“Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima.” (Iz 49, 15-16)
Postoje trenuci u čovjekovom životu kad se nađe pred zidom, koji u tom trenutku nije nimalo svijetle boje već izrazito tamne, gotovo crne i tada se jednostavno ne zna kamo dalje…
Čovjek se pita; čemu to, zašto to, nisam ništa kriv, kako dalje i nakon svih tih pitanja, odgovora i dalje nema…
A onda se taj i takav jadan čovjek sjeti Boga, koji je Jedini pravi Bog i koji je zaista Bog, a to podrazumijeva Svemoćan, Sveznajući i nadasve Dobar i samo On zna zašto je nešto tako i tako ispalo i koji jedini poznaje sve uzroke i posljedice djelovanja.
Radim na poslovima dostave robe, i to vrlo skupih kemikalija koje se koriste u raznim laboratorijima. Pri utovaru kombija, kolega skladištar, da bi mi pomogao kod utovara, stavlja jedan paketić, s malom vrijednom bočicom u kabinu, koji ja nisam primijetio, ali mu vjerujem da ga je stavio. Sutradan pri dostavi, tog paketića nema, i jednostavno nema. Što se dogodilo? Nemam pojma…
Razmišljam, ponovo prizivam u sjećanje čitav prošli dan, ali ni nakon dva, tri dana od paketića ni traga. Ponovo pitam u nekim firmama gdje sam tada dostavljao da li su ga vidjeli, da nije ispao ili ostao kod njih, nitko ništa ne zna. Da stvar bude gora (po mene), taj paketić, veličine pedlja, vrijedan je 800 kuna. Ups!
Kada sam kod kuće rekao ženi kako sam izgubio paket sa vrijednom robom, samo je žalosno, ali i pomirujući se s novonastalom situacijom, pitala: „Koliko će nas to sada koštati?“
Stvar nije bezazlena. Konačno sam pitao i Boga – Bože, Ti sve znaš, Ti si ga vidio i znaš gdje se i sada nalazi. Pomozi. Ako hoćeš…
Prošlo je već i par dana i na poslu ponovo razgovaramo o tome… Kolega koji je paketić stavio u kombi pita: „Kako si tako smiren?“
Odgovaram protupitanjem: „Vjeruješ li ti da je Bog Svemoguć i da se to nije moglo dogoditi bez Njegovog dopuštenja?“
Hm, valjda!? Da!
Onda, što da ja sad učinim? Kako je Bog odredio, tako neka bude…
Otišao sam kod šefa i jednostavno rekao – platit ću tu izgubljenu (svojom krivnjom?), robu, samo recite na koji način? Zaista mi izađe u susret i kaže na koliko želim rata – 5,6!? Nije problem. Ali, pravedno je platiti. I ja to znam. Čak smo i na kamerama gledali i (iako ja nisam htio, jer vjerujem kolegi), fino se vidi kako je paketić stavljen u kabinu, a onda je čudesno nestao.
3 koraka vjere
Tada se odlučih učiniti 3 koraka vjere;
1. Prihvatiti situaciju u kojoj sam se našao i to prihvatiti od srca (Bog najbolje zna, kao naš Dobri Otac, što je najbolje za nas i s razlogom je to dopustio)
2. Zahvaliti Bogu od srca na toj situaciji
3. Zamoliti Boga da se proslavi u toj situaciji, na koji god način On želi.
Nakon toga prošlo je još par dana i ja vozim svoj privatni auto kod mehaničara na servis. Dajem mu potrebne dijelove koje sam kupio za servis, a on u jednom trenutku primijeti: „Ovo ti nije za mene, ne znam čemu služi, ali za mene nije!“
Bože dragi, pa to je mala bočica u paketu koju sam tražio, ehej, pa što ona ovdje radi, i tada počinjem vrtiti film i shvatim da sam taj isti dan bio u dućanu kupiti dijelove za servis za moj auto i kad sam stigao doma, zajedno s tim dijelovima, uzeo sam iz kombija i paketić iz firme, a da nisam uopće primijetio i stavio u svoj auto i tako se to lijepo 13 dana vozilo u mom autu, a da nisam znao. Za to vrijeme, ja sam muku mučio, a moj Otac s Nebesa fino se smješkao i pratio moja razmišljanja, odluke i molitve.
Eto…
Hvala Ti Oče što si mi dao milost da Ti i u toj situaciji ostanem vjeran, ali Te molim, ipak, ne stavljaj me više na kušnju, bar ne na kušnju poput Abrahama (Post 22,1-14), jer zaista ne znam kako bih na tom testu prošao…
Velik je i Dobar naš Tata!
Foto: pixabay.com