijesne građevine i lokaliteti znače u svijetu turizma i koliko je naglašen njihov vjerski značaj?

Na početku Velikoga tjedna, 15. travnja 2019., izbio je požar na drevnoj katoličkoj gotičkoj katedrali Notre Dame u Parizu, staroj 850 godina, jednoj od najreprezentativnijih zgrada i simbola zapadne civilizacije, te je izgorjelo njezino krovište i uzburkalo europsku javnost i šire. Izgleda da su mnogi tek tada shvatili o kakvoj se vrijednosti radi. Katedralu su gradili  ljudi duboke vjere i samo kao takvi mogli su tada stvoriti to čudesno djelo. Bila je više puta ugrožena od „naprednih revolucionara”. Devastirana je u vrijeme Francuske revolucije koncem 18. stoljeća (gotovo svi kipovi obezglavljeni), socijalistički revolucionari Pariške komune umalo je nisu posve uništili 1871. u skladu sa shvaćanjem da s revolucijom počinje povijest. Katedralu godišnje posjeti 14 milijuna hodočasnika i turista, više nego ijednu drugu građevinu u Europi.

Ona je na prvom mjestu sakralni objekt vjerske namjene i u tome je njezin temeljni smisao i tako je treba gledati, a ne tek kao turističku atrakciju. Preživjela je sve „progresivne” revolucije, a za ovo što joj se dogodilo prvoga dana Velikoga tjedna ipak je odgovorna vlast, jer, koliko je znano, postoje tehničke mogućnosti da se drveni dijelovi učine otpornim na požare! Pariški nadbiskup je k tome više puta upozoravao mjerodavne (država je vlasnica katedrale) na potrebu sanacije zgrade.

Ipak, nasreću, nakon požara ubrzo su se javili bogati donatori koji su obećali milijardu eura za obnovu, a oglasili su se i oni koji licemjerno kažu da bi taj novac trebalo dati siromašnima, premda oni sami – ne bi to bilo teško potvrditi – ne bi dali ni za katedralu ni za siromašne!

Franjevačka kulturna baština

S provalom Osmanskoga Carstva na područje današnje Bosne i Hercegovine mnogo je naših crkava porušeno, štoviše ostali su samo njihovi tragovi. Postoji li volja i koliko se danas čini na očuvanju ostataka franjevačkih crkava iz predosmanskoga i osmanskoga vremena?

Zaposjedanjem Bosne od strane Osmanlija 1463. godine stubokom su se promijenile povijesne okolnosti u društvenom, kulturnom i konfesionalnom smislu. Uspostavljen je osmanski teokratski sustav po kome su pripadnici islamske vjeroispovijesti bili privilegirani, a kršćani, bez sudjelovanja u društvenom životu i vlasti, samo tolerirani, a povremeno izloženi progonima. U srednjem vijeku bilo je nekoliko desetaka franjevačkih samostana na tlu današnje BiH, a još više crkava, sudeći po pisanim vijestima i arheološkim istraživanjima. Dolaskom Osmanlija taj se broj smanjivao razaranjem. Franjevci su svojim umijećem spašavali koliko se spasiti dalo.

Najveći udar dogodio se koncem 17. stoljeća u vrijeme Bečkoga rata između Austrije i Osmanskoga Carstva, čemu je pridonio i prodor austrijske vojske 1697. do Sarajeva. Tada je ogroman broj katolika izbjegao u Slavoniju i Dalmaciju. U Bosni su ostala samo tri samostana i pet crkava i oko 20 000 katolika. Nove crkve i samostani mogli su se graditi tek od sredine 19. stoljeća. Što se tiče srednjovjekovnih sakralnih objekata, konzervirani su temelji crkava u Milima kod Visokog, u Skakavi Gornjoj kod Brčkog, zatim u Srebrenici gdje je izgrađena spomen-kapela, a očuvani su Toranj sv. Luke i crkva sv. Marije u Jajcu, temelji franjevačke crkve na Bobovcu… Gotičku crkvicu sv. Ive u Podmilačju iz 15. st. minirala je srpska vojska 1993. godine. S obzirom na povijesne okolnosti, arhitektonska baština Bosne Srebrene iz osmanskoga razdoblja je vrlo skromna.

Nažalost, prezir prema vlastitoj kulturi, povijesti, tradiciji, religiji, običajima, sve je izražajniji u zapadnim neoliberalnim demokracijama. U toj ispražnjenosti od svega duhovnog, ostaje neupitno samo jedno božanstvo – a to je profit

No, s druge strane možemo govoriti o neprocjenjivo vrijednoj kulturnoj baštini koja se skupljala i čuvala samozatajno unutar samostanskih zidova bosanskih franjevaca. To su djela likovne umjetnosti – brojne slike, i bogati muzejski sadržaji: srebrni predmeti s pozlatom (gotički i barokni kaleži, pokaznice, križevi, kadionice), numizmatika, kameni spomenici, najstarije knjige – inkunabule (njih je oko 80 % u samostanima od ukupnoga broja u BiH), etnografski predmeti, arhivska građa. Najviše vrijednih predmeta sačuvano je u najstarijim samostanima (Fojnica, Kraljeva Sutjeska i Kreševo), ali i u drugima se krije impresivno kulturno blago (Gorica/Livno, Guča Gora, Jajce, Petrićevac, Plehan, Tolisa, Visoko, Dubrave). Reprezentativan izbor samostanske kulturne baštine predstavljen je na izložbi „Blago franjevačkih samostana BiH” u Sarajevu i Zagrebu 1988/89. Za velik dio kulturne javnosti BiH i Hrvatske bilo je to pravo otkriće, zapravo senzacija.

Nezaobilazan segment franjevačke kulturne baštine je pisana riječ. Franjevačka kultura pisane riječi je u temeljima bosanskohercegovačke književnosti, odnosno književnosti bh. Hrvata. U tome su franjevci odigrali pionirsku ulogu. Od početka 17. pa do sredine 19. stoljeća jedini su u BiH objavljivali knjige na narodnom jeziku (dijelom i na latinskom) počevši od fra Matije Divkovića (1563-1631), začetnika književnosti u BiH, preko fra Filipa Lastrića do fra Ivana F. Jukića, fra Grge Martića i niza drugih.

Suvremeno doba sa sobom je donijelo mnoštvo različitih načina izražavanja i u sakralnoj umjetnosti, što su franjevci Bosne Srebrene u drugoj polovici 20. stoljeća prepoznali kao veliko bogatstvo. S obzirom na velike povijesne prekretnice poput zadnjega rata, koliko je naš naraštaj dobio, a koliko izgubio s područja likovne umjetnosti?

Svaki naraštaj nosi neke svoje posebnosti u razumijevanju čovjeka i svijeta, tako i u likovnoj umjetnosti, pa i onoj sakralnoj. Tradicija je bosanskih franjevaca da su tražili načina da svojim vjernicima vjeru učine bližom i razumljivijom kroz likovnu umjetnost sve od srednjega vijeka. Tada su bili okrenuti dubrovačkim / dalmatinskim umjetnicima, i ne samo njima, a u osmanskom razdoblju uglavnom su donosili djela iz Italije, odnosno Venecije. U austrougarskom razdoblju od 1878. godine pa sve do sredine 20. stoljeća preteže likovnost tipskih djela iz tirolskih i drugih umjetničkih radionica, bez autorskoga potpisa. Ona su odigrala svoju ulogu u praksi pučke pobožnosti.

Šezdesetih godina prošloga stoljeća okolnosti se mijenjaju. Za likovna uređenja crkava u svrhu vjerničkoga života pozivaju se istaknuta imena hrvatske i bosanskohercegovačke likovne umjetnosti, zahvaljujući prije svega pojedinim entuzijastima i dobrim poznavateljima i ljubiteljima umjetnosti među franjevcima. Za taj snažan zaokret, uz niz franjevaca, napose je zaslužan fra Vjeko Božo Jarak koji je svojim djelovanjem pokrenuo umjetnički val 70-ih i 80-ih godina u Bosni u kojem je sudjelovalo najmanje 40 likovnih umjetnika. Neke od njih ovdje navodimo: F. Kršinić, I. Dulčić, E. Murtić, Z. Prica, S. Šohaj, J. Biffel, Z. Grgić, Š. Vulas, Lj. Ivančić, M. Ujević, J. Poljan, Ž. Janeš, V. Jordan, Z. Keser, T. Lončar i dr. Nastale su u tom razdoblju i privatne zbirke pojedinih franjevaca. Također je angažiran niz eminentnih arhitekata za gradnju novih crkava: Z. Ugljen, I. Štraus, M.Mušič, M. Hržić, S. Kreitmayer…

Rat 90-ih je uzeo svoj danak. Mnoga su djela uništena u razaranju ili opljačkana. S Franjevačke teologije u Sarajevu srpska je vojska, nakon što je zaposjela zgradu, osoblje protjerala, odnijela više od 350 umjetničkih djela od kojih je dobar dio iz privatnih zbirki profesorā Teologije. Nikada nisu vraćena. Također su uništena brojna djela u razorenim posavskim i još nekim crkvama. Srećom duh nije ugušen, život ide dalje, svemu usprkos, umjetnost u Bosni Srebrenoj živi!

U duhu teme broja Svjetla riječi, što biste poručili današnjem čovjeku, kao poznavatelj naše povijesti i baštine, dugogodišnji profesor sakralne umjetnosti i franjevac provincije Bosne Srebrene?

Više od sedam stoljeća traje Bosna Srebrena, ustanova najdužega vijeka u BiH. Njezina je kulturno-povijesna baština respektabilna i u okviru bosanskohercegovačke i hrvatske kulturne povijesti. Ta je baština zajedničko djelo franjevaca i vjernika katolika koji su zajednički stoljećima putovali kroz povijest i sve sudbinski dijelili.

Poruka bi bila svima nama da to ne prepustimo zaboravu, da kulturno-povijesno i duhovno nasljeđe čuvamo i da u tom duhu nastavljamo djelovati i za sebe i za buduće naraštaje, ali i da ne zaboravimo živjeti zajedno s onima druge nacionalnosti, kulture i vjere – svoje čuvajući, tuđe poštujući!