Godine 1419. Dubrovačka Republika je kupila Gornje Konavle ( istočni dio Konavala) od Sandalja Hranića. Godine 1426. Republika je kupila od Radoslava Pavlovića i Donje Konavle. Budući da je stanovništvo većim dijelom bilo bosanskokristjansko, Republika poziva bosanske franjevce radi propovijedanja, a 1429. godine je odlučila sagraditi im samostan u Popovićima, a malo kasnije dala im je lokaciju uz crkvicu sv. Martina u Pridvorju, gdje je bilo sjedište kneza, te im dodijelila materijalna sredstva za gradnju samostana. Ovaj najveći građevinski podhvat završen je 1438. godine, a 1464. godine samostan je pod upravom franjevačke provincije sv. Vlaha u Dubrovniku. Samostan je klaustralnog tipa s crkvom kao južnim krilom samostana. Ostala tri krila su stambena, jednokatna. Crkva je obnovljena i posvećena 1822. godine. Crkva ima tri mramorna oltara, sagrađena prilikom obnove 1819. godine, koju je pokrenuo fra Anđeo Lucić. Glavni oltar sv. Vlaha na kojem je i slika s likovima sv. Vlaha, sv. Franje, sv. Martina, sv. Nikole i Gospe, rad je Celestina Medovića iz godine 1880. Oltar sv. Križa, drveno raspelo (15. st.), Petrovićeva plastika, prenesen je iz samostana na Daksi i oltar sv. Antuna Padovanskog s kipom serijske proizvodnje, kojega je poklonila Tereza Kesovija. U zadnjem ratu oštećeni su kipovi sv. Franje i sv. Antuna, koji se i danas nalaze na glavnom oltaru. Tri zvona su nabavljena i blagoslovljena 1936, a elektrificirana 2008. godine.
Platan pred samostanom posađen je 1810. godine
Samostan je više puta pljačkan i i paljen. U potresu 07.travnja 1667. godine poginula su dva franjevca, a 15. travnja 1979. godine ponovno je oštećen u potresu. U samostanu je bila i škola, a po otvaranju škole 1867. godine u Pridvorju franjevci su u njoj i učitelji. Na inicijativu samostana otvoreno je samostansko zadružno mljekarstvo 1937. godine. Od 1956 do 1973. godine u samostanu borave sestre franjevske sa Danača. Zatim su ponovo nastanjeni franjevci provincije sv. Jeronima Zadar, koji 2016. godine predaju samostan bosanskim franjevcima i provinciji Bosni Srebrenoj.
Registriran je kao spomenik kulture prve kategorije kod Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Splitu. 1991. godine u Domovinskom ratu samostan i crkva su spaljeni i uništeni, a nakon rata zaslugom franjevačke Provincije sv. Jeronima, dobročinitelja, Republike Hrvatske i općine iz temelja obnovljeni. Radove je vodio pokojni fra Marijan (Baldo) Zlovečera, domaći sin ove župe.
Samostan je još uvijek u trajnoj obnovi. U tijeku je obnova stambenog dijela , te prikupljaju se knjige od raznih donatora. Samostan posjeduje zbirku umjetničkih djela, dar od pokojnog doktora don Franje Basića.
(Priredio: Fra Ivo Kramar, predstojnik samostana)