Slaven Letica: Sahrana voljene domovine ili kako je Andrej Plenković prešutno izdao ideju Franje Tuđmana o Oltaru Domovine!?

 

Prije dva dana, 23. rujna 2019., tajni vlastodržački ortaci Andrej Plenković i Milan Bandić simbolički su “blagoslovili” početak radova na Spomeniku Domovini koji će biti podignut u “komšiluku” zagrebačkog gradonačelnika.

Dr. Franjo Tuđman sigurno se okreće u grobu zbog toga što je sadašnji predsjednik HDZ-a Andrej Plenković odbacio njegovu ideju “Oltara Domovive” u Medvedgradu na Medvednici, dajući potporu Milanu Bandiću koji sahranjuje ŽIVU – ne i sasvim zdravu – Republiku Hrvatsku.

Veliki esej o toj tužnoj temi objavio sam prije pet mjeseci u Hrvatskom tjedniku. Sada ga objavljujem ovdje, bez iluzija da će netko zaustaviti nasilje nad pameću u našem glavnom gradu.

Kako su zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i premijer Andrej Plenković odlučili sahraniti našu živu voljenu Domovinu – Republiku Hrvatsku

Spomenici, kako sugerira sama riječ, fizički su objekti čija je svrha da promatrače spomenu, podsjete, na neku dragu ili važnu umrlu osobu, minuli događaj, prohujalo vrijeme, pa i umrlu životinju.

Spomenici mogu imati različite oblike i pojavnosti. Najčešće su to kipovi (skulpture, poprsja), nadgrobne ploče, stećci, križevi ili drugi religijski simboli. Spomen na drage umrle osobe može se izraziti i drugim simbolima i objektima: spomen-parkovima, slavolucima, česmama, oltarima, crkvama, nazivima ulica i trgova, nazivima stepenica, važnih javnih objekata, vječnim vatrama, kućama cvijeća, sadnjom spomen-stabala, nazivima brodova i drugim simboličkim objektima i činovima.

Ako znamo što je spomenik i kakvo je njegovo političko, kulturno, simbolično i emotivno značenje i poslanje, onda odluku gradonačelnika grada Zagreba Milana Bandića da u vlastitom „oboru“ (između palače Gradskog poglavarstva i Glazbene dvorane Lisinski) podigne „Spomenik Domovini“ moramo promatrati sa skepsom, pa i gorkim prijekorom i podsmijehom.

Naime, bila kakva bila, lijepa i siromašna kao Pepeljuga, pomalo bezvoljna i razočarana, poviješću i sadašnjošću pritrujena, zdvojna i preplašena, ali i veličanstvena i uznosita, pa i pokradena i opljačkana, ogrezla u mitu i korupciji, razjedinjena i svadljiva, naša jedina, naša voljena Domovina, Republika Hrvatska, je ipak – ŽIVA.

Gradonačelnikova ideja koja se nalazi pred početkom ostvarenja da živoj Domovini podigne spomenik tragikomična je, nastrana, morbidna, ali, iznad svega, neznalačka ideja.

Oko toga da će uskoro početi izgradnja Spomenika Domovini, po svemu sudeći, više nema dvojbe. Na tematskoj konferenciji za medije održanoj 4. rujna 2018. Milan Bandić je najavio da će se Spomenik početi graditi već u proljeće 2019.
Tom je prilikom Bandić kazao: “To nije spomenik od danas do sutra. To je spomenik za cijelu povijest. To je vječni spomenik hrvatskoj domovini.”

Govoreći u ime Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Damir Đerzić je novinare i javnost izvijestio da je 23. kolovoza dobivena građevinska dozvola, da se prikupljaju ponude za izvođenje radova čija se vrijednost procjenjuje na 34.000.000 kuna neto (bez PDV-a).

Konačno, na konferenciji je, u ime multidisciplinarnog projektnog tima koji je pobijedio na otvorenom, javnom, dijelom pozivnom (na sudjelovanje u natječaju bili su pozvani: kipar Petar Barišić te arhitekti Nikola Bašić i Idis Turato), a dijelom anonimnom natječaju govorio autor i voditelj prof. dr. Nenad Fabijanić.
Autorski projekt dr. Nenada Fabijanića jednoglasnom je odlukom Ocjenjivačkog suda u kojemu su bili Vesna Kusin, Goran Rako, Marijan Hržić, Damir Mataušić, Helena Paver Njirić, Ivana Tutek proglašen najboljim među 52 prijavljena rada.
Fabijanić je kazao: “Spomenik domovini simbolično će spojiti sjever i jug Hrvatske, podsjećati će na sudionike i žrtve Domovinskog rata i pretpostavljati poštovanje, naš identitet, naše gene, našu prošlost, ali i budućnost.“

Kako je godinu dana ranije, 5. svibnja 2017. u Muzeju za umjetnost i obrt javnosti svečano predstavljena izložba „Spomenika domovini“, autor nije imao potrebu previše objašnjavati smisao vlastite ideje i spomenika, jer ih je u prigodnom poetičnom, zerice pre-patetičnom zapisu objavljenom u izložbenom „deplijanu“ (letku) objasnila povjesničarka umjetnosti dr. Snješka Knežević.

Evo njenih nadahnutih riječi o Domovini i njenom Spomeniku:

„Domovina je dom zajednice koja dijeli prostor i povijest, kulturu i tradiciju. Domovina je mjesto jedinstva i identiteta. Zato je jedna i jedina.
U složenu kompoziciju Velike osi memorijal unosi simboliku i umjetnost. Asketskim oblikovanjem i pročišćenim vokabularom uspostavlja dijalog s okolnom arhitekturom. Sastoji se od triju artefakata, koji se redaju od sjevera prema jugu.
Zelini zid od tise tvori okvir, koji naglašava, a ne razdvaja.

Portal na južnom rubu obilježava ulaz u prostor memorijala. Simbolizira Novo i Sponu – na dodiru Velike osi i Ulice grada Vukovara.

Kroz Portal se preko uzdignutog, lebdećeg platoa prilazi jezgri memorijala: Oltaru i Zidu svjetlosti.

Tordirani kameni masiv Oltara izvire iz zemlje. Simbol je energije, mjesto rituala i ceremonijalnog korištenja – Memento vivere – sjeti se života.
Zid svjetlosti satkan je od kristalnih prizmi i optočen vodenim površinama u kojima se zrcali, uronjen u nebo. Svjetlo povezuje prošlost i budućnost, veličinu žrtve i slobodu stečenu životom.“

Zanimljivo je da se je oko autorstva (i njegove navodne krađe – plagiranja) zagrebačkog Spomenika Domovini povela kratkotrajna javna polemika.
Autori izgrađenog i nagrađivanog kninskog spomenika „Hrvatska pobjeda Oluja 95“ Tonko Zaninović i Petar Dolić u Jutarnjem listu 3. svibnja 2016. optužili su Fabijanića za plagijat: „Spomenik Domovini frapantno nalikuje našem u Kninu“.
Fabijanić nije doveo u pitanje „frapantnu sličnost“, već im je nonšalantno odgovorio relativizacijom konkretne i svake suvremene autorske originalnosti: „Odbijam bilo kakvu mogućnost posudbe; takvih portala ima posvuda.“ (Jutarnji list, 3. svibnja 2016.)

U opsežnoj foto-polemici koju je dva dana kasnije (5. svibnja 2019.) objavio na portalu telegram.hr doista je pokazao kako je „citiranost“ kod suvremenih „slavoluka“ pravilo, a ne iznimka, čime je doveo u pitanje i autorsku originalnost kninskog spomenika.

MEĐUNASLOV: Simbolično sahranjivanje Domovine

Ako, kako i priliči, kontroverze oko izvornosti, „citiranosti“ i plagijata, pa i prosudbe o simboličkoj vrijednosti i estetici Spomenika Domovini prepustimo znalcima – urbanistima, arhitektima, umjetnicima, teoretičarima i povjesničarima umjetnosti – ostaje pitanje o smislu podizanja spomenika ŽIVOJ, iako RANJENOJ, OPLJAČKANOJ i BOLEŽLJIVOJ, voljenoj, ali i omraženoj (za brojne apatride) DOMOVINI.

To je pitanje, prije svega, važno zbog toga što je vrhovničkom (samo)voljom dr. Franje Tuđmana na prostoru obnovljenog srednjovjekovnog grada-utvrde Medvedgrada podignut spomenik pod imenom „Oltar domovine“. To nije, naravno, spomenik Domovini, nego svim znanim i neznanim ratnicima i civilima poginulim za slobodu i neovisnost Domovine.

Spomenik je osmislio kipar Kuzma Kovačić. Svečano ga je na Dan državnosti po starom kalendaru 30. svibnja 1994. otkrio dr. Franjo Tuđman. Prema njegovoj ideji i zamisli Oltar domovine trebao je postati mjesto na kojem će predstavnici hrvatske države, predstavnici nevladinih udruga i strani državnici odavati počast našoj domovini – Republici Hrvatskoj.

Prema zamisli samog Tuđmana i umjetnika: „Spomen obilježje tvore kamene kocke od različitih vrsta kamena i nejednake visine te šest staklenih plavih ploča, koje kao da su se po zemlji posložile u hrvatski grb. Na kamenim kockama isklesani su hrvatski motivi iz vremena kneza Branimira, Veliki križ, te stihovi hrvatske himne. Oko i na spomeniku položeno je 29 staklenih plavih i bijelih ‘kapi’. Kameni blokovi skulpture izgrađeni su od kamena iz svih hrvatskih županija. U sredini se nalazi ‘vječna vatra.“

Logično je pitanje kakvog uopće smisla ima upucati 21.000.000 kuna u jednu, neka mi Bog oprosti, suludu ideju: da se ispod prozora Milana Bandića – simbolički sahrani Domovina. Domovina, Republika Hrvatska, kojoj je, da apsurd bude potpun, ne tako davno (2017.) poklonio i posvetio najljepši zagrebački trg koji se je povijesno – dok mi Hrvati nismo imali vlastite države – svakako zvao: Marvinski/Sajmišni trg (1878. – 1888.), Sveučilišni trg (1888. – 1919.), Wilsonov trg (1919. – 1927.), Trg kralja Aleksandra I. (1927. – 1941.), Trg I. (1941. – 1945.), Kazališni trg (1945. – 1946.) i Trg maršala Tita (1946. – 2017.).

Podizanje monumentalnih spomenika majki domovini bilo je u modi jedino u bivšem Sovjetskom savezu nakon Velikog otadžbinskog rata (Drugog svjetskog rata) kada je podignuto nekoliko takvih spomenika.

Najpoznatiji od njih je „Majka Domovina zove“ (Родина Мать зовёт!), monumentalno djelo sovjetskog kipara crnogorskog podrijetla Eugena Vučetića. Taj je spomenik posvećen Bitci za Staljingrad. Nalazi se u današnjem Volgogradu, negdašnjem Staljingradu. Od vrha mača do podnožja visok je 85 metara (gotovo dva puta viša od američkog Kipa slobode), težak je 7.900 tona, a majka-domovina je socrealističko umjetničko utjelovljenje antičke boginje pobjede Nike. Svečano je otvoren 1967.
Slični spomenici domovini nalaze se u nizu ruskih, nekad sovjetskih gradova.

Monumentalni spomenik (sam je kip visok 62 metra, a s postoljem je visok 102 metra; mač koji Majka Domovina drži u ruci visok je 16 metara i težak devet tona) domovini pod nazivom „Majka Domovina“ podignut je u glavnom gradu Ukrajine Kijevu. Izgradnja je završena 1981., a svečano ga je otkrio Leonid Brežnjev.

Za ilustraciju – da ne bi ispalo da Milan Bandić slijedi samo staljinističke uzore . spomenuti ću i meksički Spomenik Domovini promjera 40 metara koji je postavljen u sredinu kružnoga toka u najvećem gradu savezne države Yucatán Méridi.
Spomenik je građen od 1945. do 1956. Autor spomenika je meksički kipar kolumbijskog podrijetla Romulo Rezo koji je Majku Domovine (Meksika) prikazao kao uznositu ženu iz naroda Maja koji su živjeli u Latinskoj Americi i Meksiku prije španjolskih doseljenika.

Zaključiti ću ovako. U uvjetima apsolutnog intelektualnoga, političkog i moralnog kaosa koji vladaju u glavnom gradu Hrvatske, potpuno je logično i tragikomično da su se oko uređenja okoliša, pristupnih puteva i stepeništa u „okućnici“ Hrvatskog doma likovnih umjetnika za kojeg je idejne skice napravio Ivan Meštrović mjesecima vodili verbalni, politički i estetski ratovi u središtu kojih se našla tragična sudbina jedne doista predivne magnolije. To mogu kazati mirne savjesti jer sam gotovo 40 godina živio sam 100-tinjak metara od nje i Meštrovićeva paviljona čije su namjene i preinake zrcalile burnu i tragičnu hrvatsku povijest XX. stoljeća.

Na kraju krajeva, kad je uređenje završeno, razumni ljudi i ljudi od ukusa (kiparica Marija Ujević Galetović i Dalibor Jelavić primjerice) zaključili su da je krajnji rezultat „prelijep“ ili „lijep“. Sve ostalo – proceduru, potrošeni novac, gradonačelnikova samovolja – zasad ostavljam po strani.

Uspješan rezultat najvećim je dijelom posljedica činjenice što je projektantica cijelo uređenje podredila pronađenoj „oporuci“ Ivana Meštrovića: „Zamišljam tu kružnu građevinu samo na tratini usred trga“.

Za razliku od uređenja „okućnice“ Meštrovićeva paviljona, projekt osmišljavanja i izgradnje Spomenika Domovini koji je apsolutno besmislen i sulud prolazi bez ikakve javne reakcije.

Prije svega zbog toga jer nitko nije postavio pitanje koje sam postavio i na kojeg sam pokušao odgovoriti u ovom eseju: Nije li suludo uz Oltar Domovine ispod prozora Milana Bandića graditi spomenik kojim se simbolički ubija i pokapa naša voljena Domovina.

 

facebook status