1999. g.
Umoran sam…
Gledam staklastim očima
u prazno jutro
i čekam da ga Netko ispuni…
Noge mi drhte,
koljena strahom prožeta
i ruke oslonjene na prosjački štap,
Nekoga čekaju.
Nemirne, sijede vlasi
sva čula uprežu,
zadnjim se snagama pridižu
poznanika nepoznanstva vidjeti.
Stiže…, evo ga…
Sa zelenih poljana
i hladnih vrutaka
ponosan, gotovo oholo
Netko korača.
