Kad se Hrvati obeshrabre pseudoeuropskom politikom i kad im zamre sjećanje na činjenicu da su nekoć bili „viteški kršćanski narod“, pravo je vrijeme za posjetu svetog Pape Ivana Pavla II. čije relikvije ovih dana možemo častiti u Zagrebu.
Inicijativa 40 dana za život, u svom korizmenom bdijenju za nerođene, odabrala je za zaštitnika upravo ovoga svetca. Kako su temelji demokracije sazdani na kršćanskim vrijednostima, onda u njih zasigurno ubrajamo i vrijednost života samoga, svakog začetoga djeteta u utrobi majke. U Hrvatskoj još uvijek nasljedujemo nepromijenjen zakon o pobačaju iz 1978. godine i ne postoji ozbiljniji javni interes za njegovu izmjenu.
Zašto je tomu tako?
Ideološko jugoslavensko pleme ostavilo nam je u baštinu svoj atavistički svjetonazor, stavljajući na njega polustoljetni pečat opće nekulture. Takav, umočen u jednoumni karakter oblikovanja društvenih normi i ponašanja, teško blijedi. Isključivost kojom su se odrubljivale glave Hrvata i katolika, nije bila dovoljna satisfakcija monstruoznoj politici udbaških reptila – ona se morala odraziti i na kulturu života uopće.
Komunistička simbolika srpa i čekića imala je svoju praktičnu primjenu u formiranju „bratstva i jedinstva“. Žetva ljudskih glava bila je narodni običaj, baš kao i tucanje kamena na Golom otoku gdje su se odvodili „neradnici“ i antipartijski buntovnici „problematičnih identiteta“. U takvom krvotočnom okruženju, ozakonjenje pobačaja nije bilo nešto neočekivano, zasebna kategorija koja zaslužuje duboko moralno preispitivanje – ona je bila logičan slijed šumadijskog mentaliteta.
Delirična masa egzekutora utjerivala je „strah u kosti“ svakoj pojavi, misli i djelovanju koje se nije uklapalo u maliciozni plan kumrovečkog frontmana i pijanista – J.B.Tita. Upravo se kroz njegovu politiku ugnjetavanja i sadističkih aspiracija razvila dalekosežna moralna malformacija mnogih generacija koje i u današnjem, slobodnom i suverenom društvenom korpusu, nasljeduju dominantno – abortivni gen.
Takav primarni moralni genetički materijal, doživljava sukob sa stvarnošću. Inicijativa koja promiče kulturu života, u maniri demokratskih metoda traži ukidanje pobačaja, a postkomunistička klima ne poznaje njezine mehanizme koji nisu ideološki. Oni su nadasve humani, što ne možemo reći za komunistički „kuplerajski“ doživljaj nastanka života, po čijem je mišljenju život slučajna nakupina stanica koja spada u rubriku „izbora“ – izbora da te ubijem ako hoću!
Komparirajući ovakav stav s Hitlerovom arijevskom manijom u kojoj se sve što nije bilo rasno, nacionalno i genetski savršeno gušilo u plinskim komorama, tako se danas abortivnim ozakonjenim sredstvima ubija dijete u majčinoj utrobi s jednakom drskošću kakvu je imao i nacistički poredak. Razliku čini tek način na koji se „puca“ u nedorasloga zadatku.
Dovoljno je izdvojiti tek sat slobodnog vremena i doći u tišni moliti pred bolnicom Sestara Milosrdnica u Vinogradskoj za život, i ondje iskusiti kako stojimo s demokracijom, kakva su mišljenja o životu i pobačaju. Jačanje civilnog društva jedan je od glavnih parametara koji pokazuju u kojoj mjeri je jedno društvo demokratski napredno, što kod nas nije slučaj.
Ne, ne znači to da se demokratičnost određuje brojem osnovanih udruga, nego njihovim istinskim zalaganjem za opće dobro u korelaciji sa specifičnim društvenim vrijednostima. A vrijednosti su nam, valjda, kršćanske! Kršćanske, jer su demokratske. Ovo mnogima nije jasno pa život ne smatraju najvećom vrijednošću, život od kojega sve počinje, čovjek i čovječanstvo, društvo i djelovanje – život po kojemu se rađa čitav smisao svijeta!
Tako se metropolitski prolaznici pitaju zašto uopće postoji inicijativa za nerođene, njima nije jasno da se nešto takvo uopće može i smije javno artikulirati, jer ubojstvo je privatna stvar svakog pojedinca. Pozivaju se na zakon iz 1978. godine koji tvrdi da je to legalno. Legalno je i nositi oružje ako dobiješ oružani list, ali ako ubiješ nekoga jer ti se ne sviđa njegova fizura, onda si napravio zločin.
Uostalom, ubio si i pogrešnu osobu, jer frizer je kriv za loš hair-styling. Onda odlučiš ubiti i frizera, ali naknadno utvrdiš da ni on nije kriv, jer je proizvođač boje za kosu odredio loš omjer kemikalija u sastavu razvijača boje. Shvatiš naknadno da je kriv kemičar, pa ubiješ njega jer je osramotio Lavoslava Ružičku…
I tako bismo došli do samoga Boga, Tvorca svakoga života, a Njega smo ubili odavno. I dovoljno je samo pokušati stajati u Njegovo zaboravljeno ime, na mjestu djeteta koje nerođeno strepi pred srpom svoga egzekutora. U tom stavu ljubavi, vidjeti lice smrti koje te u prolazu pljune – lice fine zagrebačke dame kakvoj se redovito ustanem u tramvaju, jer Zagrepčanke zbilja jesu vrijedne takve geste.
Svjedok sam, da prosječan volonter koji se zalaže za izmjenu zakona o pobačaju, u demokratskoj državi, može biti izložen verbalnom deliktu i govoru mržnje i pljuvanju, a da se niti jedna civilna udruga koja se zalaže za ljudska prava ili ženska prava, nikada ne oglasi na tu temu. Nepoznata im je? Pa evo, sada je javno obznanjena. Postoje li sankcije za one koji proklinju moju maternicu na cesti?
Je li to sloboda govora ili govor mržnje? Jesam li ja manje žena ako ne podržavam pobačaj? Funkcionira li, dakle, civilno društvo i postoji li demokracija? Nažalost, nasljedstvo prošlosti nije lustrirano, genska moralna karta nije spremna na modificiranje, draža joj je smrt.
Zato sveti Ivan Pavao dolazi među nas – komunikator života i ljubavi, katolički feminist, otac progonjenih i zaštitinik nerođenih – da nas podsjeti kako smo već jednom bili „Zwingermaurer“, „štit i vrata kršćanstva“. Teolog tijela, obnovitelj kršćanske bračne agende dolazi blagosloviti ženu i muškarca, povratiti im dostojanstvo koje imaju u Bogu Životvorcu – da budu spremni na obnovu zabludjelog europskog kontinenta koji se bavi srednjerodstvom i sfingerskom igrom bez granica.
Europski katolički filozofi su iznjedrili Parišku povelju o kojoj mediji nemaju što bitnije za reći, jer istanbulske zavrzlame imaju prednost. A Hrvati još uvijek imaju potencijal vratiti Krista Europi, jer Hrvatska nije balkanoidna splav, nego lađa Rimske Crkve koja može i treba uploviti u srce europskog puka: „Da život imaju, u izobilju da ga imaju!“