Ovu priču posvećujemo Vlatku iz Horvatskoga Groba. Kao mlada studentica, tamo oko 1970. silno sam voljela čitati. U to vrijeme u Hrvatskom tjedniku bila je objavljena zanimljiva reportaža o jednom hrvatskom mjestu u blizini Bratislave, u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Mjesto se zove Horvatski Grob. Njegovi su stanovnici upravo osnivali svoju mjesnu knjižnicu, a nedostajalo im je knjiga na hrvatskom jeziku. Članak u novinama završavao je apelom za knjigama i ja sam se odmah odazvala. Spakirala sam paket svojih omiljenih knjiga i poslala ih na priloženu adresu. U popratnom pismu zamolila sam voditelja knjižnice da me poveže s nekim od tamošnjih hrvatskih studenata. Za nekoliko dana dobila sam odgovor. Pisao mi je student Vladimir Chribik lijepim, neobičnim, starinskim hrvatskim jezikom.
Prijateljstvo
Od tada smo Vlatko i ja već više desetljeća prisni prijatelji. On je postao profesor fizičke kulture a ja liječnica za djecu. On je strastveni je sportaš koji je sportom oduševio svoju suprugu, svu svoju djecu i brojnu unučad. Zahvaljujući Facebooku pratim cijelu njegovu obitelj: oni zimi i ljeti osvajaju vrhunce u slovačkim planinama Tatrama, sudjeluju u nogometnim turnirima, Vlatko predvodi školarce po raznim sportskim natjecanjima, ranije je trenirao i svoju djecu, a sada i svoju unučad. Sa svojim učenicima, osnovnoškolcima svojedobno je došao i do Hrvatske na sportski ogled sa našim malim nogometašima.
Povijest sela
Vlatko je rodom iz Horvatskog Groba. Mjesto je smješteno u plodnom području nedaleko Bratislave. Do tuda su, bježeći pred Turcima, godine 1552. dospjeli Hrvati iz Hrvatske Kostajnice. Tu su se nastanili, osnovali selo i župu i počeli obrađivati plodnu zemlju. Bavili su se i vinogradarstvom. Žene su se bavile šivanjem, slikarstvom i čipkarstvom. Između 1634. -1780. Horvatski Grob je, u nacionalnom pogledu, bilo čisto hrvatsko selo. Seljani već nekoliko stoljeća brižno njeguju svoj hrvatski govor, isti onaj kojim su govorili kod stare kuće, u Kostajnici. Vlatkova mama, njegove tete i ujaci još su govorili čistim, starinskim hrvatskim jezikom. Vlatkova žena ima mješavinu slovačke i mađarske krvi. Ali i ona, kao i njihova djeca dosta dobro razumiju hrvatski. Vlatko je brižni čuvar hrvatske nacionalne i vjerske baštine.
Vjerski život
Cijela je njegova obitelj privržena Katoličkoj Crkvi. Za vrijeme komunizma u Čehoslovačkoj tamošnja je Crkva doslovno bila potisnuta u katakombe i u ilegalu. Svećenicima i časnim sestrama bilo je čak zabranjeno nositi redovničku odjeću ili vjerske oznake. Pastoral su u tajnosti obavljali redovnici – salezijanci. S narodom su se tajno sastajali u obiteljskim stanovima, na skrovitim mjestima ili za vrijeme izleta školske djece u prirodu. Vjerske su se knjige morale sakrivati. Tada su i svećenici i biskupi bili ređeni u tajnosti, a uzdržavali su se teškim fizičkim radom u rudnicima ili tvornicama. Za cijelo to vrijeme Vlatko je imao intenzivne kontakte sa Hrvatskom. Čitao je naše hrvatske knjige, prevodio ih na slovački i opskrbljivao tim tekstovima njihovu vjersku radio-stanicu. Stekao je široki krug prijatelja u Hrvatskoj. On je oduvijek aktivan u svom nacionalnom i vjerskom apostolatu. Preko Interneta rati sve što se piše u Hrvatskoj. Ja mu povremeno pošaljem nešto od vjerskog tiska. Tada mi zna napisati kako mu je to zanimljivo štivo, kako na našim stranicama pronalazi mnogo dobrih ideja za rad u svojoj župi i u svom okruženju. U jednom javljanju, u znak želje za povezanošću sa Hrvatskom, poslao je fotografije crkve u Horvatskom Grobu, sa hrvatskim vjernicima u njihovim narodnim nošnjama.
Pater Ferdinand Takač
Vlatko je cijeli život za duhovnog vođu imao p. Ferdinanda Takača. Taj je znameniti čovjek rođen 1920. u siromašnoj hrvatskoj obitelji također u Horvatskom Grobu. Kao nadareni mladić dobio je 1940. stipendiju u Hrvatskoj i studirao pravo u Zagrebu. Potom se vratio kući, u tadašnju Čehoslovačku i radio kao novinar, pisac, prevoditelj i prosvjetitelj. U komunističkom razdoblju nije se htio odreći svoje vjere, te je za kaznu više godina proveo u koncentracijskom logoru. O tome je napisao opsežnu i potresnu knjigu. Potom je osjetio duhovni poziv i stupio u Družbu Isusovu. U tajnosti je studirao teologiju i bio zaređen za svećenika. Cijeli je život prevodio knjige duhovnog sadržaja sa hrvatskog na slovački. Preveo je 36 knjiga i izdao opsežan hrvatsko-slovački rječnik.
Nakon sloma komunizma p. Takač je često dolazio u Zagreb. Intenzivno je surađivao s našim vjerskim i kulturnim institucijama. Vrlo se zauzimao za čuvanje narodnog i vjerskog identiteta hrvatske nacionalne manjine u Slovačkoj. Zato je u Hrvatskoj primio visoka državna i crkvena odlikovanja.
Njegovo je geslo bilo: „Sramio bih se doći na grob svoje majke, kad bih se sramio svojega hrvatskog jezika.“ Pater Takač je godine 2013. umro u dobi od 93 godine. Proživio je uzoran, sveti, mučenički i plodan život. Vlatko ga je često posjećivao i s njime surađivao.
Vlatko na Mariji Bistrici
Ja sam više puta posjetila moje prijatelje u Slovačkoj. U dubokom sjećanju ostao mi je posjet groblju u Horvatskom Grobu. Dostojanstveni kameni spomenici prepuni su naših hrvatskih imena i prezimena.
Vlatko svakih nekoliko godina posjećuje svoju staru domovinu Hrvatsku. Prije par godina šetali smo Čakovcem za vrijeme Porcijunkulovskog proštenja. On je odjednom u vrevi proštenja zastao, utihnuo, skoncentrirao se i… slušao. Upitno sam ga pogledala. Odgovorio mi je: volim u Hrvatskoj slušati žagor na ulici, slušati ljude kako prolaze i govore – onim lijepim jezikom, kojim je govorila moja pokojna mama. U takvom žagoru kao da raspoznajem i njezin glas…
Malobrojne lastavice ne čine proljeće…
Globalna pojava asimilacije zahvatila je i Horvatski Grob. Prema njihovom popisu stanovništva iz 2001. u tom mjestu je, među Slovacima, živjelo i 10 Hrvata. No u popisu iz godine 2011. registriran je 31 Hrvat.
U Horvatskom Grobu rođen je 1955. Vladimir Fekete. Završio je studij geologije i radio u svojoj struci. Potajno je ušao u salezijansku družbu te bio zaređen za svećenika. On radi već 16 godina kao misionar u Azerbajdžanu. U veljači ove godine papa Franjo imenovao ga je biskupom u gradu Bakuu. Povodom te svečanosti u Horvatskom Grobu je održana svečana misa na kojoj su najponosniji bili Hrvati.
Ja se pak veselim svakoj novoj, mladoj lastavici koja osvane u tom malom hrvatskom gnijezdu.
