Kako je „drugome ešalonu“ velikosrpske politike nakon oluje izmaknuto tlo pod nogama…

U operaciji koja je provedena pod kodnim nazivom „Oluja – Obruč“, hrvatske su snage prema zapovijedi oslobođeni teritorij pretraživale organizirano, planski i uzastopce. Na oslobođenome području tih dana nalazile su se mnoge zaostale terorističke skupine razjarene porazom i spremne na sve...

1

 

Nakon briljantnoga istjerivanja okupatora i sprječavanja gerilskoga udara, velikosrpska politika igra na Pupovca kao na plan B

Operacija Oluja bila je trijumfalan pohod hrvatskih ratnika koji su za samo 84 sata oslobodili golem dio okupiranoga teritorija rušeći sva predviđanja mnogih velikih sila, zapanjivši u jednakoj mjeri svjetske Kninpromatrače kao i domaće političke krugove nesklone Tuđmanu i Šušku. Operacija je bila plod isključivo hrvatske državne politike i izvrsne hrvatske vojne doktrine. Padom Knina tzv. „Krajina“ prestala je postojati. Pokazalo se da su procjene američke i britanske obavještajne službe da će Srbi poraziti Hrvate i da će eventualna vojna akcija Hrvatske doživjeti neuspjeh, bile potpuno promašene. Tako je, nasuprot svim predviđanjima, ova nesporna i brza pobjeda Hrvatske vojske počela mijenjati ravnotežu snaga u regiji, a njezinim završetkom osujećen je svaki plan održavanja velikosrpske vatre na hrvatskome teritoriju. No izlaskom na međunarodne granice na zapadu rat nije bio gotov. Istočna Slavonija još je krvarila pod srpskom okupacijskom čizmom, a u neprijatelju nije bila ubijena svaka volja za daljnjom borbom, pogotovo kad znamo da su se neprijateljski vojnici povukli u dio BiH koji su kontrolirali njihovi saveznici, bosanski Srbi. Američke obavještajne službe tih dana smatrale su da će se postrojbe tzv. „Srpske Vojske Krajine“ formacijski pridružiti tzv. „Vojsci Republike Srpske“ čime bi srpska vojska u Bosni i Hercegovini povećala svoje borbene potencijale za oko 35 posto. U tome slučaju, pod zapovjedništvom generala Mladića, Srbi bi ojačali sve crte obrane, a najbolje snage mogli bi koncentrirati na planiranim pravcima napada.

Srbi nakon poraza planiraki gerilski rat

Obavještajni podatci hrvatskih službi ukazivali su da su srpski časnici dobili zapovijed od Generalštaba Vojske KninJugoslavije da se 8. 8. 1995. jave u tzv. „Glavni Štab SVK“ koji su formirali u objektima građevinskoga poduzeća Kozara u Prijedoru radi daljnjih borbenih zadataka. Ondje su bili generali Ratko Mladić i Mile Mrkšić koji su planirali daljnje vojne operacije. Njima je trebalo popraviti operativno-strateški položaj tzv. Vojske Republike Srpske prema Hrvatskoj vojsci, HVO-u i A BiH, čime bi bili stvoreni preduvjeti za ubacivanje četničkih partizančina – srpskih razbojnika – u naša pogranična područja, kako je to planirano u Beogradu. Uslijedila je konsolidacija i okupljanje svih srpskih snaga, a sam napad pokrenut je 12. kolovoza. U Beogradu su računali da će taj napad uspjeti pa su samo dva dana poslije početka napada, 14. kolovoza, održali sjednicu „Vrhovnog Saveta Odbrane“ Jugoslavije (14. 8. 1995), na kojem je bio cijeli politički i vojni vrh Srbije i Crne Gore. Razmatrana je vojno-politička situacija i prijedlozi mjera Generalštaba Vojske Jugoslavije koji je planirao „koordiniranim mjerama državnih organa i Vojske Jugoslavije podići sposobnost 11. korpusa i naroda u zapadnome Srijemu, istočnoj Slavoniji i Baranji za samostalnu uspješnu obranu i nanošenje Hrvatskoj vojsci neprihvatljivih gubitaka.“ Planirali su „objediniti i intenzivirati psihološko-propagandno djelovanje s težištem na zapadnim prostorima prethodne Jugoslavije, a pravovremenim i potpunim informiranjem u SRJ, Republici Srpskoj i Republici Srpskoj Krajini spriječili bi pogubno djelovanje neprijateljske propagande.“ Planirali su i reorganizirati tzv. Srpsku vojsku Krajine te ju „težišno pripremiti i angažirati za gerilsko ratovanje na izgubljenim prostorima RSK, radi vezivanja snaga Hrvatske vojske, nanošenje gubitaka i stavljanja do znanja međunarodnoj zajednici da je to srpska zemlja i da narodi s tog prostora ne prihvaćaju politiku svršenoga cilja.“ Za te ciljeve Beograd je planirao vratiti sve profesionalne vojne osobe i vojno-sposobne građane tzv. Republike Srpske Krajine u prihvatne centre u sjeverozapadnu Bosnu, odakle su trebale biti vođene gerilske operacije. Nakon početnih uspjeha 12. kolovoza i ovladavanja prometnicom Knin-Grahovo, Olujaprotuudarom Hrvatske vojske i HVO-a srpski generali i srpske vojske u sljedećim mjesecima povlačit će se sve do Banje Luke.

Tako su Srbi terorističkim akcijama planirali držati Hrvatsku u stanju trajne nestabilnosti i davati osnovu svim protivnicima hrvatske samostalnosti u svijetu za stalne pritiske na hrvatsku vlast. Pitanje srpske države u državi, osim terorom, trebalo je držati stalno otvorenim i političkim aktivnostima srpskih političkih predstavnika, koji su godine ratnog sukoba iskoristili za etabliranje u hrvatski politički sustav, kao drugi, pričuvni „ešalon“ velikosrpske politike.

U tom drugom ešalonu do danas je nerazjašnjena uloga Milorada Pupovca, a koja je opisana u izvješću službe sigurnosti takozvane “Srpske Vojske Krajine” koje potpisuje 25. 6. 1994. pukovnik Dušan Smiljanić, ujedno “pomoćnik komandanta za obaveštajno-bezbednosne poslove“. U tom izvješću srpskih terorista talijanski obavještajac Raffone iznosi srpskome agentu Kresojeviću da je Pupovac „ličnost“ koja će braniti Srbe i srpsko pitanje unutar Hrvatske i da se Pupovac “na nekakav način priprema za tu ulogu“, pogotovo ako stvari u tzv. Krajini krenu u nekom drugom smjeru. Tko je Pupovca pripremao za tu ulogu, danas je potpuno jasno budući da je on predsjednik stranke koju je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić.

Spriječena reorganizacija poraženih snaga

Po završetku operacije Oluja, glavnina preostalih snaga Zbornih područja Hrvatske vojske stavlja se na zadaće osiguranja hrvatske državne granice poradi sprječavanja bilo kakvoga srpskoga protunapada, koji je trebao uslijediti nakon reorganizacije poraženih snaga iz sastava tzv. „Srpske Vojske Krajine “, uz pomoć tzv. „Vojske Republike Srpske“ iz BiH. Istodobno, snage specijalne policije MUP-a dobivaju prioritetnu zadaću pronalaska i osiguranja velikih količina zaostalog streljiva, naoružanja i drugih minsko-eksplozivnih sredstava koje je neprijatelj ostavio Oluja bezanijabježeći, a koje je moglo biti upotrijebljeno za gerilske operacije. Glavni stožer Hrvatske vojske, na temelju obavještajnih podataka, zapovjedio je zapovjednicima zbornih područja da formiraju posebne namjenske snage za novu operaciju, čija će zadaća biti pretraga oslobođenoga terena, razbijanje zaostalih neprijateljskih skupina te potraga za skrivenim skladištima naoružanja i vojne opreme.

U operaciji koja je provedena pod kodnim nazivom „Oluja – Obruč“, hrvatske su snage prema zapovijedi oslobođeni teritorij pretraživale organizirano, planski i uzastopce. Na oslobođenome području tih dana nalazile su se mnoge zaostale terorističke skupine razjarene porazom i spremne na sve, što je umnogome ugrožavalo povratak hrvatskih prognanika. Njihov povratak, nakon višegodišnjeg izgnanstva, bio je nezaustavljiv, što je nalagalo žurno uklanjanje svih sigurnosnih rizika. Da su oni itekako postojali, pokazivali su i česti napadi na policijske ophodnje i vatreni kontakti zaostalih neprijateljskih snaga s hrvatskim postrojbama. Upravo na te zaostale snage računala je Vojska Jugoslavije u svojemu planu gerilskoga ratovanja u Hrvatskoj. Ovom operacijom koja je trajala od završetka „Oluje“ pa sve do sredine listopada 1995. hrvatske su snage pronašle i uništile mnoga tajna skladišta oružja i vojne opreme te uspješno spriječile produljenje sukoba i nastavak rata u Hrvatskoj.

Mire nas i pozivaju na zajedništvo glavni proizvođači podjela

Srpsko vojno i političko vodstvo nije shvatilo da su njihovi planovi za nastavak gerilskoga rata u Hrvatskoj napustili Hrvatsku na traktorima. Ako već sami nisu bili razbojnici, ti su traktoristi i njihove obitelji bili njihovi jataci. A bez jataka nema nikakve gerile. “Pokrivenost” teritorija stanovništvom smatra se nužnim uvjetom uspješne gerile. Zato je jedna od izvrsnih posljedica Oluje odlazak srpskoga civilnog stanovništva, uistinu jataka srpskim razbojnicima. PupovacOstaje jedna jedina nedovršena stvar: Milorad Pupovac i njegov SDSS kao “Plan B” ne samo Srbije, nego i “međunarodne zajednice”, prije svega nekih zemalja Europske unije koje se ne mogu pomiriti s hrvatskom samostalnošću.

Prisjetimo se, bili smo u ratu s Europskom zajednicom (pomorska blokada)! Pupovac i njegov SDSS i dandanas, čak sudjelujući u hrvatskoj vlasti, provode – i to našim novcem – protuhrvatsku politiku “ograničenog suvereniteta” prema kojoj tek Srbi mogu hrvatskoj vlasti dati legitimitet – svaka hrvatska vlast bez njih je “ustaška” i neprihvatljiva. To je konstitutivnost Srba, samo drugim riječima. Jedina Hrvatska koja je njima prihvatljiva jest neka Srbo-Hrvatska u kojoj oni i, naravno, Beograd, imaju glavnu riječ.

Protiv takve srpske politike, Plana B srpskoga generalštaba, nije se naročito komplicirano boriti. Ključna je riječ izolacija. Ustrajnim sudskim progonom srpskih razbojnika i ratnih zločinaca, danas članova i dužnosnika SDSS-a, u kratko će vrijeme i oni pripadnici srpske manjine koji sada podržavaju SDSS, uvidjeti tko su ti ljudi i, kao razumni ljudi, sudit će po njihovim djelima. Privatnici imaju još lakši zadatak: ne zapošljavati pripadnike SDSS-a ni pod koju cijenu. U državnim tijelima samo treba poštivati pravila sigurnosti.

Mnogo je pripadnika srpske manjine bilo u HV-u i sudjelovalo u Oluji. Lako je među njima naći političke saveznike i SDSSpotaknuti ih na organiziranje. Njihovim uključivanjem i lustracijom SDSS-ova kadra na svim razinama bit će mnogo lakše konsolidirati hrvatske institucije (naročito policiju i sudstvo).

Kao neki ostatak Oluje SDSS je danas jedina fašistička stranka u Hrvatskoj – jedina kojoj je ideologija velikosrpska teorija krvi i tla: gdje je srpski grob, tamo je srpska zemlja, a svi drugi moraju nestati; tu su Srbi nekakav “nebeski”, vladajući narod (u tom smislu SDSS je zapravo nacistička stranka). Osnovao ju je ratni zločinac Goran Hadžić koji je osobno, progonima, koncentracijskim logorima i ubojstvima tu ideologiju provodio u djelo. Njegovi suradnici i sudionici u zločinu i dandanas visoki su dužnosnici te stranke. Zato je posve neprihvatljivo da HDZ ili, uostalom, bilo koja hrvatska stranka – danas koalira sa SDSS-om. Posve je normalno, i članovi se HDZ-a moraju na to naviknuti, da će ih narod doživljavati kao izdajnike. Jer koalicija s četnicima to i jest, to je nacionalna izdaja svega za što smo se izborili Olujom. Uostalom, danas ideološke promjene u HDZ-u – i to upravo u smjeru Orjune – ne vidi samo slijepac. To samo omogućuje Pupovcu i njegovim četnicima osvajanje “psiholoških kota” na kojima sve što je hrvatsko biva proglašeno ustaškim, pri čemu je baš on arbitar. A lijek je poznat i jednostavan: izolacija.

 

Autor: Joško Buljan

Izvor: Hrvatski tjednik

1 komentar
  1. Bariša kaže

    Odlično elaborirano.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.