Zarana… dimna tvornička jutra iznad Slavonije. Svijet ostaje vani. U času se pregazilo vrijeme. Zamrla zvona. Ne teferiči se u Trefu kao nekoć. Sjećam se. Prate nas pogledi. Ne daju se zaboraviti, kako i bi? Posustajemo na putu svojih traženja. Iznemognemo. Stanemo. Nitko nam ne zamjera. Osvrnemo se, nema godina. Nema ljudi. Umjesto njih, vide se samo obrisi putova koji se uvijek negdje ukrštavaju u prošlosti i budućnosti.
Sjenovita prisjećanja. U hrastovoj šumi čuju se glasovi. Vide se suhe grančice. Nagrnula vijavica razgoni dah pomućena slavonskoga sunca. Kad u Županji zabasa snijeg, i zimske saonice se zalede. Putovi se pomalo zapuste, a sve to zbog ljudi. Sve zbog trenutka kada je s večeri na večer, počelo nestajati svjetla. Zvuci topova razlijegahu se ravnicom. Uzdasi. Pritajeni ljudi. Svijet nas prepušta muci. Sirene. Ne viju se šlajeri lijepih snaša, bijeli svatovi zastaju na prvim kućnim pragovima. Goli čempresi ostaju preplašeni kod puste čitaonice. Ruševine. Prolijevaju se suze. Na današnji dan, ugasila se dva mlada srca kod Borova Sela. Mislili smo, doći će jutro, snjegovi će se otopiti, i sva će ova lakrdija prestati. Je… Samo je Bog mogao znati… Jeka rata… odzvanja… Slavonijo, što će biti s tobom… ?
Jednoć prepirke su stale, rat je zanijemio. Izašli smo iz skloništa. Razmaknuli firange s pendžera. Zaboravismo nebo. Je li se to netko sa mnom šali danas? Pokatkada smo mislili da ga odista nema, i da će ga srušiti na nas. Da su mogli, e, da su mogli. Srušili bi oni nebo na djecu, starce…. Kako smo mogli pribijeni jedni uz druge 92. uvrijediti svijet? Tko bi imao koristi od preplašenih očiju, izgubljenih sinova i očeva? Tko… tko ima koristi da se prohladnim jutrima ne bude, i ne idu u vinograde brati grožđe. Svi su voljeli dobra slavonska vina… kako crna, tako i bijela!?
Urlici su godinama ostali kao uspomene urezani kako u kore drveća, tako i u naša izmučena slavonska srca. Lakše je ipak kriviti golubove, negoli ljude… jerbo ljudima je uvijek netko drugi kriv. Tvrdit će tako, dok ih i krvavi žmarci pri smrtnoj postelji budu oblijevali na čelu, vrućice sušile grlo… uvijek će kriviti nekoga drugoga. Uvijek. Golubove, lipe, jutra, ravnice… Slavonijo, što će biti s tobom sutra?
Zbog izranjenih duša slavonske su pjesme uvijek tužne. Kako i ne bi kad ratovi opustoše ljudske duše. Previše je hladnoće na jednome mjestu, previše tuge… nitko ne voli vidjeti usplamtjele svijeće na grobovima svojih izgubljenih… nitko… Na sajmištima svojih polja u žici su stoljećima oplakivali svoje izgubljene. Teško je u tuzi ili sreći biti sam. Propatila je Slavonija, pod tuđim jarmom i kandžijom… bojim se da će patiti i dalje… pod svojim…
Tako se iz beznađa rode i dani kada čovjek nema kuda poći, i kad nema nikoga da mu dođe. Zar je ljudski život tek malo sjene, trsit se cijeli život naći malo hlada na urušavajućim ćuprijama? Zar je sve ovo zbog malo sjene, malo hlada… jedne ćuprije? Trpjeli smo. Onomad se i nije moglo drukčije. Kad zulumi prođu, jarko sunce osvane.
Rastjerali bi nas. Al’ s vremenom, s nestancima svjetla, otvrdnuli smo. Naučili smo živjeti u mraku. Nemojte misliti da govorim o sovama, ne, govorim o ljudima, od krvi i mesa, od sjećanja i uspomena. Rekoh, naučili smo živjeti u mraku. Slušati. Jesti. Disati. Sve. Mrak je bio naš svjetionik, morali smo od mučnina mrak osvjetljavati svijetlim uspomenama. Tako smo govorili: Ovi kirijaši, imaju još kirija za vući! Kad čovjek spašava živu glavu, uvijek nađe neki zakukuljeni razlog zbog kojega mora dočekati novi dan, novo svitanje. Ostati živ. Radi kirije, ma dajte… dobro je i to, kada drugoga nema…
Danas. Orahova stabla zaklanjaju pogled svakoj slavonskoj kući. I dalje se prolaznici ne vide pod pendžerima. Nitko im ne zamjera. Nitko ih neće kao nekada žandari batinati zbog toga. Zašto batine dobiju uvijek nedužni? Među njima su znali dobivati i orasi. Stariji ljudi kažu, da nije bilo nimalo sadake. Razlozi su ostajali nepoznati, jer se nitko ni za živu glavu nije usudio spominjati. Zbog takvih ‘revolucionarnih’ pitanja gubile se glave, ne jednom. I u ovom i u onome ratu. Što su znali priprosti seljani o tome. Lako je utjerati strah u kosti ranjivome čovjeku.
Bio bi dovoljan koji dinar, da netko tamo s malo boljim šeširom, emajliranim štapom proda svoju lakovjernu dušu. Bilo je dovoljno podignuti ruku (kao da će se namjestiti šešir), i uprijeti prstom u bilo koga. U njih. Priproste ljude od kose i zadruga. E, da bi se živjelo kao Gospodin čovik valjalo se tu i tamo „cinkati“. Izdaju se uvijek dobro plaćalo. Tako je bilo nekada, tako je i danas. Poradi finijega fijakera, zrcalnijeg porculana, pozlaćenijega pribora za jelo… vrijedilo je jednoga seljaka u Savi utopiti, premlatiti ga na mrtvo ime. Zaista, i sam ne znam boljega razloga za mirišljivije parfeme, ljepša ulazna hrastova vrata, raskošniji vrt… za to je vrijedilo, i vrijedi ugasiti jedan ljudski život. Ulja na platnu od nekoga tamo znamenitoga pečujskoga slikara, ipak su imala stajati baš u našim predvorjima, za to je vrijedilo žrtvovati. Ni u kojemu slučaju svoje, nego one. Da. Rekoh one bedake u onim smiješnim fermenima, u kaljuži, s blatnjavim opancima. Ali, trebalo bi im pored slobode, uzeti i konje. A što će njima bisage i konji, imaju ionako krute ruke neka njima zaoru njive. Od teških plugova ništa im neće biti. Naprotiv, ruke će im ojačati. Kad budu utovarali džakove pšenice u vagonu za Budim ili Peštu. Jerbo kao što to jednoć reče Krleža u svojemu Khevenhilleru: «Nigd ni tak bilo / da ni nekak bilo, / pak ni vazda nebu / da nam nekak nebu.»
Više Savom ne plove ugarske solarice, parabrodi se negdje nehotice nasukali, potopili. Barem smo u tome dobri, jedni drugima nikada ne propuštamo prilike da potopimo brodove, i sve u njima. I time se još ponosimo, hvalimo na sva usta, kao da smo spasili nečije živote! To valjda isto znači biti čovjek, veseliti se tuđoj propasti, tuđoj nesreći.
I tako to traje. Uvijek se naganjamo u vrtlozima. Raznosi nas vrijeme u svijetu… radosti i patnji. Svakim izlaskom sunca izabiremo da živimo kao heroji ili tragičari… Na nama je samima da prihvatimo ili odbacimo svoj križ, svoja bremena sudbine. Da izgorimo u bljesku, ili da se vučemo kao blijedi čifuti u oronulim kasabama. Istina i ljudi znaju posustajati. To svakim danom viđamo, po tisuću puta posustanu, popuste u najtežim trenucima života…
Još u suhonjavim zorama, onako nehajno znade izroniti i pokoji zalutali čamac iz magle. Površina rijeke bila je neprozirna mjesecima, nigdje se ribe nisu mogle vidjeti od rusvaja šljunkovite obale. Izgleda da je dodijalo i ribama, pa su se i one skrile u dubine. Manje je svjetlosti, ali više mira. Hladnije, al’ tiše. U svakome slučaju bolje, nego se danima mreškati među narogušenim ljudima.
Neki su jošte zaboravili da se više ne moramo skrivati po gustim šumama. Dosta je šaptanja. Neprijatelji su otišli, a neki se od nas danas i dalje osvrću, još kriju. Mada se nemaju kamo sakriti, gdje sunčeva svjetlost ne može prodrijeti. Barem je tako bilo do sada.
Takvima bi možda trebalo reći, da topovi ne prolaze više blatnjavim slavonskim cestama. Nema ih više… nema onih surovih kraljevih žandara da nas – na trgovima batinaju. Prijete. Proganjaju. Ne treba se brinuti, jer dulje jedan bagrem živi od tih usiljenih mangupa. Oni su luzeri, njihove promašaje ni jedna harmonika na svijetu ne može izliječiti. Pa za takve se ne zna ni gdje su pokopani, a kamoli da im netko na grobove cvijeće donosi…
Maločas su i čemeri vremena prestali bičevati sabite kuće pod Savom. Prestali su. Prestalo je. Otišli su negdje drugdje. Preselili se poput ptica selica. Nikada ne posustajući, samo se seleći naizgled primire od jednoga mjesta do drugoga. A dao Bog takvih mjesta na zemlji ima i previše. Bez brige. Već će se negdje naći par usijanih glava da zacrne nebo svojom ludošću, ni Slavonija toga nije pošteđena…
Na kraju. Odahnimo malo. Sjednimo u gradsku kavanu, kraj fontane na novome trgu… prohladno je… ne pomažu nam tu ni dotrajali kaputi više. Neki će reći: Džabe. Badava… Ha, riječi uvijek isto znače. Ne treba se oko toga previše mučiti, treba ih reći. Uz crnu kavu, uz taj zavodljivi, opojni miris, probudit će se Županja. Rat je prošao… ima tomu lijepih osamnaest godina. Treba zaploviti Savom dalje, na novim brodovima… naprijed… u nove konake i divane… u nova slavonska svitanja. Ne vrijedi odgađati, čekati. Valja krenuti… vrijeme je… prošlo je osamnaest godina…
Dražen Zetić