Pojave koje su pratile Isusovu smrt

Na današnji se dan Crkva prisjeća strašnoga trenutka Isusova života kad je nakon smrtne muke, nepravednoga suđenja, bičevanja i nošenja križa za kraj bio i razapet. Nije Isus bio prvi koji je umro na križu. Pretpostavlja se da su do Isusova vremena Rimljani razapeli oko 30 000 muškaraca samo u Palestini. A nije bio niti posljednji koji je umro na križu. Ali Isus je bio jedini koji je mogao i koji jest umro na križu da otkupi grijehe svijeta, „pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu” (1 Pet 3,18).

Događaj Isusova raspeća opisuju sva četvorica evanđelista. A Matej bilježi četiri nadnaravna fenomena koji su se dogodili u trenutku Isusove smrti. Ne opisuje Matej što ona znači, samo bilježi da su se dogodila. Teolozi ove događaje ponekad nazivaju Božjim komentarom na raspeće Isusa Krista.

Tama

Evanđelist Marko bilježi da je bila treća ura kad Isusa razapeše (usp. Mk 15,25), dakle oko 9 sati prije podne. A Matej je zapisao kako je od šeste ure (u podne) nastala tama po svoj zemlji – do ure devete, dakle do 3 sata popodne (usp. Mt 27,45).

U Staromu zavjetu, tama je često znak nekoga suđenja. Tako primjerice prorok Amos prenosi Božje riječi (8,9): „Toga ću dana – riječ je Jahve Gospoda – učiniti da sunce zapadne u podne, i pomračit ću zemlju u po bijela dana.” A i deveta pošast nad Egiptom u vrijeme Izlaska Izraela bila je tama u zemlji egipatskoj koja je trajala tri dana. Bila je to tama koja se mogla opipati (usp. Izl 10,21). Nakon pošasti tame došla je pošast smrti prvorođenaca. Tama je dakle prethodila smrti.

Jednako tako, tama koja je pratila raspetoga Krista prethodila je smrti Sina Božjega. Koji bi mogao biti značaj ovoga? Na križu su naši grijesi stavljeni na bezgrešnoga Sina, a Bog je na njemu izvršio osudu umjesto na nama. Tama je kao znak božanske osude pojačala značaj zamjenske prirode Kristove smrti. Na križu je Isus podnio Božju osudu za naše grijehe. Tako i Pavao piše Galaćanima (3,13-14): „Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom – jer pisano je: Proklet je tko god visi na drvetu – da u Kristu Isusu na pogane dođe blagoslov Abrahamov: da Obećanje, Duha, primimo po vjeri.”

Zavjesa hramska

„I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje” (Mt 27,51)

Neki bibličari predlažu tumačenje da je ova hramska zavjesa bila ona koja je dijelila dvorište Židova od dvorišta pogana. To bi moglo imati smisla u svjetlu Pavlove Poslanice Efežanima (2,14), gdje je rečeno da je Krist srušio zid podjele među Židovima i pogania. Drugi bibličari ipak smatraju da je ovo bila zavjesa koja je dijelila Svetinju nad svetinjama od ostaloga dijela Hrama. Svetinja nad svetinjama izravno je povezana s Božjom prisutnošću, a ni vjernici mu ne bi mogli pristupiti, nego samo Veliki svećenik, i to jednom godišnje (usp. Lev 16).

Razdiranje hramske zavjese moglo bi značiti kako je Bog po Kristu postao dostupan svima. A to da se zavjesa razderala odozgor dodolje znači kako je to djelo Božje, a ne rezultat ljudskih napora (usp. Heb 9,12: „Ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u Svetinju i nađe vječno otkupljenje.”)

Potres

„Zemlja se potrese, pećine se raspukoše” (Mt 27,51)

Zemljotresi su oduvijek bili uobičajeni u Palestini. Ali ovaj je bio različit od svih njih. Trenutak i događaji koji su pratili ovaj potres ukazuju na to da je ovaj zemljotres bio nadnaravna pojava.

Zemljotresi su u Bibliji često pratili božansku objavu ili neko jedinstveno djelo Božje. Kad se Bog ukazao Mojsiju na brdu Sinaju da preda narodu Zakon, „brdo Sinaj zavilo se u dim jer je Gospodin u obliku ognja sišao na nj. Dizao se dim kao dim iz peći. Sve se brdo silno treslo.” (Izl 19,18). Neki bibličari tako uspoređuju događaj Isusove smrti s događanjima na Sinaju. Jer potres na Kalvariji pokazao je das u zahtjevi Zakona bili ispunjeni u Kristu.

Drugi su stručnjaci povezivali razdiranje hramske zavjese i pucanje stijena. Prema njima je zemljotres odražavao snagu velike promjene do koje je došlo razdiranjem zavjese i svega što je uslijedilo.

Mrtvi su ustali

„Grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše.” (Mt 27,52)

Otvaranje grobova moglo je biti posljedica zemljotresa. Ali je pravo čudo što su tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnula. Ovdje je riječ o svecima iz Staroga zavjeta.

Ova uskrsnuća pokazuju Isusovu pobjedu nad smrću. Ona su predokus onoga što će doći na kraju vremena, u trenutku konačnoga uskrsnuća o kojemu je Pavao pisao u svojoj Prvoj poslanici Solunjanima (4,16-17): „Sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom.” Tjelesa mnogih svetih preminulih označuju dakle nadu koju trebaju imati svi vjernici, jer Krist nije samo umro. On je i uskrsnuo.