Čuvarica hrvatskog identiteta – prof. dr. Agneza Szabo

Razgovarali smo s povjesničarkom dr. sc. Agnezom Szabo o njezinom životu i radu, o velikanima hrvatske povijesti, osobito o prešućenim zaslužnim ženama, o odluci da služi Bogu i svome narodu te o mnogim drugim temama. Prilika je to da našu istaknutu povjesničarku, dobitnicu niza nagrada i odličja te dugogodišnju suradnicu HKR-a upoznate iz osobnog kuta

0

 

Razgovarali smo s povjesničarkom dr. sc. Agnezom Szabo o njezinom životu i radu, o velikanima hrvatske povijesti, osobito o prešućenim zaslužnim ženama, o odluci da služi Bogu i svome narodu te o mnogim drugim temama. Prilika je to da našu istaknutu povjesničarku, dobitnicu niza nagrada i odličja te dugogodišnju suradnicu HKR-a upoznate iz osobnog kuta.

Prof. Agneza Szabo mnogo je surađivala s medijima, nastojeći povijesne činjenice učiniti dostupnima širem krugu čitatelja, slušatelja pa i gledatelja. Trideset godina bila je kustosica te muzejska savjetnica u Muzeju grada Zagreba, suradnica u Zavodu za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu te je surađivala na znanstvenom projektu za povijest humanističkih znanosti HAZU. Autorica je deset monografija povijesne tematike te je uredila devet knjiga. Pri Ministarstvu prosvjete i športa od 1992. do 2000. bila je stručna savjetnica za udžbenike povijesti u osnovnim i srednjim školama, uklanjajući iz njih jugokomunističku ideologiju. Autorica je programa za nastavu povijesti u osnovnim školama i gimnazijama te srednjim stručnim školama u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te za Hrvate u iseljeništvu. Dobitnica je niza nagrada i odličja, među kojima se ističu Akademijina nagrada ”Josip Juraj Strossmayer”iz područja humanističkih znanosti te državno odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Bila je dopredsjednica Društva za povijest Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić”.

Prof. Szabo, cijeli svoj radni vijek, a vrlo intenzivno i nakon umirovljenja, bavite se poviješću. Kaže se da je povijest učiteljica života, je li to doista tako?

Prije svega ovu poznatu rečenicu izrekao je filozof i najveći rimski govornik Marko Tulije Ciceron, koji je umro 43. godine prije Krista. No njemu se pripisuju i mnoge druge izreke, primjerice: “Čovjeka poznaješ po njegovim djelima”, a tu je i glasovita njegova izreka: “Nema većeg zla od grijeha”, i mnoge druge. No vratimo se Vašem pitanju, je li doista “povijest učiteljica života”? Mislim da jest, ali samo za one koji žele od nje barem nešto naučiti, i to stalno. E sad, što možemo naučiti od povijesti, recimo nacionalne, ali i svake druge? Mislim da je bitna poruka povijesti da “zlo i nepravda nemaju nikad šanse”, a “istina i ljubav imaju uvijek šanse”. Razumije se, redovito ne preko noći, ali na duge staze svakako.

Pogledajmo samo starije i novije osvajače, ili ideologe? Propali su sa svojim osnovama i težnjama…. Dakako, i uz goleme žrtve tisuća i tisuća nedužnih ljudi…Ali sada jest i pitanje, zašto su i zašto moraju biti žrtve toliki nedužni ljudi? Dubinski odgovor više nije toliko u povijesti već mnogo više u Bibliji…U Kristu Gospodinu…Upravo Kristov život pokazuje – koji je i put svakoga čovjeka, “istina i ljubav imaju uvijek šanse”, a “zlo i nepravda nemaju nikad šanse”. One nemaju budućnost.

Prof. Agneza Szabo (foto: Ante Peran)

Kao djevojčica svjedočili ste jednom povijesnom događaju. Riječ je o Bleiburškom križnom putu kojeg ste gledali sa svojom sestrom. Kako ste kao dijete to doživjeli i što ste vidjeli?

Moja mlađa sestra imala je pet godina, a ja šest i pol, kada smo skriveno od svojih roditelja iza plota nakratko vidjele kako partizani tjeraju ljude u “Križnom putu” kroz naše selo. Vidjele smo samo kratko, jer smo se bojale i roditelja koji su nam zabranili…Naime, i moji su roditelji priredili nešto jela, mislim kruha i vode i nešto kolača, što su naši prognanici na brzom prolazu s postavljenih klupa mogli uzeti. Ali bili su umorni i klonuli, pa su teško i sporo uzimali, a partizani su ih požurivali i udarali. A moj tata i drugi ljudi koji su pazili na postavljenu hranu, rekli su partizanu na konju: “Druže, šta ih tučeš, oni su ljudi kao i ti!” Što je dalje bilo, mi smo pobjegle… jer smo ne samo vidjele, nego i slutile strahote…. Ali, koliko se sjećam, čuli smo da su i njih partizani tukli….I samo znam da su vrlo brzo moji roditelji s nas troje djece odselili odatle…U mojih su roditelja Križni put, Bleiburg i nadbiskup Stepinac bili svetinje.. I tako su nas odgajali….Znali smo, da o tome ne smijemo u školi niti igdje drugdje niti riječi progovoriti…

Je li Vas i taj događaj potaknuo da se jednoga dana posvetite povijesti?

To ne bih mogla reći, jer u vrijeme mojega školovanja i studiranja o ovim se nacionalnim svetinjama nije smjelo u javnosti govoriti, a znam da smo i potajno išli na vjeronauk… Nego, moj tata je bio svjetski čovjek, bio je i u Americi dva puta, i putovao Europom, i u našoj se kući potajno govorilo o spomenutim nacionalnim svetinjama….A moja mama je služila u Zagrebu, i prije udaje za mog tatu u Slavoniju, slušala je i propovijedi nadbiskupa Stepinca, koje nam je poslije pričala….Znam da su moji roditelji plakali kad su čuli da je Stepinac osuđen i zatvoren…Ali moj tata je jako volio povijest i osobito je rado pričao i veličao bana Jelačića, potom i Austrougarsku… Naravno, jako je kritizirao staru Jugoslaviju, a nije se slagao niti s Pavelićevim postupcima – rasnim zakonima, itd. Govorio je, to nije hrvatska država koju smo željeli. Naravno, prezirao je i tzv. Titovu Jugoslaviju…Osim toga, na vjeronauku sam čula i prekrasnih stvari o hrvatskim narodnim vladarima, o crkvenim velikodostojnicima, osobito u 19. st.. Sve ove informacije bile su razlog da sam već u 6., 7. i 8 razredu jako rado učila povijest, i bila najbolja…U gimnaziji i filozofiju…Zanimali su me i strani jezici, ali u moje doba učilo se samo ruski, a njemački i talijanski jezik bili su zabranjeni….U nekojim gimnazijama učilo se francuski…To su bili i razlozi da sam se odlučila za studij povijesti i filozofije. Znala sam da ću morati znati birati od onog što jest ili nije istina…No bilo je i dobrih predavanja, a vodili su nas i u Arhiv, što je za mene bio osobit doživljaj…

Danas se mnogo govori o identitetu. Može li narod koji ne poznaje svoju povijest biti svjestan svoga identiteta? 

Mišljenja sam da uvijek vrijedi Ciceronova izreka: “Povijest je učiteljica života”, kojoj rado dodajem svoje uvjerenje, ali samo onima koji hoće od nje učiti…Razumije se i kritičkim stavom…Znati razlikovati zlo od dobroga…Prema tome, ni pojedinac, a niti narod koji ne poznaje svoju povijest – ne može biti svjestan, a niti cijeniti i čuvati i poštovati svoj identitet…i nacionalna obilježja…Te biti ponosan i Bogu zahvalan za ono što jest, kao i za pripadnost svojemu narodu…Naravno, uz poštivanje i onih drugih, i drugačijih… Ističem, da nije u povijesti zabilježeno da su Hrvati ikada prvi počeli prema drugima voditi osvajački rat…Ali se je znao hrabro braniti…Također, da je naš hrvatski narod u najtežim trenucima za svoj opstanak, ali jednako i za europski opstanak – mislim na nametnute nam tursko-osmanlijske prodore – smatran predziđem kršćanstva!! Na žalost, imao je i naš narod u nekojim svojim predstavnicima i padove…Ne samo u obrambenim ratovima…Bilo je to i u doba nakon 1945. …Ali i na pogreškama učimo…I to nas također uči povijest…Ali ne trebamo se previše obazirati na one koji nas baš i zbog pogrešaka kleveću…i vrijeđaju…Već hrabro i ponosno koracati naprijed….Mi smo i narod s jako puno vrlina na brojnim područjima kulture i prosvjete i vjernosti Katoličkoj Crkvi, i na područjima svih grana znanosti i umjetnosti…. pogledajmo samo i naše kulturne spomenike koji javno svjedoče naš identitet… Mi smo kao narod također i pobjednici i nad Osmanlijama u 17. st., i sada u svetome Domovinskome ratu…I na tim vrijednostima svi smo dužni prepoznavati i čuvati, ali i izgrađivati svoj identitet … i graditi svoju budućnost…

Prof. Szabo, jedna od vaših omiljenih tema su i žene u povijesti. Što nam možete reći o njihovu položaju? Zašto ste se odlučili baviti tom temom?

Puno je razloga za to. Ponajprije, nikad se nisam slagala s dominantnom tezom u nekojim povijesnim knjigama, i predavanjima moje mladosti “da je žena od uvijek bila zapostavljena u Crkvi.” I da je “Crkva kriva za njezinu zapostavljenost…”. Nisam se slagala iz razloga jer sam znala da je Crkva i mnoge žene proglasila sveticama, u novije vrijeme i naučiteljicama Crkve, a ne samo muškarce, i da je najsvetija i najuzornija žena za nas kršćane Blažena Djevica Marija. Poslije sam, baveći se povijesnom građom, vidjela da je i položaj žene zavisan o stupnju kulture i civilizacije, također i u kršćanstvu…Primjerice, drugačiji je položaj žene u rimsko doba, ili pak u doba feudalizma u svim europskim zemljama, tako i kod nas…Ili pak u modernom građanskom društvu koje se oblikuje u 19. st. Bila sam jako ponosna kad sam shvatila da je stari bizantski pisac Porfirogenet u 10. st., pisao da su Hrvate u današnju postojbinu vodili petorica braće i dvije sestre…Poruka je jasna: već ovaj stari pisac želio je reći da su i žene su gradile hrvatsku povijest… I da one u njoj imaju svoje mjesto… Dakako, ponajprije i u svojim obiteljima …Bilo mi je jasno da iza svakog uspješnog čovjeka stoji žena – njegova majka, potom i njegovo vlastito zalaganje…, ali i okolnosti… Poslije sam bila jako ponosna i sretna kad sam otkrila kako je kneza Branimira u 9. st. pratila na njegovom hodočasničkom putu u gradić Cividale njegova supruga Mariosa (Maruša), te su oboje upisani na marginama čedadskog evanđelistara… Jednako i druge hrvatske vladare. Ili, primjerice, da je naš Vinodolski zakonik iz početka 13. st. prvi zakonik u Europi koji izrijekom govori o pravima žene…

Dugogodišnja suradnica emisije Vremeplov na HKR-u (foto: Ante Peran)

Međutim, moramo se jako čuvati, da položaj žene, jednako i muškaraca, ali i djece u doba ranog ili kasnog srednjovjekovlja, ili feudalizma, promatramo današnjim očima. To je sasvim krivo…U ona vremena život je bio daleko teži, ali je bio i odraz civilizacije i kulture onoga vremena. Istina, postojale su sve do 19. st. jako velike staleške razlike, i kod nas u Hrvatskoj također…Podsjećam također, da u čitavoj Europi, pa čak i u modernoj, žene sve do pred kraj 19. st. nisu mogle upisati fakultet, nisu uživale pravo glasa na izborima, a za jednaki rad, primjerice u tvornicama, poslije i u školstvu, bile su manje plaćene od muškaraca. Doduše, žene pripadnice plemićkog staleža postigle su visoku naobrazbu na područjima kulture i umjetnosti, i stranih jezika u svojim domovima. Mnoge od njih postale su nam trajni primjeri rodoljublja i humanosti. Druge žene, djeca trgovaca i obrtnika, a pogotovu kmetova nisu imale takovih uvjeta školovanja.

Razvojem kulture i civilizacije takovo se stanje ipak postupno mijenjalo – prevladavalo… Osobito nakon ukidanja kmetstva – feudalizma diljem Europe…Kod nas je to učinio godine 1848. ban Josip Jelačić…Riječ je o poznatom Banskom pismu, u kojem se prvi puta od strane jednoga bana – potkralja u Hrvatskoj, izrijekom spominju i žene, i to u smislu, da i za njih vrijedi ukidanje feudalizma, dakle ”staleških razlika”, jednako kao i za muškarce. Ipak, taj je proces još potrajao i morao se regulirati odgovarajućim zakonima, ali je kod nas, za razliku od većine europskih zemalja, prošao bez krvavoga revolucionarnoga puta …Od tada će i žene postupno ulaziti u javni život.

Je li se moglo brže i bezbolnije, osobito u Europi, u kojoj je taj proces, kako sam spomenula, praćen krvavim revolucijama, i to je teško reći…Mislim, da je uvijek bitno pitanje kakav je pojedinac kao čovjek, bilo žena ili muškarac… Uostalom, je li i danas položaj svake žene u svijetu, pa i kod nas ”pravedan”? Znamo da nije u cijelosti… Nije niti za djecu, pa niti za muškarce…Ali, zašto nije?? Tu je i previše uzroka… U korijenu je čovjekova grešnost…Ali, ako smo i jedan porok uklonili, puno smo učinili… Sjetimo se i poznate Diognetove izreke: ”Tražim čovjeka! ” Čovjek je bitan – i to najprije pojedinac, i žena, i muškarac…potom i svi ostali…Međutim, znamo i to: ” Ne postoji zemaljski raj”…

Na snimanju emisije Vremeplov (foto: Ante Peran)

Položaj žene svakako je drugačiji u doba feudalizma, i nakon godine 1848. i kod nas i u Europi….No bitni su i stupnjevi civilizacije i kulture. Ali i stavovi pojedinaca, osobito i žena…Mnoge od njih zanemaruju svoje dostojanstvo…Ipak, neka nam umjesto barem dijela odgovora posluži i slijedeća činjenica: U rukopisu pod naslovom “Memoari” koje je početkom 19. st. zabilježio grof Adam Oršić, uz vijesti o politici i društvu uopće, nalazimo i kritičke vijesti o ženama njegova vremena. Dok su one ranije, “poznavale malo što osim molitvenika, razgovarale medu sobom o kućnim poslovima, o svojoj djeci i potrebama onih koji nemaju niti ono najosnovnije,” danas “mnoge žene brbljaju uopće samo o modi (…), a manje brinu za svoju djecu i kuću, i obiteljski odgoj (…). I “ženska je raskoš dosegla vrhunac (…). Lijepe djevojke zarađuju na svoj način (…). Otkako su ljudi u ratovima vidjeli različite zemlje i dali se na čitanje knjiga, bez ikakvih kriterija, informacije su se povećale, no običaji i ćudorednost su vrlo pali (…).” Osim toga, zapisao je Oršić: “Kod sudova sjede ponajviše nepravedni ljudi, pa ponekad i s pravdom nije najbolje. A na Saboru i županijskim skupštinama vrijedi onaj, koji je drskiji i ima jak, prodoran glas, makar često govorio i besmislice.(…).” Ivan Kukuljević Sakcinski, da bi pomogao svome narodu, objavio je Oršićeve Memoare u stručnom časopisu Arkiv 1869. godine.

Ističem i još jednu važnu činjenicu. Prvi zakon, koji je obvezivao roditelje slati i žensku djecu u školu, i to pod prijetnjom sankcija, objavljen je u većini europskih zemalja istom sredinom 19. st. Kod nas je takav zakon proglasio istom godine 1875. ban Ivan Mažuranić. Kakav je bio položaj žena u Hrvatskoj u to vrijeme, dobro nam ilustrira i činjenica da je godine 1880. bilo u Hrvatskoj 40 % nepismenih žena, a u gradu Zagrebu 32 %!! Istovremeno je nepismenih muškaraca bilo 29 %, a u gradu Zagrebu 24 %! Komentar nije potreban.

Možete li navesti nekoliko istaknutih žena iz naše povijesti? Čime su vas oduševile i za što su zaslužne?

Kao što sam spomenula, mnoge žene pripadnice plemićkoga staleža, a u gradovima iz građanskoga staleža, pokazale su se tijekom povijesnoga hoda našega naroda uzornim majkama i odgajateljicama svoje djece, ženama milosrđa i humanosti, sjajnim graditeljicama kulture i prosvjete i religioznosti u našemu narodu, a time i njegova identiteta. Osim toga, znale su s narodom dijeliti i dobro i zlo.

To su, primjerice, zadarske benediktinke, koje su u 11. st. izrađivale prekrasne misale…danas remek-djela naše kulture i umjetnosti… Ovdje ističem Časoslov opatice Čike, zadarske benediktinke, koji je prema najnovijim istraživanjima napisan prije nego što je Čika stupila u samostan (oko godine 1060.). Ponovno izdanje Časoslova tiskala je Matica hrvatska u Zadru 2002. godine. Spomenimo i Evanđelistar opatice Većenege (11.st.), remek-djelo hrvatske sitnoslikarske umjetnosti s rubnim ilustracijama i bogato ukrašenim beneventanskim inicijalima. I Većenegin Časoslov s tjednim časoslovima Bl. Djevice Marije s raznolikim čitanjima za određene dane u tjednu, koji je jedan od najstarijih osobnih časoslova na kršćanskom Zapadu.

Ili još ranije kraljica Jelena, a njezinu je nadgrobnu ploču u Solinu s natpisom otkrio godine 1898. poznati naš arheolog don Frane Bulić, na kojoj čitamo ove riječi: ”U ovom grobu počiva glasovita Jelena, koja je bila žena kralju Mihajlu (Krešimiru), majka kralja Stjepana (Držislava). Ona je postigla mir kraljevstvu. Dne 8. listopada godine od rođenja Gospodnjega 976. ovdje je bila pokopana: Ona, koja je za života bila majka kraljevstva, postala je i majka sirotâ i zaštitnica udovicâ. Ovamo pogledavši, čovječe, reci: „Bože, smiluj joj se duši!“ Ploča se danas čuva u Splitu, u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika.

Dr. Szabo kao gošća u emisiji Kulturogram (foto: Ante Peran)

Iz kasnijih razdoblja ističem kraljicu Katarinu Kosaču…kojoj su Turci oteli njezino dvoje djece, koje više nikad nije vidjela, a dobila je utočište u Rimu, uz doživotnu potporu sv. Stolice…Ili pak molitvenike dviju Katarina. Obje su bile rođene Frankopan, a udate Zrinski. Ana Katarina Frankopan, rođena je oko 1525. u Ozlju, kći je Ferdinanda Frankopana. Godine 1544. udala se za hrvatskoga bana Nikolu Zrinskog Sigetskog (1508.-1566.). Uz supruga, koji je uglavnom bio na bojištima, brinula je o velikim posjedima, i bila majka brojne djece, koja su većinom umrla od epidemija u ranoj dječjoj dobi. Posvetila se duhovnom životu, književnosti i brizi za bližnje. Zato je dala prevesti na hrvatski jezik molitvenik “Hortulus animae”, autora Nikole Dešića, njezina ispovjednika, i tiskati pod naslovom Raj duše, na vlastiti trošak godine 1560. u Padovi. Umire sljedeće godine, 1561.

Za nas je osobito vrijedno što u istom molitveniku nalazimo i “Trsatske litanije”, među kojima su i zazivi: sveta mati slobode, mati Didine, tj. Domovine; mati mirotvornosti, mati svita, mati složnosti (…), mati istine, mati naučtva (znanosti), mati radosti, mati utišenja, mati pravde, mati sirota (…). Primjerak molitvenika Raj duše izložen je u franjevačkoj riznici na Trsatu. Njegov faksimilni pretisak, u nakladi Grada Rijeke i Franjevačkog samostana, objavljen je 1995. te darovan papi Ivanu Pavlu II. za njegova posjeta Rijeci, 2003. godine.  U Zagrebu na Jarunu imamo i crkvu Sveta Mati Slobode, koja je simbol grada Zagreba, izgrađena na spomen Domovinskoga rata.

Druga Katarina je Ana Katarina Frankopan, rođena je stotinu godina kasnije, i to god. 1625. u Bosiljevu. Kći je Vuka II. Krste Frankopana Tržačkog i majke Uršule Inhofer. Primila je solidnu naobrazbu i poznavanje više svjetskih jezika. Za bana Petra Zrinskog udala se u 16. godini života, i bila majka četvoro djece.

Uz odgoj svoje djece, koja su također postala uzorima Hrvatske, i suradnju u političkim i diplomatskim poslovima svoga supruga Petra, bavila se Katarina i književnim radom, i bila mecena i dobrotvorka. Tako je o njezinom trošku tiskan u Beču 1661. god. na hrvatskome jeziku, molitvenik, što ga je napisao isusovac Baltazar Milovec pod naslovom Dvojni dušni kinč. Iste godine, tiskala je Katarina Zrinska u Mlecima poznati molitvenik, kojeg je sama napisala: Putni tovaruš, odnosno Putni prijatelj. Namijenila ga je hrvatskom narodu, muškarcima i ženama, da im bude od koristi i na pomoć na njihovu putu u vječnost. U predgovoru molitvenika Katarina je napisala, da ga posvećuje na slavu Prev. Trojstva, i na čast presvetoj Djevici Mariji, okrunjenoj kraljici neba i zemlje, svojoj milostivoj zaštitnici u svakoj potrebi, i na čast svima Svetima. Molitvenik Katarine Zrinske tiskan je i nakon njezine smrti (Graz, 1673.). Drugo izdanje godine 1687., potom i 1715. Četvrto izdanje objavljeno je 2005., u Čakovcu. I mi se danas rado služimo našim molitvenicima na putu u vječnost.

I tijekom kasnijih stoljeća nalazimo u hrvatskoj povijesti vrlo mnogo istaknutih žena, iz plemićkog staleža, ali i građanskog staleža. Mnoge od njih bile su članice brojnih bratovština, danas bismo rekli udruga, još i krajem 19. st. Prema njihovim pravilima bile su dužne uređivati crkvu, brinuti za siromahe i udovice, za napuštenu djecu, te pohađati bolesnike, brinuti da ne umru bez svetih sakramenata i slično.

Prof. Szabo, kardinal Bozanić i mons. Jezerinac (foto: Davor Visnjic/PIXSELL)

Mnoge od njih primile su za svoj humanitarni rad i papinska odličja. Tako je, primjerice, papa Lav XIII. odlikovao Gabrijelu Pejačević, suprugu bana Ladislava Pejačevića, majku petero djece, ali i dobrotvorku i članicu brojnih katoličkih udruga, odličjem ”Pro Ecclesia et Pontifice”, ovo odličje dobila je godine 1942. i Marica Stanković… A papa Pio XI. odlikovao je hrvatsku učiteljicu i književnicu Milku Pokačić odličjem ”Križ za zasluge”. Ističem i Korneliju Kukuljević Sakcinsku, koja je bila majka četvero djece, a kad su djeca odrasla, posve se posvetila djelima kršćanskoga milosrđa te bila i suutemeljiteljica Društva Sveudiljnog klanjanja u Zagrebu, iz kojega je nikla i današnja crkva ”Corpus Domini”.

U novije vrijeme ističem i književnicu Mariju Kumičić, također i osnivateljicu društva Hrvatska žena, koja je također sasvim prešućivana. Ona je godine 1942. dala prekrasno svjedočanstvo o Ivanu Merzu te Sidu Košutić koja 1946. godine nije htjela potpisati  zahtjev komunista da se nadbiskup Stepinac osudi i zbog toga je ostala bez posla i umrla 1965. godine, premda vrsna književnica, sasvim nepoznata. Istom nakon demokratskih promjena uvedena je nagrada pod njezinim imenom….Mnoge od ovih činjenica prešućuju se u njihovim biografijama. A nakon 1945. stradale se i mnoge druge ”vrsne žene i majke”, ali i redovnice, od kojih su mnoge nedužne završile u logorima, a druge ubijene.

Kad sam te stvari “otkrila” prije dosta godina, shvatila sam za svoju profesionalnu dužnost da upravo takove “vrsne žene i majke”, ali i redovnice, trebam pronalaziti i otkrivati u povijesnome hodu našega naroda…Mnoge od njih objavila sam i u Vašem vremeplovu…

Jeste li se u promišljanju o ženi vodili i mislima sv. pape Ivana Pavla II. u njegovoj enciklici ”Mulieris dignitatem – Dostojanstvo žene…”? Kakvo je viđenje žene sv. Ivana Pavla II.?

Prije svega, jako sam sretna i ponosna i hvala dragom Bogu što je i ova enciklika danas i sv. Ivana Pavla II., odmah po njezinu objavljivanju 1988. godine, prevedena i na hrvatski jezik. U sadržajima ovoga Pisma zrcali se problematika položaja žene u današnjem društvu, ali i dostojanstvo i poziv žene na temeljima Sv. Pisma i crkvenog učiteljstva. Tu su i primjeri svetih žena iz Evanđelja, kao i svetih žena u povijesnom hodu Crkve, i danas. U ovom Pismu sv. Ivan Pavao II. pomno ističe da je Bog od početka stvaranja stvorio ljude kao muškarca i ženu, i da je ta biološka razlika sa svojim temeljnim odrednicama zauvijek nepremostiva, pa pokušavali nekoji ljudi bilo što. Nadalje, žena je majka i bez nje se ne može donijeti na svijet novi čovjek – dijete.

Sveti Otac Ivan Pavao II. također pomno ističe da žena ne može naći sebe i biti sretna, osim po darivanju svoje ljubavi drugima, bilo u braku bilo u ”slobodno izabranoj bezbračnosti radi kraljevstva nebeskoga.”. Obje tako, u oslonu na Božju milost, ostvaruju sebedarje i postaju majke bilo u fizičkom, bilo u duhovnom smislu. U tome odabiru i jest, piše Sv. Otac njezino dostojanstvo, majčinstvo i poziv.

U istom Pismu Sveti Otac pomno se osvrnuo i na težak socijalni položaj žene i na tešku diskriminaciju koje žene trpe i jučer i danas, unatoč svim međunarodnim deklaracijama o ljudskim pravima i dostojanstvu žene. Naime, one su i dalje uglavnom samo mrtvo slovo na papiru i popis dobrih želja.

Kao što i sami znamo, zakoni i propisi, bili oni i najbolji, nisu po sebi dovoljni, ako ih ne provodimo – to jest živimo.

Naveo je Sv. Otac i niz teških primjera kršenja dostojanstva žene u obitelji, na poslu i u javnom životu. Kazao je kako je svatko od nas dužan ih uklanjati, liječiti i ozdravljati u duhu Evanđelja i u sredini u kojoj jesmo i u kojoj živimo.

U istom Pismu Sv. Otac ističe, kako je potrebno uvijek iznova govoriti istinu, također i istinu o “jednakosti” muškarca i žene, o njihovoj “bitnoj ravnopravnosti”, jer su oboje, i muškarac i žena stvoreni na sliku i priliku Božju (…).Ipak, nastavio je Sv. Otac, ova “jednakost” i “ravnopravnost” ne oduzima ”različitost”, jer Duh Sveti u nadnaravnom poretku spasenjske milosti stvara istinitost i vlastitost svake pojedine osobe, “bilo muškarca, bilo žene”. Tako svako od njih može riječju i životom naviještati velika Božja djela spasenja”, koja su i sada, i danas. Uz pomoć Božje milosti valja ih prepoznavati i surađivati s njima.

Osvrnuo se Sv. Otac i na dostojanstvo materinstva, koje je nažalost u današnjem vremenu, uistinu jako zapostavljeno. Jednako i na one nesretne žene, koje se zbog različitih pritisaka ”oslobađaju” svog djeteta još prije rođenja. Ističe Sv. Otac, da današnje javno mnijenje pokušava na različite načine ”prešutjeti” zloću tog grijeha, kojega ipak ne može savjest žene zaboraviti da je vlastitom djetetu oduzela život, niti joj je moguće da izbriše svoj ethos – od ”početka” njoj upisane spremnosti da prihvati život. U istome pismu sv. Ivan Pavao II., uz mnoge druge dragocjenosti za naš život, također navodi da je ”Ženi, od početka do svršetka povijesti određena borba protiv zla i Zloga.” To je također ”borba za čovjeka, za njegovo pravo dobro, za njegovo spasenje. Ne govori li nam time Biblija da je povijest upravo u ”ženi” Evi i Mariji zapisala dramatičnu borbu za svakog čovjeka? Borba je to za temeljno opredjeljenje ”za” ili ”protiv” Boga i njegovog vječnog plana o čovjeku!” Zato, ističe sv. Otac, ”u današnjem vremenu u kojem su čovječanstvo zahvatile duboke promjene, žene nadahnute Evanđeljem, mogu mu silno pomoći da se ne usmjeri u propast.”

Prof. Szabo u prostorima Hrvatske katoličke mreže (foto: Ante Peran)

Prof. Szabo i vi ste kao žena uspjeli na profesionalnom području u vremenu koje vam nije bilo naklonjeno. Nikada niste skrivali svoju ljubav prema Hrvatskoj i svoju vjeru, no unatoč tome ste u vrijeme komunizma uspjeli upisati studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te na istom fakultetu i doktorirati. Kako ste u tome uspjeli?

Pri samom upisu na Fakultet na dvopredmetni studij povijesti i filozofije odlučnu su ulogu imale moje gimnazijske svjedodžbe…A još prije toga Gospodinova milost….Za vrijeme studija bila sam uz istu tu milost – super i profesori su to primijetili….I već na prvoj godini pozivali me na postdiplomski studij…Studij sam završila u četiri godine…Dvoje od njih su mi odmah našli i posao u Zagrebu, ne na školi što sam ja željela…Uz to, ako bih radila na školi, postdiplomski studij ne bi tada bio moguć.

Jeste li imali problema tijekom studija? Kako ste financirali doktorski studij?

Vidjela sam da profesori sve znaju o meni – da idem redovito u crkvu…I usprkos tome su mi rekli, da bi bilo šteta za mene da ne upišem povijest, i da i oni žele da se upišem na postdiplomski iz povijesti…Nagovorili su i jednog visokog partijca iz CK SKH da mi je napisao preporuku… Ali kako postdiplomski studij nije bio besplatan, morat ću si ga sama plaćati….jer mi to nisu htjeli ni oni gdje sam se upravo zaposlila, i to na preporuku dvoje profesora…Dakle i magisterij i doktorat sama sam si plaćala….Ali ja sam znala svoj put…i svoja nadanja…i da ću jednom stečena znanja moći iskoristiti na veće služenje Bogu i svojem narodu….Moji “crkveni” prijatelji u tome su me hrabrili…

Osim ženama, vrlo se rado bavite i velikanima hrvatske povijesti. Zašto pišete i govorite o njima?

Više je razloga i za to. Prije svega o velikanima hrvatske povijesti i kulture smatram one ljude, i žene i muškarce, koji su nam i unatoč svojih nedostataka koje su imali, ali ih nastojali i ispravljati, ostavili su nam u baštinu svoja djela i primjere trajne vrijednosti, s kojima i danas nama služe. Nadalje, primijetila sam da brojni hrvatski velikani nisu imali mjesta u hrvatskim leksikonima i enciklopedijama, među kojima su i crkvene osobe. Ili ako jesu, onda da su prikazani nepotpuno, ili pak neistinito, pa čak i pogrdno, kao “reakcionari” i slično. Njima sam posvetila svoju osobitu pažnju u svojim pisanim djelima, ali i u Vašem vremeplovu.

Je li neki među njima na vas ostavio osobiti dojam?

Gotovo svaki hrvatski velikan ostavio je na mene osobiti dojam – ponajprije divljenje i zahvaljivanje Bogu da smo ih imali. Teško ih je izdvojiti, ali neka mi bude dopušteno istaknuti dvojicu. Tu su ban Josip Jelačić, i prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler sa sjedištem u Sarajevu.

Ban Josip Jelačić, uspio je godine 1848., ukidanjem feudalizma, sazivom prvog višestranačkog sabora u hrvatskoj povijesti, te vojnim otporom ugarskome hegemonizmu, ujediniti u svojoj vlasti gotovo sve hrvatske zemlje, i time postavio temelje moderne Hrvatske. Po završetku rata osnovao je i fond za branitelje…Uz to, zalagao se za federalizaciju Habsburške monarhije na demokratskim osnovama, a njegova je zasluga i uzdignuće zagrebačke biskupije na nadbiskupiju. Zato ga je papa Pio IX. odlikovao odličjem Reda sv. Grgura i s dva manja križa. Gledajući s povijesne strane, mislim da povijesni proces i ostvarenje moderne Hrvatske države trebamo promatrati od bana Jelačića do dr. Franje Tuđmana…no koji još traje i svi moramo raditi na tome…dok je ovoga svijeta i vijeka…Rado ističem i poznatu rečenicu bana Mažuranića:

“Čuvajmo čvrsto u svojim rukama ono što smo stekli!”

Prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler svojim je djelovanjem postao preporoditelj Bosne i Hercegovine…Bez njegova djelovanja ne bismo danas u toj zemlji imali niti katedrale, niti drugih brojnih crkava i samostana, i škola…a sve je to Stadler sagradio u oslonu na dobročinitelje – mecene i darovatelje, koje mu je, kako je često govorio “slalo Srce Isusovo”. Uz to, Stadler je i utemeljitelj Družbe Sestara Služavki Maloga Isusa, kojoj je povjerio socijalne zadaće… Stadler je danas i Sluga Božji, što znači i kandidat za čast oltara…Dakako, za očuvanje vjere u BiH zaslužni su osobito i franjevci, ali ovdje govorimo o pojedinim velikanima…

S demokratskim promjenama došla je i sloboda od ideoloških ograničenja. Uče li naša djeca danas povijest utemeljenu na činjenicama ili ideologiji?

S demokratskim promjenama puno je toga započeto, pa i učinjeno. I sama sam na području školstva za nastavu povijesti bila angažirana od 1992. do 2000. godine, ali tada je došla Račanova vlada i ja sam sa svojim suradnicima uklonjena s toga posla. Ali je iz udžbenika za povijest uklonjena komunistička ideologija, a mnogo više mjesta dobile su teme iz hrvatske povijesti…Mislim da je još i danas glavni problem u tome što oni koji kreiraju školske programe za nastavu povijesti, ipak dovoljno ne poznaju hrvatsku povijest…Osim toga, i sami roditelji je ne poznaju…Osim toga, nemaju dovoljno vremena za razgovore i o tim temama sa svojom djecom…Što bi bilo osobito važno…Samo škola, a još manje vrtići, niti izdaleka ne može učiniti ono bitno za odgoj naše djece…

Mnogi koji poznaju vaš rad i djelovanje reći će da ste čuvarica hrvatskog identiteta. Slažete li se s tom ocjenom?

Čuvarica i čuvara hrvatskog identiteta bilo je uvijek u povijesnom hodu našega naroda. Od velikodušnih majki koje su rađale te u vjerskom i nacionalnom duhu odgajale svoju djecu, pa do redovnica koje su velikodušno služile Bogu i svome narodu na različite načine, ali drugih hrvatskih velikana svih struka – žena i muškaraca. Od njih i njihovih primjera potaknuta sam i ja njima se pridružiti i na tome nastojati. Osobito sam sretna, i Gospodinu zahvaljujem, što nakon započetih demokratskih promjena, uz mnoge druge, imam i ja mnogo više uvjeta za takovo djelovanje.

Na predstavljanju u svetištu sv. Josipa u Karlovcu

Kako je moguće da je znanstvenica s ovakvim renomeom do prije dvadesetak godina još bila podstanarka?

Komunističke vlasti nisu mi htjele dati stan zato što se nisam htjela upisati u Partiju. Još godine 1985. jedna mi je tada uvažena komunistkinja postavila taj uvjet – koji sam odlučno otklonila…A ona se pravila žalosnom zbog toga….No ja sam znala svoj put i bila sam u duši sretna i kao podstanarka….i osobito, što sam smjela dijeliti sudbinu mnogih… Poslije sam uspjela vlastitim sredstvima kupiti stan.

Čime se bavite u posljednje vrijeme?

Stalna sam suradnica i na projektu ”Kolo hrvatskih velikana” koje djeluje u suradnji s Maticom hrvatskom, a knjige se tiskaju u nakladničkoj kući ”Privlačica” u Vinkovcima. Taj je projekt predstavljen, mislim 2018. godine i na Vašemu radiju. Ove godine u travnju izlazi II. kolo ”hrvatski velikani” među kojima je i knjiga o Bl. Alojziju Stepincu…Koliko znam, Nakladnik ima ugovor s Ministarstvom o otkupu ovih knjiga i za školske knjižnice.

Prof. Szabo, trideset godina bili ste zaposleni kao kustos te muzejska savjetnica u Muzeju grada Zagreba, bili ste vanjska suradnica u Zavodu za hrvatsku povijest Sveučilišta, surađivali ste na znanstvenom projektu za povijest humanističkih znanosti HAZU. Na Visokoj školi za poslovanje i upravljanje „Baltazar Adam Krčelić” bili ste nositeljica kolegija ”Pregled hrvatske povijesti”. U povodu proslave 25. obljetnice Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu 2013. primili ste počasni doktorat. Još mnogo toga je za vama, izuzetno plodan život. Što vas je poticalo, što nosilo? Jeste li svjesno odustali od obiteljskog života?

Svjesno i svojevoljno sam odustala od obiteljskog života, shvaćajući da je to moj životni poziv – karizma….Privlačili su me i hrabrili u tome izboru sveti primjeri…i iz naše nacionalne povijesti… Danas sam osobito sretna i na već spomenute riječi sv. Ivana Pavla II. koji je napisao da “žena može naći sebe i biti sretna, po darivanju svoje ljubavi drugima, bilo u braku, bilo u slobodno izabranoj bezbračnosti radi Kraljevstva nebeskoga.” U tome odabiru i jest, ističe Sv. Otac, “njezino dostojanstvo, majčinstvo i poziv”. Sretna sam i zbog toga, što vidim da na tom putu nisam sama, i da i mnogi drugi jednako nastoje, i mnogo rade na istome planu služenja….Također ističem, da od uvijek jako cijenim obiteljski život, a posebno roditelje, koji kao suradnici Božji, rađaju i našoj Hrvatskoj nove živote… Mislim da je i svaka majka osobiti ures Hrvatske…I molimo za njih…

Izvor: hkm.hr

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.