O knjizi Joze Džambe ‘Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni’

Ovdje donosimo dva teksta Joze Džambe i fra Mire Jelečevića koji su pročitani na predstavljanju knjige: Jozo Džambo, Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni, Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene – Sarajevo, Sarajevo 2022., str. 366. (prijevod: Sulejman Bosto), u Sarajevu 26. listopada 2022.

Jozo Džambo: Predlagao sam da se prezentacija održi u Srebrenici

Cijenjeni gosti, dragi prijatelji,

nije lako govoriti o vlastitoj knjizi, pisanoj i objavljenoj prije tri desetljeća kao akademska obligacija s odgovarajućim certifikatom koji u mome slučaju uistinu nije svečan kao kod tradicionalnih sveučilišta, nego, rekao bih, franjevački jednostavan, pisan pisaćim strojem, bez kaligrafije i  uobičajene dekoracije na diplomama.

Sveučilište na kojem je pisan i obranjen ovaj rad, bilo je, pojednostavljeno rečeno, radničko učilište, osnovano u radničkom i rudarskom ambijentu ruhrske oblasti, i s ambicijama da ne bude elitarno u smislu starih europskih sveučilišta, nego upravo radničko, ali u posredovanju znanja, otvorenosti, inovacijama, modernosti itd. opet na svoj način elitarno.

U ono vrijeme financijski je bilo dobro stojeće, tako dobro da o tome današnje sveučilišne generacije i u samoj Njemačkoj mogu samo sanjati.

Riječ je o Ruhr-Universitätu u Bochumu, osnovanom početkom 1960-ih godina protekloga stoljeća, sa sivom betonskom arhitekturom koja je sveučilišni kampus pretvorila u utvrdu, ali organizacijski promišljeno i efektivno.

Parafrazirajući Ivu Andrića koji je zapisao: „Nikada ne znaš u kojoj ćeš vjeri umrijeti.”, mogao bih i ja kazati: Nikada nećete znati u koju školu ćete dospjeti, kada i kako ćete je apsolvirati i čime ćete se u životu baviti. Otišli bismo predaleko kada bih ovdje opisao svoju akademsku anabazu, ali valja reći da tema „Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni” nije od početka stajala na listi mojih mogućih disertacijskih tema, ona je iskrsla takoreći kao kolaterlani rezultat različitih sveučilišnih disputa.

No što je, tu je.

Srpski književnik Milorad Pavić rekao je jednom prigodom da bi svaku knjigu do koje je nekome stalo treblo u životu čitati dva puta: jednom kada je čitatelj mlađi, a jednom kada je stariji od glavnoga lika.

Preneseno na slučaj knjige o kojoj je ovdje riječ, dolazi u obzir samo čitanje u kasnim godinama. Kako je to čitanje bilo, stoji u predgovoru ovoj knjizi: „Čitajući sada, nakon tri desetljeća ponovno svoj vlastiti rad, priznajem da sam tu lektiru doživljavao kao tuđu. To se može činiti neobičnim, ali s takvom vremenskom distancom i posebno ako vas profesionalni put udalji od te teme, takav dojam je neizbježan. U rečenicama, stilu i načinu izlaganja prepoznajem doduše sebe i podsjećam se na detalje, argumentaciju, dileme i zaključke, ali vrlo teško kao vlastiti rad.”

O sadržaju knjige i o u njoj iznesenim tezama i hipotezama neću govoriti (o tome je ovdje već bilo riječi), ja bih samo na jednom primjeru htio pokazati kako se s odstojanjem i vlastiti rad može čitati kao tuđi, na neki način nov i aktualan, s pitanjima i saznanjima kojih ranije nije nikako bilo.

Kada je neposredno nakon objavljivanja prijevoda knjige „Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni” bilo govora o tome da bi ovu knjigu dobro bilo prezentirati domaćoj publici, ja sam predložio da se ta prezentacija održi nigdje drugdje nego u Srebrenici. Simboliku, koja mi je pri tome bila pred očima, vama ovdje skupljenim ne trebam tumačiti. Ali iz razumljivih razloga to bi bilo teško ostvarivo.

Ipak, dopustite mi da iz mnoštva tema kojih se dotiče ova knjiga izdvojim upravo Srebrenicu kao motiv i da, prema savjetu Milorada Pavića, čitam danas prije 30 godina napisano.

Američka povjesničarka Barbara Tuchman je svoju knjigu o „zlosretnom XIV. stoljeću” naslovila kao „Daleko zrcalo” (A distant mirror). Nije li naše vrijeme na neki način zrcalo u kojem ćemo prepoznati barem obrise srednjovjekovne Srebrenice koju bosanski franjevci nose utetoviranu u svoje ime i svoj identitet?

Zadovoljit ću se ovdje samo pitanjima:

1. Nije li srednjovjekovna Srebrenica po sastavu pučanstva bila društvo u kojem su osim domaćeg življa obitavali Sasi, Dubrovčani, Rašani, a vjerojatno i još poneka rubna grupa? Nije li ona bila sredina koju bismo mi današnjim rječnikom nazvali multikulturalnom?
2. Nije li Srebrenica, osim domaćeg stanovništva, živjela i funkcionirala od migracija, to jest došljaka različitoga podrijetla, zvanja i motivacija dolaska? I nisu li te različitosti prisiljavale ondašnje ljude da prakticiraju convivenciju koju ne može izbjeći ni jedno mješovito društvo?
3. Nije li privredni rast Srebrenice bitno potpomogao da ovo naselje postane urbani centar koji je u sebe integrirao i franjevce kao profilirani dio društva?
4. Nije li taj privredni rast donio sa sobom i posljedice koje ne može izbjeći ni jedno društvo koje ekspandira i ima profit kao bitno obilježje? U srednjovjekovnoj Srebrenici koncentracija stanovništva bila je vrlo visoka, a higijenske prilike vrlo loše. Stoga su se 1435. godine trgovci u Srebrenici žalili na nedovoljnu “sanità” i kao uzrok za to stanje naveli mnoge talionice (“cari”) koje su se nalazile usred grada. Trgovci su se istodobno žalili na smrt mnogih “boni homines”, podsjećajući na to da je već ranije bilo obećano da će talionice biti premještene izvan naselja, ali da od toga nije bilo ništa. Da li nas to ne podsjeća na ekološke probleme našega vremena i društva?
5. Nisu li ratna zbivanja, ovdje konkretno osmansko osvajanje, prisilili stanovništvo Srebrenice na dragovoljne ili prisilne migracije, pa time i grad osiromašili kako se to i u današnjoj Bosni događa? Juraj Dragišić (Georgius Benignus), humanist, filozof i branitelj Reuchlina, Picco della Mirandole i Savonarole, potjecao je iz dubrovačke obitelji koja se naselila u Srebrenici. Godine 1463. obitelj se pridružila izbjeglicama koji su pred nadirućim Osmanlijama potražili sigurnost u inozemstvu. Tako je i Dragišić dospio u Dubrovnik, odakle je, obučen u redovničke haljine, otišao u Italiju. – U ogledalu promatram legije današnjih bosanskih mladih ljudi koji u svijetu stvaraju karijere i igrađuju svjetove koje bi, da im okolnosti dopuštaju, mogli i trebali izgrađivati ovdje.
6. Ne bih htio ići tako daleko, ali neizbježno i epidemiju korone projiciram na stanje u srednjovjekovnoj Srebrenici u kojoj je, kao i u ostalim trgovinskim i rudarskim naseljima (Fojnici, Visokom, Busovači, Kreševu, Jajcu), bjesnila guba. Srebrenica je bila posebno ugrožena; ona je bila grad s uskom, gusto naseljenom površinom i samim time za širenje epidemijskih bolesti prikladno tlo. Od svih bosanskih gradova ona je imala sigurno najveći broj stranog stanovništva, a u vrijeme najjačeg priliva stranaca i najveći broj žrtava. Gradsko vijeće Dubrovnika u posebno kritičnim trenucima zabranjivalo je svojim građanima putovanje u Srebrenicu.

Dosta pitanja.

Pažljiviji čitatelji bit će u stanju ova moja razmišljanja produbiti i otkriti još više takvih paralela.

Gore sam citirao književnike Ivu Andrića i Milorada Pavića, za konac evo još jednog citata od jednog drugog književnika, ovoga puta Gabriela Garcíe Márqueza: „Danas se dobiva dojam da onaj koji intervjuira ne sluša što mu se kaže. Njemu je sve svejedno jer vjeruje da njegov magnetofon sve čuje. Taj se vara. Jer on ne čuje otkucaje srca, dakle ono najvrednije u jednom razgovoru.”

Pred sobom imate knjigu koju će barem neki od vas čitati s manjim ili većim zanimanjem, u dijelovima ili cjelovitu, već prema interesu, biti pri tome kritični i radoznali, otkrivati praznine i neodgovorena pitanja, dakle ništa neobično ili novo kada je riječ o lektiri.

Što nećete primijetiti i što se od vas ne može ni očekivati, jest u kakvim okolnostima i u kakvom društvu je knjiga nastala kao njemački original, a kako kao prijevod. To samo ja kao autor mogu znati i želim to ovdje s iskrenom zahvalnošću kazati:

Ideja, da se knjiga prevede i izda nakon 30 godina, potekla od fra Ivana Šarčevića. Meni ni dan-danas nije jasno kako je fra Ivanova tvrdoglavost uspjela svladati moju tvrdoglavost i nagovoriti me da pristanem na ovaj posao. Ta je knjiga u mom osobnom doživljaju bila stara ne 30 nego tri puta 30 godina, dakle daleka i, kako sam gore rekao, tuđa. Ne mogu sada više rekonstruirati, kakve je sve skolastičke ili neke druge metode uvjeravanja primijenio fra Ivan kada me je gnječio kao tijesto tako da sam na koncu bio – pečen.

Nimalo zahvalnog posla prevođenja knjige prihvatio se Sulejman Bosto. Ni u jednom jedinom trenutku nisam mu zavidio na ovome trudu i priznajem da me uopće ne bi bilo iznenadilo da je Sulejman već nakon prvog ili drugog poglavlja koplje bacio u trnje i posvetio se ljepšim tekstovima. Čitajući njegov prijevod s vremena na vrijeme bih ustuknuo i s nevjericom se pitao, da li sam to tako mislio i pisao ili me je prevoditelj krivo razumio. Da je to „tuđi” tekst, bilo mi je jasno, ali ipak neka mjesta činila su mi se nedorečena, površna, čak problematična itd. Zahvaljujući Sulejmanovoj preciznosti mogao sam sada, nadam se, takva mjesta dovesti u red, izgladiti i kazati ono što sam htio i trebao već ab initio kazati.

Priznajem da nakon 30 godina nisam bio u stanju knjigu aktualizirati, uvažiti nova istraživanja i novu literaturu. Stoga sam postavio kao uvjet da se u dodatku knjizi donese prilog koji bi bibliografijom i jednim aktualnim prikazom ispunio ovu prazninu. Nitko bolje i kompetentnije nije ovo mogao uraditi nego Emir Filipović. Moj münchenski komšija, profesor, prijatelj i drug po esnafu Srećko Džaja i ja često u razgovorima zapadnemo u neki depresivni štimung ne samo zbog antibiotika, analgetika, anabolika te opće situacije u društvu i Crkvi, nego i zbog stanja znanosti, pa dakako i historiografije, konkretno: medijevistike. A onda svaki puta Džaja spomene ime Emira Filipovića i naše se depresije rasplinu.

Fra Marinko Pejić je u jednom popratnom eseju istakao franciskanološki aspekt disertacije i otkrio u njoj elemente kojih ja, priznajem, nisam u takvoj jasnoći bio svjestan. Vrijedi kao pouka: svoje tekstove dati na čitanje znalcima koji će, dopustite da se poslužim jednom epskom slikom, i iz suve drenovine iscijediti kapi vode.

Kada ovo ne bi bila stručna knjiga, u pogovor bi spadala i prepiska koju sam za vrijeme pripreme knjige vodio s grafičkim urednikom Brankom Ilićem, čije se ime u predgovoru navodi samo s nekoliko šturih redaka. Spominjem ovu, Vama doduše nedostupnu korespondenciju kao primjer kako se i ozbiljne stvari mogu raditi ne smrknuta lica, nego s nekom blagotvornom i ugodnom lakoćom, s kolegijalnim i stručnim razumijevanjem, s osjećajem da se u suradnika možete pouzdati kao u tvrd grad, a sve to s humorom kakav poznaje samo sarajevska čaršija.

Darko Rubčić i fra Stipo Kljajić, u stvari lektorata i korektorskog posla dioskuri kojima nadaleko nema ravnih, i kada je riječ o ortografiji, tipografiji i stilistici, znalci koji ne poznaju milosrđa niti izgovora; u svakodnevnom životu prijatelji kave se samo poželjeti može, ali u poslu, kako bi rekao Miroslav Krleža, „ozbiljni, mrki i neumoljivi”.

Ivan Lovrenović. U njemačkom postoji lijepa riječ „Zaungast”, to je ona osoba koja preko plota gleda što se zbiva u komšiluku, ali ne voajeristički i plitko znatiželjno, nego krajnje dobronamjerno zainteresirano za stvar, ovdje za knjigu u koju se Ivan bolje i suptilnije razumije nego autor sam. Ivanova otmjena i nenametljiva solidarnost i radoznalost mnogo su mi značile.

Knjiga se objavljuje u izdanju Povijesnog instituta Bosne Srebrene čiji je urednik fra Marko Karamatić, moj kolega iz razreda, eminens onda kao i sada. Njemu, provinciji Bosni Srebrenoj i svima koji su pridonijeli da ova knjiga ugleda svjetlo dana dugujem iskrenu zahvalnost.

Hvala večerašnjim predstavljačima knjige, Emiru, fra Miri i fra Marku, moderatoru fra Ivanu, a posebno gvardijanu fra Stjepanu Radiću za gostoprimstvo.

Hvala vama svima ovdje nazočnim koji ste odvojili vremena za ovu promociju i ovu večer.

Jozo Džambo

---

Fra Miro Jelečević: Džambina knjiga je odličan temelj i ogledni primjer kako se proučava povijest 

Predstavljanje knjige Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni dr. Joze Džambe za mene je višestruki izazov. Parafrazirajući biblijskog proroka Amosa mogao bih reći: nisam ni povjesničar ni franciskanolog – dakle u strogom smislu se nisam “udomaćen” u problemskom području ove knjige. Stoga nemam sva potrebna znanja i podatke za jednu stručnu procjenu knjige. Uže područje mog bavljenja je dogmatika, a to je područje teologije u javnosti odavno na lošem glasu. No, čini mi se da je možda upravo ta reputacija dogmatike ujedno šansa da progovorim o tome kako Jozo Džambo u ovoj knjizi pristupa povijesti, i kako bi zapravo takav njegov pristup trebao biti standard u izučavanju povijesti. Ovo izučavanje pak na našim prostorima nerijetko više sliči smještanju problematike u krute dogmatizirane okvire kao i predznanju koje je oskudno fundirano na činjenicama.

Već je frazom postala rečenica o višku povijesti kod nas. Vjerojatno smo je i sami više put čuli i uz nju nutarnje pristali. Jer doista kod nas je povijest nagomilana, zbijena, složena. No, kod nas je mnoštvo i “povjesničari”. Nerijetko se pokazuje: povijest je područje o kojem svatko sve zna. A gdje svatko o svemu sve zna, najčešće se događa da se zapravo vrlo malo zna. Stoga bi na konstataciju o višku povijesti kod nas čini se trebalo uzvratiti: ne, mi nemamo višak povijesti – zapravo imamo manjak povijesti! Ono čega mi imamo višak jest loša povijest. To pak znači: ideologizirana, ne činjenična, mitologizirana, prokrustrovski skraćivana sa svih strana, baš dogmatizirana povijest. Možda je to što smo mi naučili shvaćati kao povijest uvijek i bilo podložno više aktualnim interpretacijama i potrebama, nego ustrajnom, zahtjevnom i objektivnom iznošenju činjenica. A povijest srednjovjekovne Bosne i franjevačkih početak u njoj je kompleksan materijal i potrebno je strpljenja, znanja i dobre znanstvene intuicije da se iz sačuvanog rekonstruira stvarno stanje.

To pak traži vraćanje na izvore. S obzirom na temu obrađivanu u ovoj knjizi, ovdje se pokazuje veća poteškoća nego što bi se početno uopće moglo pomisliti. Naime, iz domaćih franjevačkih izvora ima malo toga što može izdržati ozbiljni kritički sud. Razlog za to nije samo fratarska nemarnost, nego više teška povijest ratova, osvajanja, razaranja i pljačke, paleža i požara, izbjeglištava i iseljavanja. Pa ipak je Jozo Džambo, koristeći dubrovačke arhive i opće franjevačke i crkvene izvore, upravo s kritičkom ozbiljnošću, bez zanošenja, apologetike i želje da se zna više nego što se može znati, podastro sigurne i utemeljene podatke o franjevačkoj prisutnosti u Bosni kroz gotovo dva stoljeća, sve do propasti Bosanskog kraljevstva. Upravo živa prisutnost franjevačke zajednice od samih početaka osmanske okupacije, njezin opstanak i dinamika, retrospektivno ukazuju na jednu zajednicu koja je u tom trenutku već dobro ukorijenjena na bosanskom prostoru.

Iako je u svom životu povezan s franjevcima i pripada franjevačkom duhovnom krugu, Jozo Džambo nije pisao “obiteljsku povijest”, niti idealizirao franjevačke početke. On nije branio fratre – ako ih negdje trebalo braniti – niti idealno-tipski prikazao njihov život kao model za kasnije generacije, u smislu neke velike žrtve i patnje. Naprotiv, upravo se prema franjevačkim izvorima i franjevačkim povjesničarima odnosio s kritičkom distancom. To dakako ne znači nepriznavanje i nevrednovanje, nego jednostavno njihovo ispravno historiografsko diferenciranje i ukazivanje do čega je samim tim autorima zapravo bilo stalo.

Počevši od političkog konteksta najprije banovine a potom i kraljevstva, od smještanja ondašnje Bosne u srednjovjekovne europske okvire i odnose te od osnovnih – ali i što je moguće vjerodostojnijih i realnijih – činjenica o Crkvi bosanskoj, Džambo prikazuje franjevački nastup i misionarsko djelovanje u Bosni. Oni su paralelno i – možemo reći – na vrlo zanimljiv način ujedno politički i religiozni. S jedne strane franjevci u Bosnu dolaze na poziv vladara i Bosanska vikarija biva osnovana uz podršku i svesrdnu pomoć bana Stjepana II. Kotromanića, a s druge franjevci dolaze upravo sa zadatkom da budu istražitelji/inkvizitori krivovjerja i da ga svojim životom i propovijedanjem suzbijaju.

Ono što je svakako važno za srednjovjekovnu franjevačku prisutnost u Bosni jest njezina internacionalna oznaka, ali i njezino lagano ukorjenjivanje i učvršćivanje među bosanskim katoličkim stanovništvom. Ta internacionalnost – u Bosni su kroz tih 150 godina djelovali franjevci iz čitave Europe – dala je poseban oblik bosanskom franjevaštvu u kojem su odjeka našli i ondašnji ozbiljni sporovi u Redu. Iako se kod razlikovanja između konventualizma i opservancije radi o unutarfranjevačkoj raspravi, a ponekad i žestokoj svađi sve do uzajamnih progona, čini se da je bosansko franjevaštvo, iako deklarativno opservantsko i strože, uvijek zadržalo nešto od konventualskih oblika. Samostani su bili i ostali važna životna središta bosanskih franjevaca i uređenja odnosa među njima.

Iz Džambine knjige – a na temelju izvora – jasno je da franjevci u srednjovjekovnoj Bosni nisu djelovali samo na spomenuta dva polja: političkom i religioznom, nego je njihovo djelovanje obuhvaćalo široko društveno-kulturno i ekonomsko područje. Upravo je ta široka lepeza franjevačke prisutnosti potvrdila i dodatno otvorila vrata za kasniji – zbog vanjskih okvira nužno skroman i često tek rudimentaran – inkarnacijski princip bosanske franjevačke zajednice, ono Franjino i uopće franjevačko: secundum loca et tempora.

Knjigom Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni – uza sva njezina ograničenja s obzirom na vrijeme i napredak u proučavanju srednjovjekovne bosanske i franjevačke povijesti – Jozo Džambo je dao bitne, vrijedne i trajne smjernice za daljnje izučavanje ove teme. Koliko mi je poznato tom se temom više nije nitko bavio na ovako studiozan način. A Džambina knjiga je za taj vrlo poželjan i potreban posao svakako odličan temelj i ogledni primjer kako se proučava povijest i kako se iz povijesno provjerenih izvora mogu i trebaju izvoditi relevantni zaključci. Ostaje blaga gorčina što nam je i u ovome trebalo godina, doslovno desetljeća, da ovo djelo ugleda svjetlo dana na našem jeziku. Kao fratar Bosne Srebrene mogu samo biti zahvalan dr. Jozi Džambi za njegov vrijedni rad i utemeljeno predstavljanje franjevačkih početaka u Bosni.

Fra Miro Jelečević

 

Izvor: polis.ba