Zvonimir Šeparović: Zauvijek imamo Hrvatsku

Posao oko međunarodnog priznanja naše države bio je vrlo težak i mukotrpan
ali to je zapravo bio najljepši posao kojeg sam si mogao poželjeti jer je to
posao za velike ideale za opstojnost i suverenitet svoje zemlje, za
međunarodno priznanje da konačno postanemo ravnopravni članovi međunarodne
zajednice. Poslije dugih stoljeća od potpunog suvereniteta, u ranim danima
hrvatske državnosti, s hrvatskim kraljevima i knezovima, do kasnijeg više i
manje umanjivanog i ograničenog suvereniteta, došao je taj slavni dan 15.
siječnja 1992. godine, dan punog međunarodnog priznanja s potpunim
suverenitetom, što će kulminirati nekoliko mjeseci kasnije, točnije 22.
svibnja 1992. godine, kada je Republika Hrvatska primljena u punopravno
članstvo Ujedinjenih naroda. Bila je to kruna drevnog sna o samostalnosti i
neovisnosti. Hrvatska je imala državnost od ranih početaka ali joj je ova
osporavana no nikada nije prestala postojati. Postali smo subjektom
međunarodnog prava, dosegnut je plod vjekovne borbe hrvatskog naroda za
svoja prava i slobodu.

Imao sam sreću da mi je predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman 31. srpnja
1991. godine, povjerio resor ministra vanjskih poslova u koalicijskoj Vladi
Demokratskog jedinstva. Rekao mi je tada, na svoj način: „Trebamo
međunarodno priznanje Europe i svijeta. Krenite što prije. Sretan put!“

Krenuo sam sa tri zahtjeva:

 

1. Molimo zaustavite agresiju

2. Molimomeđunarodno priznanje 

3. Tražimo povratak naših okupiranih područja!

Hrvatski narod u svojoj dugoj povijesti nije imao sreće sa svojom državom.
Uvijek smo imali onih koji su nas osporavali i pružali otpor našoj
samostalnosti, uz stalno posizanjem za našim teritorijem. Ovo što nam je
ostalo, u tzv. „avnojevskim granicama“, predstavlja samo ostatak ostataka –
reliquie reliquiarum. Hrvatska se nikada nije razvijala na štetu drugih,
nikad nije osvajala tuđe zemlje, ali je zato imala velike teškoće za
održanje, spas svoga naroda i države. Bio je to hod po mukama, ali, uvijek s
vjerom da, kao i drugi, imamo pravo opstanka na svojem, u svojoj državi.
Antun Gustav Matoš s pravom je nazvao našu zemlju „Drevna kraljevino,
mučenička zemljo naša Hrvatska.“

Morali smo nastupati u svijetu pod krajnje nepovoljnim uvjetima: svijet nam
je uglavnom bio nesklon, a istovremeno smo imali i nametnuti agresivni rat
koji nam je oduzeo jednu trećinu teritorija.

U svijetu smo imali tri različite skupine zemalja, prema njihovoj većoj ili
manjoj sklonosti da nas priznaju: 1. prijateljske i nama naklonjene države
spremne na naše priznanje kao što su Sveta Stolica, Njemačka, Baltičke
zemlje 2. neprijateljske, nama, u to vrijeme, nesklone zemlje, koje su još
podržavale Jugoslaviju, kao što su Rusija, Rumunjska, Grčka, Cipar (ja to
nazivam pravoslavna vertikala) i više-manje sve nesvrstane zemlje i zemlje u
kojima su na vlasti bili socijalisti, i 3. skupina u ovoj stvari neutralnih
ili nezainteresiranih zemalja (afričke, azijske i latinskoameričke zemlje).

Naš stav je bio: prijateljske zemlje trebalo je ojačati u njihovoj
naklonosti prema nama, nesklone neutralizirati, a nezainteresirane nastojati
pridobiti i objasniti im našu situaciju i opravdanost naših zahtjeva.

Među protivnicima međunarodnog priznanja bile su tada velike sile i sve
stalne članice Vijeća sigurnosti. SAD, Velika Britanija i Francuska bile su
protiv našeg priznanja. Otpor smo imali u vladama koje su vodili
socijalisti, socijalistička internacionala, masoni i još neki.

Pri tome su se posebno isticali neki pojedinci koji su bili protiv našeg priznanja kao
što su lord Carrington i Cyrus Vance bivši ministri vanjskih poslova Velike
Britanije i SAD-a. Oni su bili pristrani u mirovnim misijama kojima su bili
na čelu izjednačivanjem krivnje žrtve i agresora.

Lord Carrington je zagovarao autonomiju Srba na okupiranim područjima. Cyrus Vance je mogao spasiti ranjenike u Vukovarskoj bolnici, što sam mu osobno prebacio, a on je odgovorio da su njega odveli pred neku drugu zdravstvenu ustanovu, a ne vukovarsku bolnicu. Sir Fitzroy Maclean koji je kao obavještajac bio u Bosni kod Tita i poslije nagrađen kućom u Korčuli, u mom razgovoru s njim u
Londonu nije krio svoju ljubav za Jugoslaviju i nesklonost Hrvatskoj. Stipe
Mesić mu je posthumno udijelio visoko priznanje Republike Hrvatske! Jedan
drugi Englez sir Duncan Wilson je izjavio: „Kad vidim Hrvate želio bih biti
Srbin.“ Ministar Douglas Hurd, s kojim sam vodio teške pregovore, završio je
kao savjetnik Slobodana Miloševića.

Otpore priznanju pružao je i Slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij
Rupel tvrdeći da Sloveniju treba priznati odmah, a ne čekati na priznanje
Hrvatske, jer da mi nismo sijamski blizanci.

U Austriji bliski i nama vrlo naklonjeni ministar Alois Mock nije uspio
ishoditi rano priznanje jer je kancelar Franz Vranitzky, socijalist, stvorio
zid prema nama, primao me je hladno. Protiv nas je bio ministar tadašnje
Češko-slovačke Jiří Dinstbier koji mi je rekao: Mi vas nećemo priznati.
Možda ćemo priznati Sloveniju, ali vas nećemo. Bio je tvrd kao nitko s
kojima sam razgovarao. Poslije sam saznao da mu je knjiga Sanjarenje o
Europi prevedena na srpski. Kasnije se našao u posredničkoj misiji u BiH i
otvoreno navijao za srpsku stranu kao što su to činili Carl Bildt, lord Owen
i mnogi drugi. Vrlo nam je nesklon bio državni tajnik SAD-a Lawrence
Eagleburger.

Veliku štetu Hrvatskoj su napravili i predstavljali su nam smetnju i ljudi
kao što je bio Budimir Lončar, koji je učinio sve da se uvede embargo na
oružje protiv Jugoslavije što je služilo Miloševiću i Srbiji i JNA, koja je
bila do zuba naoružana. Lončar je govorio da je on jugoslaven i služio je
Miloševiću do poslije Vukovara. Ante Marković, posljednji predsjednik
Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, nagovarao je njemačkog ministra vanjskih
poslova da dade dovoljno novca Jugoslaviji „da smiri luda Balkanska plemena.
Za nas nesklonost svijeta nije bila nova pojava. Još je u XV. stoljeću
slavonski ban i hrvatski pjesnik Ivan Česmički (Janus Ponnonius) 1463.
godine tadašnju bešćutnu Europu u stihovima ovako opjevao „Nema (nikoga) pod
kapom nebeskom, /Tko misli da pritekne u pomoć mojoj stvari /Tko li će ovoj
nevoljnoj hrvatskoj zemlji pomoći…“

Unatoč vrlo brojnim ljutim protivnicima, imali smo i one koji su nas
podržavali. Uspjeli smo prije svega zato jer smo imali branitelje i
jedinstven hrvatski narod, imali smo Domovinski rat u kojem su se naši
branitelji uspjeli oduprijeti agresivnom vojno-tehnički nadmoćnom
neprijatelju. Uspjeli smo i u diplomatskoj djelatnosti jer smo pojačali
angažman saveznika. Sveta Stolica i Njemačka su vodili međunarodnu akciju za
naše priznanje. Pridobili smo osobne prijatelje kao što je to bio ministar
Alois Mock iz Austrije, Hannibalsson iz Islanda i još neki. Njemačka Kohla i
Genschera žestoko je nastupala za Hrvatsku uz cijenu da ih se optuži da hoće
ponovno na jugoistok Europe. Optužuju ih da su prerano priznali Hrvatsku..
Činjenica je da se naše diplomatsko priznanje dogodilo protiv volje većine
ključnih europskih i svjetskih čimbenika.

Vatikan otvoreno zagovara naše priznanje i suprotno uvriježenoj praksi,
priznaje Hrvatsku umjesto na kraju, prije većine drugih. Optuživali su
(Marković u Haagu) predsjednika Tuđmana da je pustio Vukovar i Dubrovnik da
bi dobio priznanje. Gruba laž! Hrvatske žrtve su pomogle međunarodnom
priznanju, ali nisu svjesno proizvedene.

S ponosom moramo naglasiti da je i Hrvatska diplomacija u nastajanju
odigrala kapitalnu ulogu. U našoj diplomatskoj aktivnosti posebno smo bili
usmjereni na susjedne i zemlje Europske zajednice, te na velike sile i
članice Vijeća sigurnosti. Posebno smo se bavili zemljama u kojima je bilo
znatno hrvatsko iseljeništvo (Kanada, SAD, Latinska Amerika, Australija,
Novi Zeland). Nisam se držao načela da je diplomacija umijeće mogućeg, jer
prema tom načelu postiže se samo onoliko koliko su vaši partneri voljni
popustiti, to je politika kompromisa, traženje onoga što se po prirodi
stvari očekuje. Naprotiv, u našoj do neizdržljivosti teškoj situaciji,
zalagao sam se za diplomaciju usmjerenu na uspjeh, za postignuće nemogućeg,
više od očekivanog. Zato sam išao na Vijeće sigurnosti 25. rujna 1991. kad
još nismo imali nikakva prava u UN. Ne samo da sam ušao u zgradu u UN i u
dvoranu za vijećanje, već sam i razgovarao sa svim stalnim članicama Vijeća
sigurnosti i većinom ostalih članica.

U razgovorima sam se rijetko zadovoljavao samo sa susretom s kolegom
ministrom – kad god sam mogao tražio sam susret sa šefom države, a ne samo
predsjednikom vlade. Tako sam u Emiratima bio kod kralja, a u Egiptu kod
predsjednika Mubaraka, koji su na kraju naših razgovora rekli da nas od toga
dana priznaju. U Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Turskoj,
Islandu, Poljskoj, Češkoslovačkoj i još nekim zemljama razgovarao sam i sa
šefovima država. Tu je učinak uvijek jači. Ne smije se smesti s uma da su
oni tada primali ministra vanjskih poslova zemlje koja međunarodno pravno ne
postoji.

Imali smo istaknutih pojedinaca koji su nam bili izrazito naklonjeni, ali iz
nekih svojih posebnih razloga, nisu mogli u tom trenutku priznati našu
zemlju. Tako su Antal i Jaszenski u Budimpešti rekli: Priznat ćemo vas čim
to učini EZ, jer bismo inače ugrozili pola milijuna Mađara u Jugoslaviji.
Moj kolega i prijatelj Alojz Mock bio je spreman odmah priznati Hrvatsku,
ali je na čelu vlade imao kancelara Vranitzkog koji je pripadao
socijalističkoj internacionali i bio sklon Jugoslaviji.

Posebno je mjesto Svete Stolice u priznanju Hrvatske i hrvatskog naroda.
Diplomatske odnose sa Vatikanom imamo takoreći od pamtivijeka. Posebno je
važno naglasiti da je papa Ivan IV. zvani Dalmatinac poslao opata Martina
kao prvog misionara među Hrvate. Papa Ivan VIII. na Spasovo 879. godine
blagoslivlja kneza Branimira i narod Hrvata i priznaje državnu samostalnost
Hrvatske. Sveti otac Papa Ivan Pavao II. primio me je u proljeće 1991.
godine kao rektora zagrebačkog sveučilišta. Tada sam mu predao Apel
hrvatskih kulturnih institucija (Matice hrvatske, Društva književnika, HAZU
i Sveučilišta u Zagrebu) kojim smo zazivali mir i najavljivali opasnost od
agresija s istoka. Papa je obećao da će se moliti Bogu i da će pomoći
hrvatskom narodu naglasivši da kao što svaki pojedinac ima prava da i svaki
narod ima svoja prava posebno pravo na samoodređenje. Mons. Tauran, tajnik
za odnose sa drugim državama, došao je u posjet Zagrebu početkom kolovoza
91. i dobio jake dokaze naše vjere i ljubavi prema miru i Svetom Ocu. Sveta
Stolica i Sveti Otac priznali su Hrvatsku 13. siječnja 1992., protivno
tradiciji prema kojoj Sveta Stolica među posljednjima priznaje Nove države.

Hrvati u svijetu učinili su vrlo mnogo za međunarodno priznanje svoje stare
domovine. Okupljali su se na trgovima i ulicama, obilazili svoje kongresmene
i senatore, apelirali i obraćali se svojem parlamentu, vladi i šefu države,
pisali su pisma i Boga molili. Gđa Amalija Janović se na koljena bacila pred
ministra Genschera moleći priznanje Hrvatske. Posebno su bili aktivni
članovi Društava prijatelja i bivših studenata Zagrebačkog sveučilišta
(AMAC).

U Latinsku Ameriku nije bilo potrebno putovati, i tamo su svoj posao obavili
naši iseljenici, posebno gosp. Ivo Rojnica, koji je dobio priznanja većine
zemalja Latinske Amerike. Jugoslavenska ambasada u Čileu većinski se
uključila u sustave Republike Hrvatske. Na tom području je posebno radio
gospodin Ante Domagoj Petrić, koji je u predstavništvu RH u Buenos Airesu
bio imenovan prvim kulturnim atašeom.

Sada pokojni uzoriti Franjo kardinal Kuharić rekao je na svečanosti obnove
crkve u Kutini: „Ovo što ste učinili – priznanje Hrvatske – to je jedno
pravo čudo. A naš je dragi veliki kardinal Franjo Kuharić dobro znao što
govori.

Ipak, može se reći, najveće zasluge za međunarodno priznanje Republike
Hrvatske idu našim vojnicima, braniteljima, poginulim ranjenim, zarobljenim.
Pokazalo se da njihova žrtva nije bila uzaludna. Izvan je svake dvojbe da
Hrvatski državni sabor i Vlada imaju svoju značajnu ulogu. Najznačajniji
pojedinačni doprinos je onaj od prvog predsjednika Republike Hrvatske dr.
Franje Tuđmana, uz kojeg sam pribivao podizanju našega hrvatskog barjaka na
East Riveru u New Yorku. Od tada imamo Hrvatsku zauvijek.

Međunarodnim priznanjem, posebno prijemom u Ujedinjene narode, postigli smo
sve što jednu državu čini samostalnom, nezavisnom suverenom zemljom –
postali smo punopravni međunarodni subjekt. U proteklih 25 godina postigli
smo integraciju u euroatlantske zajednice u NATO i Europsku Uniju. Mi smo se
potvrdili kao mediteranska, srednjoeuropska zemlja. Griješe oni koji nas
svrstavaju u tzv. Zapadni Balkan. Mi jesmo jugoistočna europska zemlja ali
ne i balkanska. Balkan je negdje drugdje. Mi to nismo ni po svojoj kulturi.
S Balkana su nam dolazili nasilni osvajači. Branili smo Zapad pa smo bili s
pravom proglašeni Predziđem kršćanstva.

Danas Hrvatsku vidim u velikim egzistencijalnim teškoćama. Zemlja je
opljačkana, političke elite ne brinu o javnom dobru, proteklih godina zemlja
rasprodana, demografski ugrožena, u opasnom položaju zbog nadiranja
izbjeglica s juga i odlazaka naših mladih na Zapad. Dosegli smo dno. Moramo
se prenuti da ne bude kasno, jer imamo demokratsku međunarodno priznatu
državu, koja je sada u opasnosti.

Moramo se vratiti moralnim vrijednostima, redu i radu, kršćanskim
vrijednostima. Lijepo je to rekla naša pjesnikinja Anka Petričević, sestra
Marija, klarisa, hrvatska književnica: “Osvijestimo se, uzmimo kormilo
povijesti u svoje ruke!“.

Prije dvije godine utemeljili smo Hrvatsko nacionalno etičko sudište sa
svrhom podizanja moralnih vrijednosti u hrvatskom društvu. U Staroj Ateni su
one koji ne brinu o javnom interesu smatrali suvišnim.

Mi želimo biti korisni u Lijepoj našoj Domovini, suverenoj, nezavisnoj,
demokratskoj državi Hrvatskoj, u kojoj, kako pjeva pjesnik: od stoljeća
sedmog, tu žive Hrvati!“I živjet će u vijeke vjekova.