U petak 13. svibnja 2016. godine u Župi Blažene Djevice Marije Snježne u Belcu, župljani, vjernici, prijatelji i poznanici oprostili su se od preminulog vlč. Mirka Borjana, župnika istoimene župe nakon njegove iznenadne smrti u 73. godini života i 43. godini svećeničke službe. Svečanim obredima koordinirao je mons. Zlatko Koren, rektor Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke. Od 14 sati u župnoj crkvi bio je izložen odar uz počasnu stražu članova belečkih udruga, uz kojeg su članice molitvene zajednice molile krunicu. Od 17 sati crkveni zbor je otpjevao omiljene liturgijske pjesme pok. vlč. Borjana, a euharistijsko slavlje u 18 sati predvodio je kardinal Josip Bozanić.
U koncelebraciji je sudjelovalo tridesetak svećenika i bogoslova Zagrebačke nadbiskupije, koji su često bili dionicima mnogobrojnih proštenja i procesija u našoj župi. Kardinal se u propovijedi obratio mnogobrojnim okupljenim župljanima, svećenicima i obitelji vlč. Borjana, prisjećajući se kako smo se okupili prije petnaestak dana kako bismo proslavili sakrament sv. Potvrde u našoj župi, a sad smo se okupili jer je Bog iznenada pozvao u srijedu i našeg župnika.
“Smrt svakog čovjeka je i tajna i jedno veliko pitanje. Smrt vjernika je ipak drugačija, jer kršćanin zna, kako smo čuli i u drugom čitanju, da nam je domovina ona trajna tamo ispred nas i da smo putnici na ovom svijetu. Vjera je ona koja daje odgovore i koja svjedoči onome braćo i sestre, što u dubini duše i osjećamo – da smrt ne može biti kraj.”
Oproštajni govor u ime svećenika održao je vlč. Andrija Jambreuš, osvrnuvši se na životni i svećenički put vlč. Borjana, njegov veliki doprinos u obnavljanju sv. Marije Snježne i sv. Jurja te ustrajan rad i zajedništvo u našoj vjerskoj zajednici: “No jednako je tako prepoznatljiva po snažnom izričaju uskrsne vjere koji se može najopipljivije doživjeti u uskrsnoj procesiji u popodnevnim satima uskrsne nedjelje. Naš dragi Mirko toj se procesiji posebno radovao, možemo reći da je za nju živio. Neka nas u ovom slavlju hrani nada uskrsne vjere!” Vlč. Jambreuš se zahvalio u ime svećenika Zlatarsko-belečkog dekanata za svaku lijepu misao, riječ i djelo.
Vrlo emotivni oproštajni govor u ime belečkih župljana održao je prof. Milan Havoić: „U proteklih 400 godina, točnije od 1626. godine najduže je u našoj župi bio svećenik Nikola Modić od 1774. do 1817. godine, ukupno 43 godine. Prvi do njega je, u tih 390 godina, po godinama služenja u župi Belec velečasni Mirko Borjan. U 38 godina svojega svećenstva u Belcu, velečasni Mirko, bio zdrav ili bolestan, nesebično je služio našoj župi. Zbog svega toga velečasni Mirko bio je i ostat će dio nas. I kada mnogih od nas više ne bude, vjerujem da još dugo neće ispod Ivančice ugasnuti sjećanje na jednoga dobroga svećenika. Sjećat ćemo ga se, osim po svećeničkoj službi, kako je bio jednostavan, običan, kako je svako prijepodne kupovao kruh, odlazio na poštu, a zatim na kavicu. U toj jednostavnosti i običnosti bila je njegova ljudska veličina. Velečasni Mirko, u ime župljana župe Belec od sveg srca Vam fala za sve lijepo što ste u 38 godina učinili za nas, fala Vam za svaku vašu misu, za svaku propovijed, za svaku lijepu riječ. Sretan Vam put s belečkih brežuljaka u vječnost!“
Iz crkve je pok. vlč. Mirka Borjana ispratila Gradska limena glazba iz Zlatara.
Životopis vlč. Mirka Borjana
Oproštajni govor prof. Milana Havoića u ime belečkih župljana
Draga majko našega velečasnoga,
uzoriti kardinale,
dragi i poštovani svećenici,
ožalošćena rodbino velečasnoga Mirka,
tužni župljani župe Belec,
teško je u prepunoj crkvi govoriti ispred oltara jednome svjetovnom laiku, a posebno je teško govoriti ispred ovoga predivnog oltara ispred kojega je nebrojeno puta govorio naš velečasni Mirko Borjan od kojega se sada opraštamo.
Velečasni Mirko došao je u našu župu sada već davne 1978. godina i dugih 38 godina bio je naš duhovni pastir, nama vjernicima i našim obiteljima oslonac i tješitelj u najtežim trenucima, naš putokaz u trenucima sumnje, naš dragi prijatelj u trenucima radosti i veselja. Kroz 38 godina, iz nedjelje u nedjelju, velečasni Mirko je ispred ovoga oltara Marije Snježne služio jutarnju i podnevnu misu, imao mnoge nadahnute propovijedi, pjevao sa župljanima božićne, uskršnje i marijanske pjesme i jednostavnim, svima razumljivim riječima tumačio Sveto Pismo. Velečasni Mirko bio je uz svoje župljane na hodočašćima u Mariju Bistricu, Ludbreg i na Trsat, bio je na brojnim sprovodima i nešto manje brojnim svadbama i krštenjima, prvim pričestima, krizmama i na proštenjima u Belcu, Selnici, Juranščini i Petruševcu, vodio je radosne i velike uskrsne procesije. Bio je neodvojiv dio nas, dio naših života, proživljavao je s nama lijepe i teške trenutke kroz koje su prolazile naše obitelji, naša župa i naša domovina. Poznavao je svakoga od nas, svojih župljana, u dušu, za svakoga je imao lijepu riječ i blagi osmijeh, pa i za one duhom slabe i posrnule koji se nisu iz raznih razloga snašli u životu i koje je naša okolina na neki način odbacila ili zanemarila, za njih bi naš velečasni uvijek našao nešto lijepoga reći.
Kaže Isus u govoru na Gori: „Kada ti daješ milostinju, neka ti ne zna ljevica što čini desnica, kako bi tvoja milostinja bila tajna.“ I upravo je tako davao velečasni Mirko onima kojima je pomoć bila najpotrebnija i tek ponekad slučajno saznali bismo za njegovo dobročinstvo i uvijek iznova iznenađeni otkrivali tu njegovu lijepu, velikodušnu crtu koju bismo tada tako rado željeli i u sebi prepoznati. Bio je dobar pastir, onaj koji se brine o svakoj ovci, i o onoj u stadu i o onoj koja je zalutala u tmini života. A njegove riječi nama upućene uvijek su bile jednostavne, ljudske i kršćanski tople.
Velečasni Mirko brinuo se i za materijalna dobra naše župe. Čim je došao u župu, obnovio je ogradu oko župnoga dvora i ruševne gospodarske zgrade, obnovio je župni dvor, a za njegova boravka u Belcu restaurirana je i kapelica svetoga Jurja i ova naša prelijepa crkva Marije Snježne kojom se ponosi i koju u srcu po svijetu nosi svaki naš župljanin. Mnogima trebamo biti zahvalni za te restauracije, ali velečasni Mirko, uvijek strpljiv i uporan, svakako je među najzaslužnijima.
Bio je naš velečasni i član Dobrovoljnoga vatrogasnog društva Belec i niz godina njegov počasni predsjednik. Unatrag dvadesetak godina za blagdan svetoga Florijana vodio je vatrogasnu procesiju do Repna, do rodne kuće biskupa Marka Culeja u čijem je dvorištu postavljen kip svetog Florijana.
Tijekom svih tih godina naš je velečasni uspješno surađivao s Osnovnom školom Belec, u prvim godinama hrvatske države bio je i vjeroučitelj u školi, a na svoj osebujan način brinuo se za kršćanski odgoj brojnih generacija osnovnoškolaca.
Sjećanje jednoga naroda seže puno dalje od pamćenja jednoga čovjeka. I ako se u svojemu vlastitom sjećanju možemo unatrag vratiti do ranoga djetinjstva, povijest i sjećanje našega hrvatskog naroda sežu sve do sedmoga stoljeća, a to sjećanje neraskidivo je vezano uz našu katoličku Crkvu, uz njezine biskupe i svećenike. Gledao sam jučer podatke o svećenicima u našoj župi. U proteklih 400 godina, točnije od 1626. godine najduže je u našoj župi bio svećenik Nikola Modić od 1774. do 1817. godine, ukupno 43 godine. Prvi do njega je, u tih 390 godina, po godinama služenja u župi Belec velečasni Mirko Borjan. U 38 godina svojega svećenstva u Belcu, velečasni Mirko, bio zdrav ili bolestan, nesebično je služio našoj župi.
Zbog svega toga velečasni Mirko bio je i ostat će dio nas. I kada mnogih od nas više ne bude, vjerujem da još dugo neće ispod Ivančice ugasnuti sjećanje na jednoga dobroga svećenika. Sjećat ćemo ga se, osim po svećeničkoj službi, kako je bio jednostavan, običan, kako je svako prijepodne kupovao kruh, odlazio na poštu, a zatim na kavicu. U toj jednostavnosti i običnosti bila je njegova ljudska veličina.
Velečasni Mirko, u ime župljana župe Belec od sveg srca Vam fala za sve lijepo što ste u 38 godina učinili za nas, fala Vam za svaku vašu misu, za svaku propovijed, za svaku lijepu riječ.
Sretan Vam put s belečkih brežuljaka u vječnost!