Pravno uređenje ranosrednjovjekovne Hrvatske

Pravni razvoj u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, ali i na području Europe zasjenjen je obnovom rimskog prava u 11.-12. stoljeću. Slabije poznavanje ranijih pravnih zapisa uzrokovano je slabijom sačuvanosti izvora. U srednjovjekovnim državama pravo je imalo više funkcija. Osim političke važnosti, pravo je bilo važno za razvoj pismenosti, jer je netko te zakone ipak trebao napisati. Osim rimskog prava (koje se i danas uči na pravnim fakultetima) te Justinijanovih zakonika, za Europu su važni i Langobardski zakoni, sačuvani u 12 knjiga.

Dakako, svi ovi spomenuti zakoni utjecali su na zakonodavstvo Hrvatske. Npr., u Zadarskom statutu sačuvana je odredba vizigotskog Eurikova zakona da je kupoprodaju nemoguće opozvati čim je plaćena puna ugovorena cijena. Također se u Splitskom i Rapskom statutu očituje norma burgundskog zakonodavstva da se kupoprodaju ne može opozvati ukoliko je isplaćena kapara.

U 12. stoljeću javlja se kanonsko pravo, a veza crkvenog zakonodavstva i Hrvatske može se pratiti i u teoriji i u praksi. Hrvatska je bila izravno uključena u reformne pothvate od 9. do 12. stoljeća. Samim time, papa je morao održavati korespondenciju sa Hrvatskom i susjednim zemljama. Dokumenti razmjenjivani između papa i hrvatskih vladara sačuvani su u zbirkama poput „Collectio canonum“ kardinala Deusdedita (1086.-1088.), „Decretum“ sv. Ivana iz Chartresa (1095.) te „Collectio Britannica“ (rukopis nastao u središnjoj Italiji na prijelazu 11. u 12. stoljeće). U pojedinim zbirkama, poput „Decretum Ivonis“ nalazi se pismo kojim papa Ivan VIII. potiče kneza Domagoja da poduzme mjere za sprječavanje gusarenja.

Posljednji oblik ranosrednjovjekovnog zakonodavstva bilo je vladarsko zakonodavstvo. U osnovi se radilo o zakonicima koje su u formi kapitulara izdavali franački vladari u kasnom 8. i 9. stoljeću, a koji su morali imati određeni utjecaj i na područje Hrvatske. Što se tiče hrvatskog vladarskog zakonodavstva nisu sačuvani zakonici, iako pojedinačne vladarske uredbe i odluke možemo pronaći u brojnim izvorima. Sa druge strane, ugarski vladari su razvijali praksu izdavanja vladarskih zakonika, a tako je i Koloman izdao pozamašnu zbirku od 84 zakona.

Sudačka vlast pripadala je vrhovnoj svjetovnoj vlasti, no nije bio rijedak slučaj da kralj sudačku vlast prebaci na dvorjane. Takva situacija zbila se prilikom sudskog spora oko posjeda u Miranju između opata Petra i bribirskog župana Strezinje u drugoj polovici 11. stoljeća. Kralj Zvonimir je odluku o rješenju sudskog spora prepustio tepčiji Dominiku te kasnije potvrdio njegovu odluku.

Notari su bili zaduženi za zapisivanje zakonskih i drugih vladarevih odluka. Osim što su vršili funkciju u svjetovnoj vlasti, mogli su vršiti svoju funkciju i unutar Crkve. Notarijate je moguće pratiti od početka 10. stoljeća kada se pojavljuje prva poznata privatno-pravna isprava, odnosno oporuka zadarskog priora Andrije. Oporuku je sastavio Ivan Đakon, a datirana je u 918. godinu. Međutim, ranosrednjovjekovne notarske isprave iznimno su rijetke. Jedina druga notarska isprava iz 10. stoljeća je datirana u 986. godinu, a napisao ju je zadarski biskup Anastazije.

Pravna povijest određene zemlje može se pratiti i iz ljetopisa, koje hrvatska povijesna znanost naziva kartularima. Zapravo se radi o rukopisima u koje su samostani i druge crkvene ustanove prepisivali dokumente o svojim posjedovnim pravima. Služili su kao svojevrsni podsjetnici o vlasništvu nad određenim posjedom, ali i kao bilješke obveza institucije prema onima koji su uveli tu instituciju u posjed. Na području Hrvatske sačuvano je više kartulara. Najstariji, i jedini u izvorniku sačuvani kartular je Supetarski kartular iz 12. stoljeća. Sadrži i stariji „liber traditionum“ opatije sv. Petra u Selu te njezin kartular. U sklopu „liber traditionuma“ sačuvan je i kartular opatije sv. Ivana Evanđelista u Biogradu. Kartular samostana sv. Marije u Zadru nastao je u 13. stoljeću (u obliku kakvog danas poznajemo). Kartular zadarskog samostana sv. Krševana u Zadru nastao je na samom kraju 12. stoljeća ili početkom 13. stoljeća, no sadrži i isprave od kraja 10. do kraja 12. stoljeća. Postoje također i kartulari koji su nam sačuvani samo u talijanskom prijevodu, poput kartulara splitskog samostana sv. Stjepana pod borovima (talijanski prijepis iz 17. st.), kartular katedrale sv. Dujma u Splitu (latinski prijepis iz 17. st.) i sl.

Isprava sastavljenih u vladarskim kancelarijama je sveukupno 29. One su sačuvane samo u kasnijim prijepisima, a pojedine su zbog toga pobuđivale sumnju u autentičnost. Također je manje isprava sačuvano u punom obliku, dok je većina fragmentirana. Najstarija sačuvana vladarska isprava je isprava kneza Trpimira izdana splitskom nadbiskupu Petru. Isprava potječe najvjerojatnije iz 841. ili 842. godine.

Tajna hrvatskog srednjovjekovlja