Posljednjih dana studenog tekuće godine navršilo se točno 500 godina od velike pobune pučana i dijela stanovnika okolnih naselja i područja protiv plemića i tadašnje mletačke vlasti u Baru.
Obljetnica je to koja bi u povijesno sretnijim i svjesnijim sredinama bila dostojno obilježena barem svetom misom za sve stradale u tom događaju uz kršćanski poziv današnjim naraštajima Barana na međusobnu pomirbu i oprost.
Autor: Dražen Zetić, stari grad Bar, 2017.
Za razliku od daleko poznatije pobune pučana na Hvaru, predvođene Matijom Ivanićem (1510. – 1514.), a koja je zapravo dio istovjetnih etničkih, povijesnih i socijalnih gibanja u Mletačkoj Republici, ali i diljem Europe, barska pobuna je na žalost ostala uglavnom potpuno nepoznata široj javnosti, čak i u Baru, da ne govorimo izvan toga područja.
Iznimno je mali broj znanstvenika koji su pokazali interes za ovu temu. To je u prvom redu znameniti Ivan Kukuljević Sakcinski koji ju je obradio u knjizi VI. “Arkive za povjestnicu jugoslavensku” u uratku “Odnošaji skupnovlade mletačke prema južnim Slavenom priobćeni u izvadcih iz rukopisnih ljetopisah Marina Sanuda od 1496. do 1533.” (Venecija,1863.).
Zatim ugledni svećenik dr. Ivan Marković u svojoj “Dukljansko-barskoj Metropoliji” (Zagreb, 1902.), koji o pobuni govori na temelju itinerera iz 1553. godine čiji je autor mletački sindik za Dalmaciju Giovanni Battista Giustiniani.
Autor: Dražen Zetić, stari grad Bar, 2017.
U novijem razdoblju ovom intrigantnom i zanimljivom temom bavili su se dr. sc. Savo Marković u znanstvenom radu “Izvještaj potestata Andrije Kapela o građanskim nemirima u Baru 1512. godine” (“Istorijski zapisi”, Podgorica, 1999.), te dr. sc. Lovorka Čoralić u znanstvenom uratku “Staleški raskol – tragom građe o društvenim sukobima u Baru u prvoj polovici XVI. stoljeća” (“Povijesni prilozi”, Zagreb, 2007.).
Prije samog opisa ovog događaja za koji se može ustvrditi da je zapravo bio uvod u tragičnu i nesretnu povijest grada Bara krajem srednjeg vijeka, nužno je osvrnuti se na političke, socijalne i vjerske prilike u Europi početkom XVI. stoljeća.
Bilo je to razdoblje rađanja tzv. reformacije u zapadnoj i sjevernoj Europi koja će dovesti do “zapadnog raskola”, a krajem tog i početkom sljedećeg stoljeća i krvavih protestantsko-katoličkih ratova.
Autor: Dražen Zetić, stari grad Bar, 2017.
S druge strane, turskom ugrozom koja se uvelike nastavljala, izuzimajući donekle Rusiju (koja je opet imala probleme s drugim azijskim osvajačima – Mongolima), pokorene su gotovo sve zemlje i područja pravoslavnog tj. istočnog kršćanstva, ali i mnoge katoličke, poglavito na jugu i istoku, čime se Osmansko carstvo duboko penetriralo u dubinu europskog kontinenta, odakle su se pripremali novi osvajački pohodi.
Konačno, to je i razdoblje slabljenja srednjovjekovnog plemstva i svećenstva, jačanja i socijalnog osvještavanja pučana i seljaka, te nastanka građanstva, što će diljem Starog kontinenta dovesti do mnogobrojnih nemira, pobuna, a nešto kasnije u nekim zemljama i prvih buržoazijskih revolucija.
Sve ove proturječnosti odražavale su se i na život grada Bara koji se u tom razdoblju nalazio pod mletačkim vrhovništvom. “Serenissima” je i sama bila duboko poljuljana, kako odjecima reformacije na njezinim sjevernim granicama, tako i gubitkom svojih mnogobrojnih posjeda u Grčkoj, Albaniji, Crnoj Gori i Dalmaciji koje su zauzeli Turci.
Padom Skadra, ali i cijeloga obližnjega prijezerskog područja 1479. godine, Bar i Ulcinj postali su posljednje mletačke, katoličke i kršćanske utvrđene predstraže prema Orijentu.
Autor: Dražen Zetić, stari grad Bar, 2017.
Jako tešku gospodarsku i sigurnosnu situaciju dodatno su usložnjavali doseljeni prognanici iz zauzetih područja, osobito iz Skadra i okolice. Možda nije suvišno naglasiti da se u tom razdoblju i značajan dio Boke kotorske (Herceg Novi, Risan, Grbalj) također nalazio pod Turcima, što svjedoči o iznimno teškim uvjetima života u nekoliko preostalih uz more stiješnjenih mletačkih komuna (Perast, Kotor, Budva, Bar, Ulcinj).
Ni sjevernije situacija nije bila bolja. Osim Dubrovačke Republike, koja je prihvatila vazalni odnos prema Osmanlijama i time izbjegla pustošenje, gradovi Split, Omiš, Trogir, Šibenik, Zadar, Hvar i Korčula bili su izravno ugroženi, dok su njihovo zaleđe (ne računajući otoke) i znatan dio uzmorja zauzeli Turci. U takvoj situaciji vrhovna vlast u Mlecima imala je sve manje novca i mogućnosti da na gotovo samom obodu svoje države, tj. u Baru i Ulcinju, utvrđuje gradske zidine pred sve češćim nasrtajima osvajača te vrši opskrbu sve ugroženijeg pučanstva hranom i streljivom.
Staleške netrpeljivosti koje su i do tada “visjele u zraku” u takvom su ozračju naprosto doživjele vrhunac. Naime, Bar (“Antivari”, kako je bio njegov tadašnji službeni naziv) bio je grad u kojem je staleška razdvojenost između plemića i pučana bila vrlo naglašena i razvidna. Razlog tome treba tražiti u golemim statusnim razlikama, samim tim i materijalnim uvjetima življenja, te iznimno rijetkim slučajevima njihovih međusobnih brakova dok, s druge strane, nije bio rijedak slučaj ženidbenih veza između barskih pučana i stanovnika okolnih sela i područja.
Autor: Dražen Zetić, stari grad Bar, 2017.
Dapače, barskim plemićima je za ozakonjenje vlastitih ženidbenih zavjeta bio puno prihvatljiviji netko od stanovnika istočnojadranskih gradova tko neprijeporno potječe iz njihova staleža. Time je još više produbljivan jaz koji je između ovih dviju skupina barskih stanovnika već uvelike postojao.
Neposredni razlog pobuni 1512. godine je spor glede izbora novog opata obližnje benediktinske opatije svete Marije Ratačke, kada je na čelo ove ugledne crkvene ustanove izabran barski pučanin don Luka Alatović. Jedan od razloga za netrpeljivost je, između ostalog, bila i dvojba hoće li tradicionalnu procesiju prigodom Tijelova od grada Bara do samostana Gospe Ratačke predvoditi svećenik iz roda plemića ili pučana.
Autor: Dražen Zetić, stari grad Bar, 2017.
U tom razdoblju potestat grada Bara bio je Andrea Capello, kotorski rektor i providur bio je Anzolo Malipiero, a providur Dalmacije Sebastiano Giustinian. Kao što je već spomenuto, i druge dalmatinske komune bile su zahvaćene nemirima spomenuto, i druge dalmatinske komune bile su zahvaćene nemirima, osobito Hvar, što je posve sigurno imalo posrednog utjecaja i na Bar.
Upravo ozbiljna situacija u središnjoj Dalmaciji može biti jedan od razloga zbog čega Giustinian nije mogao prihvatiti zamolbu Capella da vojno intervenira na jugu, tj. u Baru. Zbog toga će Malipiero na kraju biti prisiljen uputiti iz Kotora u Bar dodatne postrojbe od oko 200 vojnika koji će razdvojiti sukobljene strane i jamčiti mir.
Vrhunac pobune, koju su predvodili pučani Frano Alatović i Marko Medin, dogodio se posljednjih dana studenoga, uoči blagdana sv. Andrije. Uz pomoć pučana mještani okolnih sela, osobito iz Spiča, provalili su kroz zidine, nakon čega je potestatov vitez bio prisiljen otvoriti im gradska vrata.
Autor: Dražen Zetić, stari grad Bar, 2017.
Izvan grada, u ravnici, okupili su se mještani Mrkojevića, koji su već bili priznali osmansku vlast i namjeravali su također napasti grad i pridružiti se pobunjenicima.
Pučani su uz pomoć seljaka bili brojniji i nadmoćniji te su se naoružani plemići zatvorili u prostorijama svojeg Vijeća, dok su se neki zabarikadirali u katedralu sv. Jurja i kompleks obližnjih palača.
Među plemićima je bilo onih koji su bili za pomirbu i sporazum, kao što je bio Antun de Pasquali koji će, ironijom slijeda događaja, upravo stradati u sukobima. Bilo je i onih posve nepomirljivih i ratobornih, kao što je primjerice bio Nikola de Comis, što se može razumjeti ako se zna da je koji mjesec prije njegov sin stradao od ruke jednog pučanina.
Neki povjesničari ne navode broj ubijenih, dok drugi tvrde da je bilo čak 62 stradalih, što je za grad poput Bara bio golemi broj. Strahujući da će zbog velikog broja poginulih, kaosa nastalog pljačkom i paležom plemićke imovine od razjarenih pučana i seljaka, Turci iskoristiti priliku i zauzeti grad, barski potestat Capello je uz velike napore i puno muke uspio dovesti sukobljene strane za pregovarački stol.
Prethodno je od kotorskog providura tražio vojnu potporu, što je i realizirano. Nakon toga formirao je Vijeće od 24 starca, po 12 sa svake strane, koji su nakon što su u katedrali prisegnuli nad Svetim pismom, bili obvezni riješiti sva međusobna sporna pitanja. Kao posljedica toga utemeljena su dva usporedna gradska vijeća: plemićko i pučko. Trebala su se sastajati jedanput godišnje, na blagdan sv. Marka, patrona Venecije (plemićko), odnosno dan kasnije (pučko).
Autor: Dražen Zetić, stari grad Bar, 2017.
Već početkom prosinca (5. 12. 1512.), barski potestat Andrea Capello poslao je izvješće mletačkom duždu o uspješnom primirju kojem je značajno i sam pridonio, zahvaljujući ugledu među sukobljenima, ali i pokazanoj hrabrosti i vještini.
U ovom pismu potestat ispravno zaključuje da se grad Bar, premda “u turskom ždrijelu”, ipak ovog puta uspio sačuvati kao izbočena postaja mletačke Dalmacije, ali da će svaki budući nemir i nesloga dovesti do velike pogibelji za njegove stanovnike.
Riječi potestata zvučale su gotovo proročki jer su se međustaleški sukobi, ali i sukobi u sklopu samih staleža u Baru i okolnim mjestima nastavili tijekom većeg dijela XVI. stoljeća (1548.,1549.,1550. i 1555.). Oni će biti okončani nesretnim padom Bara i susjednog Ulcinja pod Turke prvih dana kolovoza 1571. godine, samo dva mjeseca prije povijesne bitke na Lepantu i pobjede kršćanskog brodovlja, gdje je mučenički stradao i znameniti barski nadbiskup Ivan Bruno, tada zarobljenik na jednoj od osmanskih galija.
Premda neki suvremeni povijesni revizionisti neoosmanske provenijencije pokušavaju prikazati zauzeće Bara i Ulcinja (ne zaboravimo i poznati grad Svač!) kao “povijesnu neminovnost koja je polučila civilizacijskim napretkom”, istina je zapravo posve drukčija.
Autor: Dražen Zetić, stari grad Bar, 2017.
Gradovi i posjedi su opljačkani, stanovnici su većim dijelom prognani, neki i ubijeni, sakralni objekti su oskvrnjeni i devastirani, zavladala je sveopća surovost, bezakonje i nesigurnost. Nekoć znameniti Bar (Antivari, Antibarum, Antibaris) je od primjerice renesansnoga grada koji je dao značajne duhovnike, umjetnike i intelektualce, priznate i prihvaćene i u mnogo većim sredinama, postao pogranična orijentalna kasaba kojom su nerijetko harale skupine razbojnika, nasilnika i nomada koje ni središnje osmanske vlasti nisu mogle kontrolirati.
Prognani Barani će za dugi niz godina, pa i stoljeća, svoja nova utočišta pronaći ponajviše na području vlastitoga etničkog, vjerskog i uljudbenog prostora (Dalmacija, Kvarner, Istra, Mleci, Furlanija), gdje će mnogi ostaviti duboki trag u raznim područjima – religiji, znanosti, kulturi, trgovini, pomorstvu, pritom često ne zaboravljajući grad iz kojeg su zauvijek otišli ili iz njega potječu.
Izuzimajući časne i ugledne pojedince s početka teksta, nameće se pitanje zbog čega ova nedvojbeno zanimljiva povijesna tema i značajna obljetnica nije zainteresirala povjesničare, u prvom redu hrvatske, crnogorske i talijanske, naravno i sve druge, da svojim tumačenjima bace više svjetla na ovaj pomalo magloviti dio barske i regionalne povijesti?
Zakazale su ovom prigodom i domicilne udruge, a mjesna crkva je, kao i u nekim ranijim sličnim situacijama, pokazala ravnodušnost nespojivu s kršćanskim poslanjem i mnogobrojnim papinskim enciklikama koje uče da suvremeni vjernik smije biti sve – samo ne indiferentan.
Kako je već rečeno, dok jedni tvrde da je pobuna pučana u Baru prije pola tisućljeća bila nagovještaj i odjek novih ideja, strujanja i promjena u Europi, drugi drže da je upravo nesnošljiva i iracionalna međustaleška mržnja gurnula Bar krajem XVI. stoljeća u jamu orijentalnog despotizma i zaostalosti, treći opet kažu da je tek tada nastupio procvat i posvemašnji razvitak, a četvrti, najbrojniji, o svemu ovome malo znaju ili gotovo ništa.
Autor: Dražen Zetić, stari grad Bar, 2017.
Ovaj tekst nije imao cilj podučiti, uvjeriti, još manje presuditi tko u ovim prijeporima ima pravo, već samo razgrnuti povijesnu prašinu u našim glavama i podsjetiti da je na ovim prostorima i prije nas nekoć netko živio.
Sapienti sat!
Autor: Vladimir Marvučić
Izvor: Hrvatki glasnik, br. 92, 2012. god.