„Tko nebo ne nosi u sebi, tražit će ga uzalud u čitavome svemiru.“ (Otto LUDWIG)
posvećeno: mladim intelektualcima…
Što sam život čini životom? Koje je poslanje čovjeka u svijetu? Može li se ono prepoznati u naizgled uzaludnoj misiji (poslanju) da jedni drugima otkrivamo zaboravljeno? Sastoji li se cjelokupni život upravo u toj nadasve zamršenoj peripetiji: iznova prisjećanja zagubljenoga? Nadilazeći postojeće okvire, prekoračujući zacrtane granice, nerijetko se puta zna dogoditi da čovjek zabasa i u plićake. Pri tome, misleći da je otkrio ocean. Pukom srećom oceani nisu baš tako plitki!
Od pamtivijeka u čovjekovim misaonim pećinama, znanstvenici svih epoha, odvajkada su pokušavali upaliti nekakve blitz – svjetiljke, nadajući se da će ih upravo one odvesti do izvora tajne za kojom ljudski rod traga već tisućama godina. No, naprotiv je taj mukotrpni Sizifov posao često proizvodio suprotne pojave koje su čovjeka nemali broj puta znale odvesti samo do još većih ćor – sokaka i beznađa.
Djelići istine koje tražimo u svojim vlastitim životima, znanosti, nisu ništa drugo doli mukotrpni pokušaji uspostave vlastitih ‘među-odnosa’. Tek u sjedinjenju dvaju srca, čovjek doživljava veličine svojih vrhunaca. Približujući se. Postajući ‘prisutnost’ druge osobe, drugoga svijeta u jednome. Sve to ljudi čine ujedinjujući se u mirnoći, na ovome svijetu. Možda pokatkada, naizgled sasvim neznatnome mjestašcu njihovih života… ljudskome srcu.
Upravo osjećaj nedostatka blizine (duboke međuljudske povezanosti), nagoviješta ‘epohu koja ne misli’. Mada je prisutnost misli prvenstveno značajna poradi same „misaonosti“ doba u kojemu živimo!
Gdje su polazišta? Odakle krenuti u ne(s)poznato? Samo su od nekih mnogobrojnih pitanja što već desetljećima more čovjeka dvadesetoga, i sada već dobrim djelom dvadeset prvoga stoljeća. Suvremeni čovjek je u sebi rascijepljen. Taj hijatus, odvojenost od svojega vlastitoga bića sve teže podnosi. U stanju sveopćega rascijepa i iskidanosti, polako gubi osobnost u nekome neprestanome hodu, bez ijednoga trenutka mira.
Nažalost, izgleda da je suvremeni čovjek – znanstvenik postao samo dobro izučeni ‘školski’ liječnik, koji u svojim nebrojenim pokusima…svakodnevno iznova samo secira, ali ne i liječi. Pri tome, ne dajući odgovore na mučne tegobe današnjice. Upravo služeći se takvim modusima, ljudi znanosti, propuštaju „zlatnu priliku“ da donekle dozrijevaju u jezgrama svojih vlastitih osobnosti. Suvremene znanstvenike, neminovno treba konstantno osvješćivati da znanost nije znanost poradi znanosti, kao što niti ljudi – znanosti nisu entuzijaisti znanosti samo poradi znanosti, negoli prije svega to su ljudi: duha, svijeta i života. Naime, središnji (istinski) smisao znanosti, jest da uvijek nanovo oslobađa čovjeka (pokatkada i od robovanja i podložnosti njega samoga njemu samome – svojemu Ja). U takvome poimanju znanosti, posebice dolazi do izražaja i sam bit znanosti kao jednoga značajnijega vida čovjekova predanoga djelovanja i stvaralaštva: znanost u službi čovjeka, a ne čovjek u službi znanosti.
Nažalost, namjesto počovječenja, počesto se čuju na Međunarodnim konferencijama znanstvenika: nadasve suhoparni fizikalni, biologistički, elektrokemijski, tehnički pojmovi i tumačenja…Međutim, rijetko se s druge strane spominju sintagme čovječniji svijet, humanije društvo, produhovljenija znanost. U tome smislu, sasvim sigurno je legitimno postaviti i pitanja poput: ako Oni koji predvode eru visokotehnološke revolucije na prestižnim svjetskim učilištima diljem umreženoga svijeta, ne postavljaju takva neizostavna pitanja: Tko će?. U znanosti kao i svugdje drugdje trebala bi prije svega vrijediti ona stara (a nikada dotrajala) latinska maksima: «Amicus Plato, sed magis amica veritas!» [*] Dakle, prije svega nam uvijek treba biti draža isključivo sama istina, i samo njezina refleksija u modernim društvima i kulturama: istinitost.
Mada, istini za volju, također treba priznati da su kudikamo u burnim povijesnim previranjima znali presuditi vlastiti interesi i probitci, negoli iskrena želja da se dođe što blizu srcu istine. Počesto je Drugi (osoba) u takvim spletkarenjima znao postajati nemali broj puta sredstvo, a ne iskreni i istinski cilj našega djelovanja. Naime, u takvim destruktivnim procesima, naprosto se zatomljuju mogućnost da nam Drugi bude ravnopravni sugovornik, jer tu prije svega znaju počesto prevladati egocentrični interesi i častohleplje.
Nadalje, temeljni smisao traganja u zakučastim meandrima stvarnosti – prije bi svega trebali biti izraženi u predanim pokušajima suizricanja (sinergiji), nastojanjima osvjetljivanja prvobitne svrhe iskona, a ne u glorifikaciji vlastitih znanstvenih otkrića. Tek u toj sveopćenitosti, sabranim nastojanjima, pojedinačni fragmenti stvarnosti zadobivaju svoje pravo naličje i smisao. Stoga bismo mogli ustvrditi da je sama čovjekova svrha ponajprije izražena u: težnji, ujedinjenju, odnosu. Ukoliko se u toj širokoj lepezi raznobojnosti svjetla budu promatrali nadani svijet i svekoliki makrosvemir, neminovno će uslijediti i postupno ispunjavanje i očekivanje sveobuhvatnijih uvira u možda samo naizgled neizmjerljive cjeline zbilje – zasada još nedostatno istraženog kvantnoga (sub)atomskoga svijeta. Utoliko će se i same žarko željene (a rijetko dosegnute) kupole misaonih horizonata čovječanstva osvjetljivati novim spoznajama i još nezamislivijim izazovima.
Povrh saznanja o vlastitome svijetu, na svakome čovjeku – znanstveniku je pomalo teško breme da uznastoji pronaći svjetionik istine koja će čovječanstvu osvjetljavati put do Istine cjelokupnoga Jedinstva s vlastitim malim (mikro) i velikim (makro) poretkom svijeta. No, da bi čovjek – znanstvenik to ostvario, ponajprije mora u samome svojemu biću ujediniti sve razjedinjene prirode – napose: u sebi i svojemu srcu. Uključivši osjećaj za vrijeme u kojemu živimo, ljude za koje istražujemo, svijet za koji stvaramo… da bi svijetu pružili ikakvo zrnce nade, mladi znanstvenici prije svega moraju biti ljudi sa srcem. Temeljna je misija mladoga čovjeka – znanstvenika: Misliti srcem!
Stoga sam mišljenja, da znanost može oplemeniti svijet, jedino ukoliko je oplemenjeno srce onih koji posreduju djeliće istine o svijetu Drugima. U čovjekovom biću, u njegovoj tajanstvenoj nutrini biva ucijepljena neiscrpiva ljubav čovjeka prema čovjeku. U tome ključu (nesebičnoga predanja Drugome), leže i temelji čudesne igre čovjekova istraživačka instinkta i čudesne intuicije u nebeske sfere, naposljetku misaonoga poniranja u vlastite dubine.
Međutim, suvremeni znanstvenici umjesto da se prime za dosadašnje izrasle grančice i svega onoga što je dosadašnja povijest mišljenja grčevito iznjedrila u analima kultura i civilizacija, nerijetko zatiru svaku povezanost i suradnju s humanističkim znanostima. Pri tome ne sadeći nove grančice, nego ih i ovako poprilično napukle posijecaju, umjesto da se od njih odupru osviješteni u još neistražene dimenzije ljudske kulture i civilizacije. Pritiješnjeni čovjek danas je nemali broj puta skučen i kojekakvim ‘privremenim’ rješenjima modernih znanosti. No, kao što bi se do sada moglo naslutiti, na kraju uvijek odnekuda izrone samo mjehurići, i zaustavljeni pogledi dublje u dubinu. Bilo da je tu riječ o dubini samoga svemira ili pak nama bliskih bića. Uvijek zaboravljamo, da je nerijetko i samo naše navlastito biće ‘Izgubljeni šamaim‘ (nebesa). Upravo se u njemu (našemu vlastitome nebu – suštini nas samih) očituje želja za sjedinjenjem ‘sveopćim bratimljenjem‘ svih ljudi u nadanome nam svijetu (Tin Ujević, „Pobratimstvo lica u svemiru“).
Ulazeći dublje u „Izgubljeni šamaim“, mogli bi se još zapitati: Čemu ranjivi čovjek sam sebe onezbiljuje, primorava da pliva u plitkim kaljužama današnjega svijeta? Pri tome zaboravljajući, da se sam Svemir jedino otkriva razumijevanju onih koji otkriju Druge, prepoznaju sami sebe, jer: „Shvatit ćemo svijet tek ako shvatimo sami sebe.“ Novalis, Geleit auf allen Wegen.
Razotkrivanje svemira, nije očito u mnogobrojnim statističkim podacima – negoli prije svega u cjelokupnome razotkrivanju samih sebe samima sebi. Čak bi se moglo reći, da svemir ostaje sakriven onima koji se skrivaju sami pred sobom. Prodirati u vlastitu intimu svojega bića, znači otkrivati jedan izgubljeni djelić svemira: sebe same, posredno time Druge.
U početku bijaše odnos. (M. Buber) Glasno odjekuje u našoj podsvijesti ta pradavna zaboravljena čovjekova spoznaja. Usprkos tomu, Homo viator (Čovjek putnik) ne posustaje, i dalje žurno pretražuje dijelove neba, zabite kutke pustinja i kotlina, tragajući za tim jedinstvenim zrnom života. Traganje za dubljim značenjem stvarnosti, uključuje čovjekovu muku da se upregne. Kao što u našoj svakodnevnici, nema besplatnih doručaka, tako ni u spoznajnim previranjima nema lakih i bezbolnih uvira. Pred nama svima i dalje strši izazov, naći svoje mjesto u svemiru. Ostaje samo pitanje: koliko se daleko možemo uprijeti bez snage Drugih? Putovati mišlju na rubove svemira jedino se može snagom Drugih.
Najudaljeniji svjetovi nisu izvan naše galaksije, našega maloga svijeta, nego prije svega izvan nas samih. A naša jedina misija ostaje da pripomognemo jedni drugima da pronađemo uvijek nanovo „Izgubljeni šamaim“ u našemu srcu i srcima Drugih: „Ako ne možemo istražiti posljednje bezdane i ako smo katkada čak kao zaslijepljeni, to ne potječe od nedostatka svjetla već od preobilja nebeskoga sjaja.“ (B. HÄRING, „Kristov zakon“)
Shalom!
[*] Dragi mi je Platon, ali mi je draža istina.