Cilj opravdava sredstva?
Internet, ta suvremena Agora koja, za razliku od one iz antičkog doba, okuplja i spaja milijune ljudi s milijunima ideja, sadrži mnogo dobrih sadržaja. Meni su omiljene priče. Jedna me inspirirala za ovaj tekst. Priča je to o deset žaba koje su iz svoje bare uslijed ljetne žege i opasnosti nestanka vode odlučile krenuti na vrh obližnje svete planine i na njemu pronaći izvor koji neće presušiti, a o kojem se pokoljenjima priča da postoji.
Kad su objavile svoju nakanu, cijela zajednica im se smijala, stare krastače su ih upozoravale na opasnosti i besperspektivnost takvog pohoda, pozivale se na tradiciju, prijetile vječnim i svetim zakonima koje je objavilo njegovo božanstvo Veliki Žabac, no neposlušnice su ipak krenule. Isprva je uspon bio lagan, no s vremenom je postajao sve strmiji i opasniji, pun visokih i skliskih litica, a i vremenske prilike su se mijenjale i dodatno usporavale njihovo kretanje. U nekima od njih se pojavila sumnja, u drugima strah, u nekima žal za toplom barom, strah od nepoznate budućnosti i smrti. Počeli su se stvarati klanovi među njima koji su svako malo vijećali. Redom su odustajale. Jedna žaba, ja sam ju nazvao Lucija, je ipak ostajala čvrsta. I ona je stigla na vrh. Zašto? Otkrit ćete.
Prije toga, pozabavimo se važnijim pitanjem – KAKO je ta žaba jedina stigla na cilj. Zašto je to pitanje važno? Zato što u sebi krije odgovor na pitanje smisla i sreće. U podnaslov sam stavio staro koristoljubivo načelo djelovanja po kojem cilj opravdava sredstvo. U životu smo svi došli u napast da ga primijenimo, a siguran sam da smo ga u nekim stvarnostima svog života i primijenili. Jesmo li pritom sagriješili to zna savjest, u konačnici jedini pravedni sudac – Bog. No, ipak, stavite se u poziciju čovjeka koji želi postići neki svoj cilj i to svim srcem, ukoliko srce simbolički uzmemo kao centar naše temeljne želje, a ta je – biti sretan.
Što je to sreća, to je opet pitanje na koje postoji onoliko odgovora koliko je ljudi, a u ovom tekstu to ni nije bitno. I žaba Lucija iz naše priče je imala cilj, njezino srce je čeznulo za nepresušnim izvorom svoje sreće. Kako je izgledao njen put, njene misli, ponašanje na tom putu? Je li bila sebična? Je li bila slijepa na muke, sumnje i strahove svojih suputnica? Je li ih iskorištavala ispraznim pričama i varljivim riječima da bi dobila podršku za svoj interes? Je li zastala kad je primijetila da je jedna žaba propala kroz led u ledeno jezero? Je li joj pokušala pomoći, u konačnici, je li pustila iskrenu suzu nakon što je ova otišla smrti u naručje? Je li se možda poslužila lažima, zavišću da bi unijela dodatne sumnje, strahove i međusobnu mržnju među pripadnice klanova koji su se počeli stvarati tokom puta?
Je li se možda pravila svetica, pričala poučne teološke pričice o Velikom Žapcu i njegovoj ljubavi i pomoći svim žabama, a u svom srcu samo gledala kako zadovoljiti svoju taštinu, popeti se prva i jedina na vrh planine kako bi joj se pokoljenja divila? Ili je iskrena srca hrabrila obeshrabrene prijateljice, ulijevala im nadu, vjeru i ljubav svojim iskrenim prijateljstvom i dobrotom? Je li možda pokušala odustati kad je došla pred kušnju da zbog tuđeg interesa zaboravi na svoj i pomogne svojoj jedinoj preostaloj suputnici, ili je njezino srce zaigralo od radosti što se riješila zadnje suparnice na putu ostvarenja svog cilja? I tako bismo mogli nabrojati još tisuću pitanja i pretpostavki o njezinim mislima, djelima i riječima. I da Vam sad otkrijem zašto je jedina stigla na cilj.
Biti gluh za zlo – preko trnja do zvijezda
Priča kaže da je bila GLUHA. Bila je gluha na sve sumnje i strahove koji su dolazili od drugih žaba. Gluha na sve sumnje i strahove koji su se rađali u njezinom srcu. Nosila ju je ljubav i njezino dobro, plemenito i iskreno SRCE. Bila je gluha na crva taštine koji joj je prikazivao slike njena spomenika u carstvu žaba i mnoštva žaba koje zastaju u budućnosti pred njenim kipom kako bi joj odale počast.
Kad je ona jedna žaba propala kroz led u ledeno jezero i umrla, ona je prva priskočila u pomoć, jedina pustila iskrenu suzu i tugovala za svojom prijateljicom. Bila je gluha na crva ljubomore kad ju je uhvatila groznica i kad je vidjela da su njene suputnice zdrave, da se polako udaljavaju od nje prema vrhu planine. Bila je gluha na crva zavisti kada je vidjela da je jedna njena suputnica postala vođa grupe koju su ostale žabe slušale i slijedile.
Kad je u jednom trenutku jedna od žaba počela zbog hladnoće posustajati, ona joj je dala svoj kaput, hrabrila ju i tješila u njenoj bespomoćnoj obeshrabrenosti. Jedina se suprotstavila onoj najjačoj žabi predvodnici kad je ova htjela ostaviti jednu prijateljicu u okovima ledenog snijega. I oprostila je jednoj žabi kad ju je ova htjela iz zavisti gurnuti u ponor.
I zato je stigla na vrh, na svetu planinu na kojoj nikad izvori ne presušuju, a ni sunce nikad ne nestaje. Jer je slijedila svoje iskreno srce puno dobrote, ljubavi i straha Božjega. Daljnje pouke ostavljam Vama da ih sami dokučite, ali i da se zapitate kako dolazite do svojih ciljeva? Preko tuđih leševa ili preko trnja?
Foto: www.freeimages.com