Dar. Dar-ovati. Prihvatiti srcem. Obradovati. Primiti za ruku. Ohrabriti. Utješiti. Dar-ovati je najveći dar koji se imade da-ti. Otvoriti. Postati djelom drugih… Oslobađati. Ponekada u mučnim trenucima, i od onoga što nas same čini zarobljenicima naših vlastitih svjetova.
Foto: pixabay.com
Darovati, ne odustati od čovjeka. Kada je bolestan, biti uz njega, za njega. Ne odstupati. Ne izmicati. Ne! Biti tu. Podnositi patnju. Iscjeljivati strašne muke. Osnaživati u bolnim jecajima. Voljeti čovjeka se jedino može srcem! Ne umom, ne tijelom. Ne! Prvo… srcem! Srce je središte svega, središte ljubavi. Nedirnute. Neiskvarene. Neokaljane. Čiste poput dnevne svjetlosti…
Prići blago, strpljenjem, čovjeku pružiti priliku da nas upozna… Da se igra, postane naš prijatelj. Temelji zajedništva jedino se mogu ostvariti u sprijateljenosti dvaju duhova, u njihovoj krajnjoj otvorenosti Jednih Drugima. Tek uz snažnu prisutnost obaju zasebnih svjetova, obistinjuje se i dimenzija cjelokupnoga čovjeka, njegova izvornoga etosa čovještva… patosa istinske slobode…
Ne hraniti čovjeka lažima. Opsjenama. Zabludama. Naprotiv! Činiti ga ponosnim što postoji. Što govori! Što se smije! Što čini dobro! Izvori dubokih međuljudskih odnosa nalaze svoje prvotno izvorište u samim klicama i samoj namisli činjenja dobra. Bez dobra, nema ni dobre ljubavi!
Foto: pixabay.com
Nastojanja da se približimo Jedni Drugima, da postanemo bliski, uvijek se očituju u susretu dviju Osoba. Štoviše, sama osobnost čovjeka po svojoj autentičnoj naravi, uvijek zadire u same pore Lica Druge Osobe. Susrećući Lice Drugoga susrećemo sami sebe u samima sebi…
Milost. Pomoći majci da unese svoje dijete u bus, dohvatiti nekoga pri naglom kočenju tramvaja, potapšati po ramenu obeshrabrena čovjeka… sve su to darovi. Ne-dati Drugome da padne… ne zaboraviti ga u danima kada je rođen, i nekim drugim značajnim trenucima njegova života. Napose, odreći se čovjeka… zapravo znači izgubiti samoga sebe – te zadobiti ‘apsolutno’ ništa. Upravo je to odgovor na krikove koje u našoj mučnoj svakodnevnici neprestano ispušta suvremeno društvo. Gubimo se na raskrižjima, gdje su sva znakovlja već odavna postavljena. Teturamo raznim pravcima, ne gledajući uopće smjerove kojima krivudamo. Bilo to zavoji, pune crte… Mi uvijek pretječemo, nadjačavamo Jedni Drugima. Čemu?
Foto: pixabay.com
U daru treba do kraja predati dio sebe. Tada dar postaje osoban, i darovan od same srdačnosti srca. Bitnost takvoga darivanja, nadilazi puke forme raskalašenoga umatanja skupocjenih darova. Dar je prije svega uvijek negdje pritajeno odricanje. Samožrtva. Kao takav oduvijek stanuje u nama, u našoj primisli… što dati… odgovor je jednostavan: Sebe! Najvrednije što možemo Jedni Drugima dati smo Mi sami. Ne, mobiteli! Ne, ogrlice s biserjem! Ne, večernje haljine! Ne, zlatno prstenje… miršljavim parfemi! Ne! Simbol darovanja jest uvijek i sam jedino istinska ljubav. Sjetiti se nekoga, je već sam dar po sebi. To je čin duhovnosti. Askeze. U šutnji, činiti lijepo za Drugoga, znači polagano mu otvarati svoje unutarnje jezgre nutrine srca. Davati mu zrnca svoje slobode. Činiti ga sretnim! Za sreću je dovoljno i jedan stisak ruke, lijepo dodana čaša vode, vidjeti kako pada jedan jesenski list, smiješak jednogodišnjega djeteta, prvi koraci… riječi.. rođendani.. medalje, dani škole, vjenčanja… to su darovi jednoga i jednih jedinstvenih ljudskih života.
Foto: pixabay.com
Razvijati osjećaj za dar kod čovjeka, zasigurno nije niti malo lako. Gorki neprijatelj ljudske osobnosti (isključivost) se-bičnosti, zavazda se (nažalost) počesto uspješno nadmeće s onima koji nemaju podebele lisnice papirnatih valuta. No, opet daruju oni koji imaju najmanje. Darovati ne znači dati od viška, nego prije svega darovati znači dati od onoga maloga što imamo u svojemu malome domu, smočnici, u džepu. Svijet je izgubio smisao za dar. Više ne zna istinski darivati. On samo kupuje ‘prividne’ trenutke sreće, pri tome u punini zapravo nikoga istinski ne usrećujući. Budi lažna obećanja do sljedeće prigode. Pune vrećice… poznatih marki…
Guste ulice, oči ostaju na izlozima… Gdje su oni zaboravljeni… što rade oni Ljudi tamo po kontejnerima? Imamo li nešto i za njih, osim boca koje smo refleksno utrpali u zelene kante za smeće. To je moje pitanje, a na odgovor ne kanim pričekati… Treba pisati o Njima. Treba činiti za Njih…Isus bi nas se danas zasigurno posramio. Jer je i mene samoga, dok nižem ove retke, odista stid. Što sam učinio… ?
Foto: pixabay.com
To, što sam se odrekao malo svoga sna… To što sam kao napisao par stranica o socijalnoj bijedi Hrvatske, ne čini me herojem, niti vitezom zaštitnikom. Današnji vitezi su skriveni u kartonskim kutijama propadajućih hrvatskih gradova. Ogorčenih sudbina, s iskapljenim bocama ribara do samoga dna…
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=B1VinoB4OHo