Demografija i obrazovanje uz gospodarstvo i obranu omiljene su aktualne teme svih domaćih političkih elita u nas, bolje reći barem onih koje drže do sebe. Svatko ima osjećaj da će upravo njegov „sitni doprinos“ rezultirati rješenjem.
Doista, naše političke elite su sve redom sačinjene od samozatajnih pripadnika ponosnog naroda duge tradicije, autoriteti u koje se ne sumnja nego ih se bespogovorno slijedi.
No, zapitajmo se zar nije svatko od nas na neki način „homo politicus“ u svojoj kući, okolini? Neki će možda opravdano prigovoriti otkud autoru ovog teksta pomisao da pored svih već izrečenih riječi koje u ovom trenutku egzistiraju u bespućima prostora i vremena ima nešto nadodati čime će unaprijediti ili promijeniti unaprijed zacrtane okvire, danas konkretno navedene, demografske ili obrazovne politike?
Međutim, nije cilj nametnuti, usaditi, progurati, manipulirati, cilj je potaknuti. Svatko od nas dio je slagalice, nedovršene slagalice životnog puta sastavljenog od niza izbora koji u konačnici rezultiraju prvo definicijom samog sebe, a zatim i okoline oko sebe.
Sloboda, no ne ona apsolutna svedena na niske strasti lišene svake moralne supstance, već SLOBODA kao zagovor DOBRA, bitne sastavnice vlastitog bića. Nitko nema monopol na DOBRO, svatko ima pravo izraziti poticaj prema boljem na svoj način i pri tome pretrpjeti kritike. Kritično razmatranje ideje ključ je napretka. Bez propitkivanja usvajamo ponuđeno rješenje sa svim svojim manama.
Nije lako ogoliti misli, prezentirati ih javnosti. To je dio procesa odrastanja u kojem učimo kako ćemo svoje postupke uskladiti s ispravnim obrascima socijalne interakcije (ovdje ne mislim na očekivane obrasce).
No, vratimo se temama.
Obrazovanje
Ne bih govorio o količini zlouporaba na račun same reforme obrazovanja u medijskom prostoru, monopolizaciji iste u svrhu samopromocije jedne ili dvije stranke, već želim dati nekoliko vlastitih, usudit ću se reći, vrijednosnih odrednica, nužnih sastavnica, jedne takve reforme. Pa koliko mi god to zagovornici vrijednosnog bezličja to zamjerali.
Svaka reforma, promjena zadanih, unaprijed određenih i uhodanih okvira usađenih kroz dugogodišnju primjenu u svijest aktera zahtjeva sustavan pristup i dijalog pri čemu dolazi nužno do sraza različitih mišljenja o tome što i kako. To je također demokracija i normalno, jer živimo u pluralnom društvu, bogatstvo je u mnogovrsnosti idejakoje omogućuju iznalaženje najboljih rješenja.
Kritičko mišljenje potiče sugovornika da se potrudi i snagom argumenata utječe na konačni rezultat.
Pitanje identiteta mladima itekako je važno. Obično su među uspješnijima učenici i studenti naglašene samosvijesti i individualnosti pomirene sa zahtjevima društva u kojima živimo, što ne znači da malo „ekscentričnosti„ ne valja.
Stoga obrazovanje treba biti u funkciji svojevrsne nadogradnje osobina ličnosti osobe, istančanih i uporabljivih profesionalnih kvaliteta kroz stečeno znanje, ali uz istodobno dozvoljeno formiranje kritičnog stava kao dijela vrijednosne komponente svakog od nas.
Neobično je važno pri tome uvažavati činjenicu kako je obrazovanje, posebice ono u ranim fazama, osnovnoj i srednjoj školi te vrtiću, nužno uskladiti s vrijednostima koje djeca stječu u svojim domovima učeći uz svoje roditelje, bake, djedove, tete, stričeve…
Netko će reći – to je nazadnjački, anakrono, pretradicionalno, nama trebaju „moderna“ rješenja.
Kao roditelj moram naglasiti važnost odrastanja u stabilnom i dosljednom okruženju u kojem su svi čimbenici usmjereni na razvoj naše djece kao potpunih i samouvjerenih osoba, osoba koje cijene i poštuju različitost drugih ali su duboko svjesna svojeg nasljeđa, povijesti i tradicionalnih vrijednosti.
Treba li Marulića i njegovu Juditu udaljiti iz lektira, jer je eto vrijeme da ustupi mjesto „modernijem štivu“?
U svojem stremljenju ka modernom, moramo pripaziti da novote ne redefiniraju naš odnos prema povijesnim činjenicama i tradicionalnim vrijednostima te se iste mogu uvoditi samo uz jasno naglašene demokratske principe implementacije, a ne na silu i pod svaku cijenu.
Svrha obrazovanja je zasigurno i dati institucionalni doprinos stvaranju kompletnih osoba u svakom smislu, pojedinaca sposobnih i željnih činiti dobro za sebe, članove obitelji i društvo u cjelini.
Demografija
Pripadnik sam generacije koja itekako pamti ratna zbivanja u Domovinskom obrambenom ratu u kojem smo krvlju ostvarili suverenost i samostalnost Hrvatske. Iako sjećanje ne blijedi, bio sam premalen da bih dao konkretan doprinos, bio sam promatrač, dijete.
Međutim, pamtim što je bilo poslije. Pamtim pad životnog standarda, nezaposlenost, pamtim pretvorbu, pamtim privatizaciju, pamtim neimaštinu, pamtim majčine suze, pamtim…
Pamtim i obećanja: bit će bolje!, rastemo!, tranzicija, gospodarski rast, deindustrijalizacija, reindustrijalizacija… Pamtim niz fraza izrečenih iz usta ovih i onih koji nisu bili promatrači, bili su akteri.
Akteri, aktivni čimbenici pretvorbe i privatizacije, akteri koji su generacije lišili životne prilike.
Možda sam neučtiv ili nemušt, neka.
Danas se pitati zašto je četvero od meni petero bliskih drugova potražilo život u inozemstvu, u kontekstu učinjenog, je bespredmetno.
U ovom trenutku pripadnici našeg naroda daju konkretan doprinos ekonomijama koje vrednuju rad. Otišli su, ne stoga što su maštali da postanu najamnici u bijelom svijetu, otišli su jer u Domovini nisu dobili priliku za dostojanstven život.
Egzistancijalni razlozi su jedna strana medalje, druga strana su svi oni faktori koji uzrokuju te probleme: klijentelizam, nepotizam, korupcija, ksenofobija, netrpeljivost prožeta kroz davno nadživljene ideologije…
Pritom, podjele na crne, crvene, plave, žute i zelene, samo su u funkciji zadržavanja statusa quo uspostavljenog tranzicijskom politikom od strane aktera privatizacijskih i drugih grijeha struktura, te daljnjeg osiromašenja moje, tvoje, naše Hrvatske!
Zato birajmo DOBRO, jer BUDUĆNOST nema drugo IME!