Za jednoga od posljednjih svjedoka u procesu protiv trojice hrvatskih generala – Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača, tužiteljstvo Haškoga suda izabralo je Žarka Puhovskog. Ne bez razloga. Kao što se očekivalo, jedino je taj svjedok bio spreman u Haagu izreći za tužiteljstvo čarobne riječi kako su trojica generala, kao ratni zapovjednici, sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu etničkog čišćenja Srba nakon operacije Oluja. Na čelu zločinačke, genocidne organizacije, prema tekstu optužnice, bio je, jasno, pokojni predsjednik Franjo Tuđman, kao međunarodnopravno utjelovljenje hrvatske države i zastupnik većinske hrvatske političke volje.
U četvrtak 12. veljače 2009. godine Puhovski je, smirenim glasom, ovako svjedočio: »Oluja je bila nužna i opravdana upravo sa stanovišta ljudskih prava jer je takozvana Republika Srpska Krajina počivala na sustavnom nijekanju ljudskih prava ljudi koji su ondje živjeli i ugrožavala druge napadima na druga područja. U operaciji Oluja i nakon nje došlo je do vrlo ozbiljnih kršenja ljudskih prava. Nekoliko stotina civila je ubijeno, a velik broj bio je prisiljen napustiti svoje domove, pa su efekti te akcije bili jednaki etničkom čišćenju.«
Tužiteljstvu je bilo presudno da takozvani vodeći hrvatski borac za ljudska prava, pod prisegom, izgovori riječi koje bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith nije želio izreći u dvama haškim procesima u kojima je bio svjedok: protiv Slobodana Miloševića (u lipnju 2003) i protiv trojice hrvatskih generala (u lipnju 2006).
Istine dežurnoga telefona
Da bismo, dakle, shvatili zašto je Puhovski tako svjedočio, moramo proniknuti u „misterij” njegova poimanja istine, ćudoređa i javnog intelektualnoga poslanja.
Moram kazati da mi istraživanje odnosa Žarka Puhovskog i njegovih „istina” i morala nije bilo veliki problem. Naime, spoznajno tragajući po virtualnim bespućima međumrežne zbilje, pretražujući internet, lako sam nabasao na kratki intervju koji je haški svjedok genocida dao srbijanskom tabloidu Blic prije četiri godine: 1. prosinca 2005.
Evo vam, štovani štioče, na ogled njegov odgovor na novinarsko pitanje »Kako se onda intelektualac ponaša u etičkoj ravni, legalno ili moralno?«
»Za razliku od većine autora, moje je uvjerenje da je etička ravan drugorazredna kod intelektualaca u odnosu na spoznajnu. Nemam ništa protiv toga da intelektualci budu nemoralni, da budu propalice, samo je važno da budu u pravu. Mene ne zanima biografija, ne zanima me jesu li štipali kućne pomoćnice ili studentice, to neka rade drugi. Mene zanima da li su u pravu u konkretnoj situaciji. Protiv toga sam da se u raspravu uvodi biografija kao argument. Jedino moralno načelo jest saznanje ili spoznaja istine do koje sam došao, koju treba plasirati u javnosti najizravnije, najshvatljivije i najpreciznije moguće.«
Novinar Blica upitao ga je zatim kako vidi razliku između poslanja intelektualca i uloge običnoga umjetnika. Evo njegova odgovora:
»Pjesnik, slikar i filozof – to su stvaraoci u svom polju. U nas se smatra da je intelektualac onaj koji sjedi kod kuće, piše genijalne knjige, ili tvrdi da piše genijalne knjige, ili režira genijalne predstave i tako dalje, a ne onaj tko intervenira. Intelektualac je dežurni broj telefona, doduše, za dugoročne intervencije u društvu. Netko piše dobro ili loše, procjenjuje ga i ocjenjuje kritika u disciplini kojom se bavi, no time što piše on nije intelektualac.«
Statistički govoreći, Puhovski nije daleko od istine. Povijest znanosti i filozofije, povijest proze i poezije, prošlost glazbe, slikarstva, kiparstva i umjetnosti uopće puna je primjera duhovnih prosjaka, sirotana i osrednjaka (mediokriteta) besprijekornih životopisa kao i genijalnih znanstvenika, učenjaka i umjetnika – ljubimaca muza ljepote, sklada, slobode i istine – koji su u privatnim životima bili sitni ili krupni varalice, bipolarni patnici, razbojnici, obiteljski nasilnici, ubojice, teški i neizlječivi duševni bolesnici, sadisti, sluge i poslušnici zločinačkih i satrapskih režima. Da je tomu tako, svjedoče i imena onih koji su ne tako davno tražili pravdu za balkanskoga krvnika Slobodana Miloševića: ruski nobelovac Aleksandar Solženjicin, engleski nobelovac Harold Pinter, potencijalni austrijski nobelovac Peter Handke (napisao je knjigu Pravda za Srbiju), filmski oskarovac redatelj Nemanja Emir Kusturica i drugi. Korak dalje od njih otišao je sovjetski disident i ruski pisac Eduard Limonov, koji je u ime navodnoga pravoslavnog rusko-srpskog bratstva, 1992, u društvu Radovana Karadžića, uz šljivovicu i paklenski smijeh, sipao mitraljesku paljbu po Sarajevu.
Deset etičkih zapovijedi
Žarku Puhovskom valja čestitati na iskrenosti i lapidarnosti. U odgovorima na dva novinarska pitanja uspio je precizno skicirati svoja shvaćanja o tako važnim pitanjima kojima se mudroslovi i etičari bave tisućama godina. Ako te odgovore pretvorimo u etičke imperative, dolazimo do ovih deset Žarkovih zapovijedi:
Prva: Samo je jedno važno: uvijek biti u pravu!
Druga: Biografija (u spoznaji i javnom intelektualnom djelovanju) nije nikakav argument!
Treća: Besmisleno je tvrditi da su intelektualci moralne paradigme!
Četvrta: Jedino je moralno načelo spoznaja istine!
Peta: Spoznatu istinu treba u javnost plasirati najizravnije, najshvatljivije i najpreciznije!
Šesta: Intelektualci mogu biti moralne propalice: važno je samo to da su u pravu!
Sedma: Nemam ništa protiv toga da intelektualci budu nemoralni!
Osma: Intelektualac je dežurni broj telefona za dugoročne intervencije u društvu!
Deveta: Intelektualci mogu slobodno biti moralne nakaze koje štipaju studentice i kućne pomoćnice!
Deseta: Za intelektualca je jedino važno da u pravu bude u „konkretnoj situaciji”!
Žarko Puhovski
Slučaj Vlade Gotovca
Kad je nekome, kao što je to slučaj s Puhovskim, temeljni životni i „intelektualni” cilj da uvijek i pod svaku cijenu bude u pravu u „konkretnoj situaciji” i kad mu je životni san da uvijek bude „dežurni broj telefona” na koji ga mogu dobiti vlastodršci, politički moćnici i novinari, logično je da mu je nevažno jesu li njegove kolege ili on sam „moralne propalice” ili čestiti ljudi. Logično je i to što na vlastite i tuđe životopise gleda s podcjenjivanjem i prezirom, smatrajući ih potpuno nevažnim u procesu intelektualnoga traganja za dežurnom istinom. „Istinom” čiji je vijek trajanja ograničen na sasvim „konkretnu situaciju”.
Logično je i to što Puhovski želi u bilo kojoj javnoj raspravi ukinuti »biografiju kao argument«. Nada se da će negacijom biografije kao argumenta spriječiti druge intelektualce u javnom postavljanju pitanja o njegovu životu i životopisu. Ili se boji sam sebi napokon postaviti to pitanje. Morao bi se konačno suočiti s dijelom nenapisana životopisa koji govori da je bio jedan od krunskih svjedoka na monstruoznim političkim procesima negdašnjim studentskim kolegama: Draženu Budiši, Ivanu Zvonimiru Čičku, Goranu Dodigu, Anti Paradžiku i drugima.
O tome kakve su bile ljudske posljedice „istina” i „spoznaja” Žarka Puhovskog, nije moguće zaključiti samo iz trajanja robije. Da bi se shvatila težina osuda, mora se istraživački i spoznajno zaviriti u komunističke kazamate. Posebice u njihove samice i mračare.
Uvjeti preživljavanja u komunističkim tamnicama bili su tako strašni da većina političkih zatvorenika o njima ni danas ne želi govoriti. Još manje pisati. Kad sam svojedobno Vladi Gotovcu postavio pitanje zašto je životu u zatvoru u knjizi Moj slučaj posvetio svega tri stranice, bolno je odmahnuo rukom, kazavši: »Sve je o tome znano. Bilo pa prošlo. Ne volim se toga ni sjećati.«
Kad Puhovski ne bi prezirao „životopis kao argument”, mogao bi i na te tri Gotovčeve stranice pronaći barem dva citata koji pokazuju da životopis u istraživanju i traženju istine jest i mora biti argument.
Evo kako Gotovac, primjerice, piše o vlazi u Staroj Gradiški: »Ušao sam u pravo kraljevstvo vlage. Ona odasvuda nadire, sve obuhvaća rđom i plijesni, sve rastvara i guši. Podilaze nas večernji ježuri i muče noćni napadi kostobolje. Uvijek prljavština, smrad, truljenje: sve se bez prestanka pretvara u smeće, raspada se prije nego se to i opazi.«
Kakvi su uvjeti života i smrti bili, Vlado opisuje nešto kasnije: »Gotovo svaki dan netko od zatvorenika proguta žlicu ili komad žice, zabode nož u trbuh, pazeći da ne povrijedi crijeva, što ne polazi svima i uvijek za rukom, odreže neki komad svoga mesa. Da bi se bar za neko vrijeme izvukao iz Stare Gradiške. Bježi od gladi, od batina, od studeni, od vlage, od samice. Samo da predahne u bolnici.«
I taj je životopis – kao spoznajno iskustvo i kao mjerilo istine – za Žarka nevažan. Tko je Gotovcu kriv što tih godina nije bio u pravu, a Žarko je i tih godina bio u pravu, a u pravu nastoji biti i danas.
Ima u Gotovčevoj knjizi i zagonetna rečenica kojoj sam oduvijek želio naći odgonetku: »U svakom je trenutku (u Staroj Gradišci) sve moguće. Na primjer: Dražen Budiša je kažnjen s mjesec dana samice samo što je jednom zatvoreniku posudio francusko-hrvatski rječnik.«
Vojislav Koštunica, nekada na Kosovu
Samice i mračare
Tajnu o Budišinoj samici, koja je s Vladom otišla u grob, doznao sam, sasvim slučajno, prije kojih mjesec dana baš u Imotskom, Gotovčevu rodnom gradu. Ispričao nam je sam Dražen Budiša na marginama tužnoga događaja, sprovoda ocu zajedničkoga prijatelja. Sama je priča o razlozima zbog kojih su politički zatvorenici završavali u samicama vrijedna posebna seminara u okviru nastave političke filozofije i etike, ali neću o tome. Kazat ću samo da je Gotovac napisao istinu: zbog toga što je drugom zatvoreniku posudio talijansko-hrvatski rječnik (nije bila riječ o francusko-hrvatskom), Budiša je zaradio trideset dana samice. Kako pojam samica malo govori, potrudit ću se ukratko ponoviti srž naturalističkoga opisa koji nam je dao Dražen o tom zatvorskom prostoru u Staroj Gradišci. Dražen je u samicu dospio jednoga ponedjeljka, a kibla (posuda za vršenje nužde) praznila se samo jednom tjedno, četvrtkom. Zatekao je, stoga, prepunu kiblu koju stražar nije želio isprazniti. Dražen je slikovito zatim opisao način kako se snalazio prije pražnjenja kible. Inače, u samici osim gruba drvenog ležaja, kible, užasna smrada, još užasnije vlage i još stravičnije studeni (zimi) i podjednako strašne vrućine (ljeti) ničega nije bilo. Tijekom tridesetodnevnoga samovanja Dražen je osuđen na 24 sata mračare. Kako nam je pojam bio nepoznat, objasnio nam je da je to samica bez svjetla, institucija koja je u Gradiški bila sačuvana još iz doba Aleksandra Rankovića. Strahota je mračare u tome što zatvorenik u njoj gubi svaki osjećaj o vremenu i prostoru. Kratki sanak ili noćna mora mogu sasvim poremetiti predodžbe sužnja o danu, noći i vremenu provedenu u tom užasnom prostoru.
Ako, s razlogom, tvrdimo da su studenti-proljećari u kazamatima, samicama i mračarama proveli makar i najkraće vrijeme zbog svjedočenja Žarka Puhovskog, lakše je shvatiti njegov proračunati prezir prema »biografiji kao argumentu«.
Jedino tim bešćutnim prezirom može se objasniti i njegova, normalnim ljudima čudna, izjava iz 2001, koja dokazuje da mu je uvijek draži deklarirani četnik od dokazanoga hrvatskoga domoljuba: »Moram reći da mi je kao hrvatskom građaninu, iz mog životnog iskustva i poznanstva, Vojo Koštunica mnogo bliži od Dražena Budiše. Voju znam trideset pet godina, imam vrlo pozitivno mišljenje o njegovim intelektualnim i moralnim sposobnostima« (Zarez, 30. kolovoza 2001). Četništvo i mržnja kao moralne „sposobnosti”?
Jedino tim prezirom – prema tuđim životima i životopisima – moguće je objasniti i lakoću kojom je u Haagu svjedočio svoju „istinu” o Oluji. Njegova „istina” mogla bi trojicu hrvatskih generala, posebice Ivana Čermaka, stajati dugotrajne tamnice, a Hrvatsku bi mogla dugoročno trajno opteretiti novim „istočnim” grijehom: da je njezino oslobođenje temeljeno na najtežem zločinu koji poznaje ljudski rod – zločinu genocida.
Ipak se moramo nadati da će Haški sud odbaciti njegovu ključnu tezu o etničkom čišćenju, odnosno genocidu. Naime, nakon što je posljednjega dana svjedočenja potvrdio tezu obrane kako su vlasti takozvane Krajine imale izrađene planove za evakuaciju cjelokupnoga srpskog življa, posve je jasno da je Puhovski zapao u logičku slijepu ulicu: ako je odlazak Srba bio planiran, on se ne može smatrati etničkim čišćenjem.
Zaključak do kojega bi moralo doći sudsko vijeće logički je neosporiv: Žarko Puhovski 2009. na sudu je govorio „istinu” one vrste koju je govorio na Županijskom sudu u Zagrebu 1972.
A ta je „istina” zapravo: priprosta, a zlokobna – logička i činjenična laž!
Izvor: Vijenac, 26. veljače 2009.