Rastanci u crnini koji najviše bole
posvećeno hrvatskim braniteljima, logorašima, nestalim i stradalima u svim našim i tuđim ratovima
Pucnjevi u zoru.
Sijede vlasi. U prašini ladice ratna odličja. Revolver. Čin. Crvena
beretka. Ratni memoari reportera iz Vukovara.
Noćna buđenja u znoju. Tablete 500 mg.
Pijani stražari. Izgladnjeli logoraši u kazamatima, skladištima,
industrijskim postrojenjima propalih socijalističkih giganata.
Bez svijesti. Izbatinjani prljavim armijskim čizmama u
koščata rebra. Surova udaranja kundakom u glavu. Sljepočnice.
Izbijanje zubi. Krvavi bubrezi…
Minus sedamnaest. Proboji vojnika na
studeni bijele mjesečine, blatnim kukurizištima.
Zapomoganja suboraca iz minskih polja.
Jauci. Ah, ti jauci me prate k’o napušteni seoski psi.
Stravični logorski časi pred lažna strijeljanja.
Kopanje vlastitih raka.
Raznorazni psihijatrijski pregledi. Svakodnevna mrcvarenja
birokratskih komisija za utvrđivanje braniteljskog statusa.
Invaliditeta. Dijagnoze. Nervoza. Dugosatna čekanja nepoznatih
liječničkih duša u bijelim skutama kliničkih ustanova.
Hodnicima u kojima strahovi igraju valcere. Gospodare.
Elegantno stoje na raskrižjima velikih avenija.
I nadmeno pokazuju strane svijeta.
Oni su uvijek tu.
Nepobijeđeni ko jezivi šaptaji s bojišta.
Mirisi spaljenih tijela iz rovova.
Uvlače se u svaku poru ljudskog duha,
dugmad na pamučnim košuljama.
Poslijeratna samoubojstva prijatelja iz postrojbi.
Bezbrojni onkološki pregledi. Terapije. Zračenja. Traume.
Ratne udovice. Komemoracija na grobljima.
Zastave spuštene na pola koplja.
Posmrtni zvuci truba. Raffaele Celeste (Nini) Rosso.
Il Silenzio.
Rastanci u crnini koji najviše bole.
Na zidu zalijepljene izblijedjele fotografije iz Domovinskog rata.
Porušene bogomolje, unakaženi sveci, raspela kraj puta.
Koliko je Bog plakao nad besanim noćima ranjenika
u podrumskim bolnicama,
urlicima prerezanih grkljana,
jezivim povicima silovanih žena.
Koliko srijemski kavgadžijo pera Matošu,
plemeniti Šufflayu,
kardinalu iz Krašića?
Recite mi,
zar je zemlja svu krv već upila
rasute kosti u pepeo pretvorila.
Dražen Zetić
posvećeno hrvatskim braniteljima, logorašima, nestalim i stradalima u svim našim i tuđim ratovima
Danas je 15 sječanj, dan priznanja Republike Hrvatske kao samostalne države. Koliko je drama, straha, patnje, suza, muka i krvi utkano u taj dan? Pročitala sam pjesmu u prozi Dražena Zelića i pomislila kako oni koji imaju više od 50 godina danas mogu biti bez sjećanja na one dane strašnih događaja, vijesti, slika i priča? Posebno dramatičnim smatram da su hrvatski ljudi za svoje predstavnike u Saboru birali intelektualne invalide, moralno defektne i nedostojne ljude, nesvjesne zvanja predstavnika naroda u Hrvatskom Saboru. Ti ljudi drsko bulazne i izazivaju svoju i našu sudbinu svojim plitkostima. Svim hrvatskim braniteljima od srca zahvaljujem i čestitam im dan hrvatse neovisnosti i priznanja koji je plod braniteljskih ideala, patnji, strahova, muka i krvi. Hvala: Za Dom Spremni!