Vrijeme je vezivanja vinograda. Nakon rezidbe, nužno je vezati lucanj, odnosno trs za nosivu žicu vinograda.

Ali s čime vezati?

Postoje mnoge moderne metode, posebne škare za vezanje koje koriste najšešće plastične trake, od kojih su neke čak ožičene. To su brze i efikasne metode, pravi profesionalni pristup tom jednostavnom ali neizbježnom zadatku u vinogradu, tako barem kažu promotori novih tehnika.
I nema sumnje da je takvo vezivanje i brzo i čvrsto, no postoji jedan važan problem.
Što dogodine, kada potreba za tim vezivanjem nestane? Što se dogodi s tim komadićem plastične trake?

Ništa posebno, traka posvijetli od sunca i djelomično ispuca, no i dalje je čvrsta i treba koristiti škare za oslobađanje rozgve od žice. I naravno, treba je pokupiti i odnijeti iz vinograda jer tamo može samo doživjeti daljnju fragmentaciju, usitnjavanje, a nikad razgradnju, dok god se radi o klasičnoj plastici, fosilnom polimeru.

A što bi bila alternativa?

Bekovina, na primjer, ili kakvo drugo prirodno vezivo. Grančice vrbe, kora grančica lipe ili kora nekog drugog drveta može u rano proljeće odlično poslužiti. Ima elastičnost, sasvim dovoljnu čvrstoću, a uz to traje baš onoliko koliko treba. Dogodine se jednostavno prereže i pusti da padne na tlo. Priroda će se pobrinuti za ostalo jer za razliku od plastike, ovi prirodni materijali jesu dio ugljikova ciklusa te će se u ambijentu zemlje razgraditi u produkte koji imaju svoj prirodni nastavak.

Je li to sitna prednost, neusporediva s onim što nudi „moderan pristup“?

Kratkovidni pogled na stvari će vjerujem navoditi nužnost smanjenja troškova i uštede radnih sati, konkurentnost je bitna, reći će. A koliko košta ostavljena plastika u prirodi? Znamo li uopće što to za ekosustav znači? Hoće li nam se vratiti plastika na tanjur, na ovaj ili onaj način?

Vjerujem da će nas problem plastike u moru i sve jasnija katastrofalna interakcija sa živim svijetom naučiti novu lekciju te ćemo prestati zanemarivati ovakva pitanja i na koncu znati znatno bolje vrednovati potpunu održivost nekog rješenja.

Dakle, za punu usporedbu brzine i jednostavnosti klasične i nove metode, trebalo bi novoj pridodati potpuno skupljanje lanjskog plastičnog veziva. Inače, nova je neusporedivo lošija po pitanju utjecaja na okoliš, te bi vrlo lako mogla postati nedopustiva.

Stoga zapanjuje kako su neka stara, tradicionalna rješenja bila održiva i kako je odstupanje od njih put razvoja u krivom smjeru.

Naravno, ručnu upotrebu bekovine može u velikom vinogradu zamijeniti naprava, opet neke posebne škare koje će ovaj put koristi biorazgradivo vezivo. To je prava simbioza tehničkog razvoja i poštivanja principa održivosti naših društava.

Stoga, pogledajmo unazad, to nije nužno nazadno i razmotrimo metode i postupke koju su naši stari stoljećima koristili. Vjerujem da tu ima dosta toga skrivenog, vrijednog za naučiti.