PRESUDNI DOGAĐAJI Nepoznati detalji o novom hrvatskom predsjedniku: u Bruxelles ga je poslala ‘sinjska veza’, a za Račana je bio ‘mali Sanader’
Dva dana prije nego će postati novi hrvatski predsjednik Zoran Milanović otišao je na Mirogoj. I odao počast Ivici Račanu, SDP-ovom premijeru koji je prije dvadeset godina Hrvatsku odveo na europski put.
Datum nije odabran slučajno. Bilo je to 3. siječnja, dan pobjede koalicije SDP-a i HSLS-a na parlamentarnim izborima 2000. godine.
Potez se pokazao kao pun pogodak. Milanović, koji je do tada redovito odlazio na Račanov grob uglavnom na godišnjice njegove smrti, time je biračima posao jasnu poruku: promjena koja de dogodila 2000. može dobiti svoju reprizu. Na predsjedničkim izborima na kojima se on našao na korak od toga da pobijedi HDZ i njihovu kandidatkinju Kolindu Grabar Kitarović.
No na Milanovićevu političku karijeru nije utjecao samo Ivica Račan. Svoje su role u njegovom usponu imali i ostali članovi Račanove obitelji.
Kada je SDP izgubio izbore 2003. godine, Račanova supruga Dijana Pleština Račanu je predložila da u budućoj SDP-ovoj križaljci u obzir uzme i mladog Milanovića. U vrijeme koalicijske Vlade bila je savjetnica u Ministarstvu vanjskih poslova za razminiranje i tamo primjetila ambicioznog diplomata kojega je SDP-ov ministar Tonino Picula dugo držao po strani.
Račan ju je poslušao i Milanovića pozvao ga na razgovor. Vrlo se brzo s njim oduševio. Spominjao ga je u kombinacijama za budućeg ministra, imenovao ga glasnogovornikom SDP-a, čime je Milanović na velika vrata zakoračio u hrvatsku politiku.
I Račanov sin Ivan odigrao je presudnu ulogu u Milanovićevom političkom usponu. I to u dva prijelomna trenutka. Prvom, tijekom kampanje za predsjednika SDP-a 2007., kada su SDP-ovci birali nasljednika Ivice Račana. I kada su savjeti Ivana Račana bili ključni za Milanovićevu pobjedu. I drugom, koji se zbio na nedavno održanim predsjedničkim izborima, kada se Milanović – zahvaljujući njegovim ispravnim procjenama – vratio u igru i na koncu u velikom finalu odnio pobjedu nad HDZ-ovom kandidatkinjom.
Odnosi Ivice Račana i Milanovića, međutim, nisu uvijek bili idilični. Račan se njime u startu iskreno oduševio. A onda se u njega i duboko razočarao.
Upravo to razočarenje bio je razlog zbog kojega ga je u siječnju 2007. i smijenio sa mjesta SDP-ovog glasnogovornika. Bio je uvjeren da Milanović radi loš posao. Da poziciju na koju ga je imenovao koristi isključivo za osobnu promociju. I da ima nabujali ego koji i njemu i SDP-u može samo štetiti.
To je bio trenutak kada je Račanu pukao film. I kada je Milanovića prozvao “malim Sanaderom”. Uvjeren da bahatost koja nalikuje onoj tadašnjeg HDZ-ovog premijera nema što tražiti u SDP-u. I da Milanović, ako tako nastavi, neće biti ni pomoćnik ministra. A ne nešto više od toga.
No, ta bahatost Milanoviću u SDP-u zapravo nikada nije previše naštetila. Socijaldemokrati su očajnički željeli da pobjede HDZ. A tko bi Sanaderu mogao bolje parirati od onoga tko mu je sličan. Već prije izborne konvencije SDP-ov rejting je skočio na 28,3 posto. Milanović je dobio većinu glasova SDP-ovih delegata. I željno čekao megdan Sanaderu.
Parlamenatrni izbori te godine pokazali su, međutim, da su građani ipak birali original, ne kopiju.
– Razguzit ćemo debelog šupka – hvastao se Milanović u danima uoči izbora. U sudaru dvaju nabujalih ega – onog dugobabskog i onog glavičkog – tog je puta pobijedio Sanader. Osvojivši uvjerljivih 10 mandata više od Milanovića.
Milanović tjednima nakon tog poraza nije mogao doći sebi. Lupao je šakama o zid, odbijao priznati da je izgubio. Upravo odnos prema Sanaderu tih ga je godina formirao u političara kakav je danas. Frustriran time što ga je HDZ-ov premijer nadigrao, i povrijeđen kritikama u medijima zbog tog poraza, Milanović se zarekao da više nikada neće biti naivan i sa HDZ-om igrati fair play.
Nakon tog poraza Milanović je bio spremniji slagati. Podvaliti. Udariti ispod pojasa. Pred sobom je imao samo jedan cilj: iz političkog ringa po svaku cijenu izaći kao pobjednik.
Zanimljivo je da je Milanović relativno kasno postao svjestan postojanja HDZ-ove korupcijske hobotnice. U vrijeme dok je još bio glasnogovornik SDP-a, zastupnik SDP-a Ivica Pančić upozoravao ga je na korupciju u cestogradnji. HDZ-ova vlast je, sa Sanaderom na čelu, neumjereno bildala cijene izgradnje cesta i autocesta, i odatle crpila novac za svoje crne fondove. Milanović se nije složio.
Bio je uvjeren da je iznos kojim je država platila ceste i autoceste realan. I da u tome nema neke velike priče. Milanovićev punac Ivan Musić imao je tvrtku koja je u Zagrebu sudjelovala u natječajima za gradnju cesta. I svojeg je zeta očito uvjerio da cijene nisu prenapuhane.
Kasnije, kada je Milanovićev SDP 2011. na parlamentarnim izborima uspio pobijediti HDZ – pri čemu je upravo istraga protiv te stranke za izvlačenje novca iz državne blagajne pritom odigrala ključnu ulogu – punčeva tvrtka GIM d.o.o. našla se pod istragom USKOK-a. Jer je posao oko jednog raskrižja u Novom Zagrebu dobila 18 dana nakon što je prometnica službeno otvorena.
Milanovićeva politička karijera obilježena je odnosom prema još jednom političaru: Milanu Bandiću, zagrebačkom gradonačelniku i dugogodišnjem šefu SDP-ove organizacije u najvećem hrvatskom gradu. Koji bi vjerojatno i danas bio uvaženi član SDP-a da se nije 2009. odlučio kandidirati za predsjednika Republike.
Milanović, naime, nikada nije smogao snage izbaciti ga iz SDP-a.
Ne zbog toga što je bio uvjeren u njegovu nevinost. Nego jer se bojao da će time SDP skinuti sa vlasti u Zagrebu. Pa je na Bandićeve marifetluke od samoga početka – žmirio. Kada su ga novinari 2006. pitali za komentar vijesti po kojoj je Bandić svojeg mesara Josipa Brčića Baju mimo natječaja imenovao pomoćnikom direktora zagrebačkih Tržnica, lakonski je odgovarao da se “mi u SDP-u se bavimo ozbiljnom politikom, ne nekakvim mesarima”.
U jesen 2008. – tada već kao predsjednik SDP-a – podržao je Bandića za novi gradonačelnički mandat.
Pritom ne birajući riječi pohvale.
– Dragi prijatelju Milane, bit će još prevara, bit će još laži, ali SDP ide dalje s tobom na čelu Zagreba – poručio je Milanović Bandiću na jednom za javnost zatvorenom sastanku.
Milanović je pobjedu na ovim predsjedničkim izborima izvojevao spominjući upravo ova tri imena. Račana je hvalio, a Sanadera i Bandića napadao.
Vješto uokvirivši Kolindu Grabar Kitarović u korupcijski okvir u kojemu su obojica – i bivši HDZ-ov premijer, i zagrebački gradonačelnik – igrali važnu, ako ne i presudnu ulogu.
I time, uz presudnu pomoć gafova koje je valjala Kolinda Grabar Kitarović, pobijedio u utrci za Pantovčak.
Kada se 1966. godine rodio, Zoran Milanović nije trebao biti kršten. Otac Stipe, zagrebački partijaš sinjskih korijena, takvo što u svojoj obitelji nikada ne bi dozvolio. Pa je malog Zorana, kada je navršio godinu i pol dana, krstila baka po majci Marija Matasić.
Krišom i u potpunoj tajnosti, bez da znaju Milanovićevi roditelji, povela ga je u crkvu Svetog Petra u zagrebačkoj Vlaškoj ulici. I tamo 1968. – a slučaj je htio da to bude baš 10.travnja – organizirala njegovo krštenje. Kum mu je bio ujak Stjepan, dok je krsno ime dobio po baci – Marijan.
Budući hrvatski predsjednik za to je saznao tek 1990., kada im je Marija Matasić, pred samu svoju smrt, otkrila tajnu čuvanu više od 30 godina.
Od bijega iz vrtića do boksača
Mali Zoran bio je, po svemu sudeći, živahno dijete. Jednom prilikom iskrao se iz dječjeg vrtića i – na užas odgajateljica – nestao. Srećom, brzo su ga pronašle i, živog i zdravog, vratile roditeljima.
Kako je odrastao, počelo se nazirati da ima kratak fitilj. Nakon što je izabran za predsjednika razreda, fizički je nasrnuo na jednog učenika. Poslije se hvalio da je sudjelovao u kvartovskim tučnjavama, a osim nogometa, trenirao je i boks.
Otac Sinjanin
Milanovićev otac Stipe, koji je preminuo prošle godine, u Zagreb je došao iz Glavica kod Sinja. Iz obitelji koja je, u nekim prošlim vremenima, davala seoske glavare, čime se Milanović senior trajno hvalio. I iz sela koje je tijekom Drugog svjetskog rata – zbog velikog broja boraca u NOB-u – ponijelo epitet „Male Moskve“.
Legenda kaže da je i sam Stipe, dok je još bio tinejdžer, ostalim članovima familije navečer uz svjetlo svijeće čitao Marxov „Kapital“. Pa je i članstvo u Partiji za Milanovićevog oca bio sasvim logičan potez.
Njegova obitelj nikada nije slavila Božić niti za Badnjak kitila jelku. To su radili uoči Nove godine, kako je to i nalagala partijska praksa.
Canjugina uloga u Milanovićevoj karijeri
Dugo se Zorana Milanovića optuživalo da je u Ministarstvo vanjskih poslova početkom devedesetih došao kao kadar Ive Sanadera. No, ta priča nikada nije potkrijepljena iole opipljivijim dokazima. Ono što je, međutim, neosporno jest da je jedan drugi HDZ-ovac odigrao presudnu ulogu u Milanovićevoj diplomatskoj karijeri.
Toga puta proradila je sinjska veza. Kada je mladi i ambiciozni diplomat izrazio želju da ode u Bruxelles, u neku od tamošnjih hrvatskih misija, Stipe Milanović nazvao je Zlatka Canjugu, u to vrijeme jednoga od najutjecajnijih HDZ-ovaca.
Canjugina supruga Piruška korijene vuče iz sinjske krajine, pa je Canjuga spremno odgovorio na poziv. Milanović senior potužio se da mu sina ne žele poslati u Bruxelles bez pisma preporuke nekog od visokopozicioniranih HDZ-ovaca. Tuđmanov Cezar odmah se latio posla, napisao preporuku, iz svojeg ju je ureda poslao u MVP. Nakon čega je Milanović mogao otići u Bruxelles.
Izvor: sibenski.slobodnadalmacija.hr