Temeljni postulati demokracije utemeljeni su na jednakim ljudskim pravima i slobodama za sve narode svijeta. Dakle, u takvoj demokraciji kao pravnom i društvenom poretku trebali bi biti zaštićeni (pravno i zakonski) svi, a ne samo pojedinci ili pak određeni sloj ljudi. Naspram ovih teoretskih postulata također se pojavljuju i stvarni koji svakodnevno upućuju na poraznu činjenicu stvarnosti i dokazuju sasvim suprotno. Poslije ovih nekoliko opaski iz hipotetskih teza i stvarno realnih činjenica, javlja se nesagledivi jaz između onoga: kako bi trebalo biti i kako doista jest.
Mogućnost zasnivanja diskursa “kulture” solidarnosti
Uzevši za prvotnu intenciju promišljati s vidika višestoljetnoga relativiziranja i samonametnutih sustava tzv. vrijednosti, neizbježno se odmah u početku samoga pokušaja zasnivanja diskursa o “kulturi” solidarnosti postavlja i pitanje o čovječanstvu kao pokatkada isuviše «razosobljenom» djetetu vremena. Ono je danas, u mnogočemu, u svim smjerovima puno više negoli što je to bilo jučer, na jednoj neobičnoj skretnici povijesti.
Naime, činjenično je stanje da se naš egzistencijalni pejzaž neprestano transformira i nekadašnju kulturu divlje prirode, neumitno tijekom zadnjih nekoliko stoljeća, pretvara u vrtlarsku (uređenu) kulturu. No, nažalost mora se primijetiti da upravo u takvoj uređenoj kulturi, poglavito europskoj, počesto izostaje «hrabra evanđeoska kritika» umjesto koje samouvjereno vlada geslo anything goes.
U takvom svijetu u kojemu sve prolazi (anyhting goes) i gdje se u prvom planu zanemaruju kvalitetni međuljudski odnosi naspram destruktivnih poruka divljih ulica; neprestano se propagiraju isključivo površni susreti (instant osjećaji), stvarajući idealno okružje za ono što u mnogočemu obilježava naše vrijeme, a to je ništa drugo doli morbidne epohe: zavodljivosti i dopadljivosti.
Ovdje se sve smije, samo se ni u kojem slučaju ne smije biti nezanimljiv. U takvoj vrtlarski uređenoj kulturi, najočitija je zapravo drskost monopola, koji svojim podvojenim pristupom poprilično nesmetano provodi davno zacrtani projekt “rastjelovljenja” čovjeka. Ta kultura, primarno sazdana od mnogobrojnih pjeskovitih kula, nimalo nije dogotovljena, a kamoli uređena kakva se na prvi pogled čini. Cijela ova samonametnuta utopija kulinarstva i kozmetike, samozavodljivosti i dopadljivosti, zapravo ne govori ništa o temeljnim potrebama čovjeka 21. st.
Nažalost iz svih ovih izloženih faktičnosti, teško da se ono malo gorušičino zrno može razgranati u stablo i davati uvijek iznova obilne plodove. Ovakav razlomljeni svijet nedvojbeno ugrožava razvoj čovjekova kulturnog habitusa, neprijeporno zaustavljaći njegovu trajnu duhovnu preobrazbu i preispitivanje.
Vrijednost “istinitosti” kulture solidarnosti: aproksimativni ili faktični pokazatelj svijesti suvremena čovjeka? Nadovezujući se na Nietzchea i sve one navedene indikatore u početnim razglabanjima, o pokušajima zasnivanja govora o kulturi solidarnosti, treba svakako nastaviti tražiti put prema neminovnoj neizostavnosti, ponajprije “istinitosti” kulture solidarnosti u suvremenom svijetu i društvu! Potom svaki put nanovo uznastojati ustvrđivati imali li solidarnost u društvenom životu svakoga pojedinca prvotno aproksimativni karakter ili snažnu ukorijenjenost i faktični echo u svijesti moderne kulture i civilizacije.
Sasvim je bjelodano da dekorativni managment vrtlarske kulture neprestano primorava čovjeka da se razlikuje od općeljudskog, dok ga s druge strane prisiljava da se nimalo ne razlikuje od općedruštvenog poimanje svijeta, njegovih trendova i strujanja. Izlaz iz svih tih labirinata može se jedino pronaći ukoliko istina, pravednost i solidarnost budu zaživjele u totalitetu cjelokupna čovjekova postojanja i opstojanja, dakle, u samoj njegovoj nutrini, tjelesnosti, socijalnosti i svakodnevnim odnosima naspram drugih, prirode i religije. Kultura je solidarnosti, dakako, disparantna utopiji suvremene vrtlarske kulture. Suvremena kultura iznjedrila je bezbroj praktičnih stvari i doista, svatko danas ima pristup mobitelima i DVD–ima, ali to ne znači da je svatko uzdignut na istu razinu duha i čovječnosti.
Na to ukazuju i svjetske multinacionalne korporacije koje svojom propagandnom mašinerijom sve snažnije proglašavaju novu eru mikro-tehnologija, i samim time potvrđuju da je čovjek ipak nešto naučio za protekle dvije tisuće godina. Međutim, te povijesne činjenice govore i nešto poprilično mizerno. Kada se stvar sagleda s više gledišta, prije da je ovdje umjesto rapidnoga progresa, riječ o eri narcizma i praznine na svjetskoj veletržnici života.
O tome najočitije govore sljedeći podaci:
300 milijuna djece ne pohađa osnovnu školu;
1, 5 milijarda ljudi uopće nema zdravstveno osiguranje;
1, 3 milijarda ljudi nema pitku vodu;
predviđanja životnog vijeka čovjeka predviđeno u Gvineji Bisau iznosi 39 godina, a za ono u Japanu 79 godina;
2, 3 milijarde ljudi ne raspolaže higijenskim potrepštinama i stopa smrtnosti kod njih je 115 na tisuću;
1998. samo u Sudanu 60 000 tisuća ljudi umrlo je od gladi;
u svijetu još uvijek postoji 4 milijuna robova;
300 000 djece u svijetu bivaju primorana da kao djeca – vojnici ratuju u pobunjeničkim bandama;
To je naša stvarnost i stoga se kao čovjek pitam do kada ćemo pred time zatvarati oči i lakomisleno naricati o onome što nama nedostaje. Europljani najvećim djelom nemaju baš previše razloga biti nezadovoljni i, ponajmanje od sviju na zemaljskoj kugli, sažaljevati sami sebe, jer kao što je Nietzsche rekao: «… vi patite sebe radi, a niste još patili čovjeka radi.»
Nažalost, primjer takvog bezobzirnog (ne)življenja solidarnosti događa se svugdje, u svim religijama u svijetu, što nije izuzetak ni u hrvatskom društvu. Nerijetko se još može vidjeti da je logika cirkulacije ideja religija neprimjetno zamijenjena logikom zakona tržišta i koloritom epohe narcizma i praznine u holističkome vremenu.
I religije su tu dosta “pobacile”, što je s pravom tvrdio i danski filozof S. Kirkegaard, kada je napadao one koji su i tada živjeli od Isusa Krista, a ne za Isusa Krista. Na to se nadovezao i poznati ruski mislitelj F. M. Dostojevski kada je govorio da Krist nije došao da teorijski rješava problem zla već da praktično pomaže u otklanjanju zla i patnje: “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” (Iv 13, 35)
Nakon svega predočenog, zasigurno je i danas prijeko potrebno pronaći prihvatljivije modele za preobražavanje klimave stvarnosti iluzija i apsurda, u stvarnost smisla, hominizacije i sveobuhvatne međuljudske solidarnosti: “… Ne budi čovjek koji za primanje ima ruke pružene, a za davanje stisnute….” (DIDACHÉ – nauk dvanaest apostola).
Pitanje trenutka: kaotični metež sukoba ili ljekovitost «kulture» solidarnosti. Diljem svijeta svakodnevno stradavaju nevini, ruše se mnogi kulturni temelji, a samim time i vrijedna dostignuća ljudskoga stvaralaštva. Na tim burnim životnim raskrižjima otvara se naizgled i jedno veliko pitanje ljudske, napose kršćanske egzistencije. Jer svaki čovjek, posebice kršćanski preobražen, koji iole ima istančan sensus za dimenzije, mora se naprosto sučeliti s ovakvim destruktivnim i poprilično suicidalnim i bezrazložnim zahtjevima koji cjelokupno čovječanstvo svode na «ogoljelost» pred samim sobom.
Umjesto Rahnerovoga «očovječenoga» čovjeka ovdje imamo eutanaziranje humanosti i puko, do u nedogled, relativiziranje istinske vrijednosti i smisla solidarnosti u porama našeg i nadolazećeg vremena. Činjenica «biti danas solidaran» u svakom je slučaju istovjetna s pozivom: hodati za Isusom po vodi (Mt 14, 22-33)
Nedvojbeno je da se ratovi i dalje nastavljaju, pa se samim time neizostavno nameće i pitanje jesu li doista uzaludni svi oni diplomatski stolovi, mnogobrojne konferencije, dugotrajna angažiranost od strane svjetskih lidera i religijskih vođa, kada je (ne)mira, gladnih i prognanih sve više.
Povrh navedenih činjenica običnom čovjeku biva nejasno kako neki istaknuti političari, eminentni znanstvenici i ini mogu tako nehajno i ravnodušno govoriti o tolerantnom dijalogu, uzajamnoj solidarnosti i obostranom razumijevanju, kada tek korak dalje, četrdeset tisuća djece (do pet godina) godišnje umire od gladi, rata i neimaštine!?
Gdje je ta naša Samarijanska solidarnost za druge: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe? Gdje se to konkretno i djelotvorno očituje ona tisućama puta spominjana riječ zajedništvo, a tako malo u konkretnoj stvarnosti življena. Kada većina nas uživa, osobito u medijima neprestano grmoglasno vikati, omalovažavati, vrijeđati, rigorozno prigovarati i prebacivati lopticu drugima, bez obzira koji to drugi bili s druge strane stola.
I, kako živjeti konkretnu solidarnost, kada se ona rijetko očituje u svim razvojnim etapama geneze ljudskoga roda. Naime, povijest ljudskoga roda s ovoga stanovišta, izgleda daleko više sramotna negoli slavna. Tisućama puta proteklih desetljeća neprestano su odjekivali pozivi na juriš, osvajanje i potlačivanje, negoli pozivi na ljubav, solidarnost i Kristovo zajedništvo. Kako se danas u 21. st. uopće može očekivati da se takvom solidarnošću bilo što kvalitetno može postići u cjelokupnom svijetu i ljudskom životu.
Takvu holiwoodsku solidarnost danas u najvećoj mjeri snose osiromašene i stoljećima eksploatirane afričke i trenutno tranzicijske zemlje. Povrh toga, nerijetko se može uočiti da je nemali broj puta bio stubokom ugrožen i integritet malih naroda, zajednica i država. Veće su imperije oduvijek svojom razornom mašinerijom nastojale zatrti svaki trag nacionalnog identiteta i pomesti s lica zemlje čitave narode. Kako je onda moguće da se te imperijalne sile i danas prozivaju mirotvorcima (pacifistima), nosiocima deklaracija o slobodi, istini i ljudskim pravima, umjesto propagatorima nasilja i neizmjerne ljudske gluposti. Samim se time nameće i veliko pitanje: Zar je trebalo proći tolike tisuće godina da čovječanstvo samo shvati da konkretna solidarnost nije izražena u zakonu divljine «jači opstaje», nego u zajedništvu hominizacije (očovječenja) svijeta snagom općeljudskih i općereligijskih vrednota? Jer samo je ljudsko srce tako sazdano da uvijek nanovo mora nekome darivati, a sam duh da čovjeka uvijek iznova nadahnjuje i mijenja, nudeći mu priliku za stvaranje boljeg i humanijeg svijeta.
Sensus communio: Vizija koja nestaje ili opstaje
Vidljivo je, dakle, da problem čovjekove solidarnosti nije samo neka apstraktna kategorija, nego itekako bitna hrana za ljudski osjećaj života i razumno življenje darovane slobode. Istina, neprestani događaji aktualne stvarnosti ne govore previše u prilog zdravoj dijagnozi stvarnosti, ali kao što i samo Evanđelje sugerira – iznad svega ljubav, tako i mi, umjesto da jadikujemo i spočitavamo, trebamo zdušno graditi ljubav povjerenja i svijet što prihvatljiviji za zajednički suživot i nadolazeće vrijeme budućih generacija.