“U pučkim se školama ne bi učilo o nikakovoj veri, a naglasak bi bio na predmetima potrebnim za gospodarstvo i na “čistom moralu”.
“Šizmatike” bi trebalo osloboditi grčkih biskupa i kaluđera, a svećenstvu obiju crkava pružiti veću naobrazbu”.
Ovaj uvodni citat mnogo govori o Starčevićevu stavu oko Crkve (kada pišem Crkva, misli se na obje Crkve tadašnjeg vremena iako je Katolička imala najveći utjecaj) i njihovog utjecaja na tadašnji društveni i politički život.
Znamo da dio sukoba Crkve i Starčevića potiče i od njegovog nemilog odnosa sa Strossmayerom, no to je samo jedan mali djelić onoga što je on imao za reći. Cijeli politički život Stari je ostao dosljedan svojoj kritici Crkve. Ovdje je jako bitno razdvojiti kritiku Crkve i ono što mu se pokušalo nametnuti (kao i danas u nekim slučajevima) napad na vjernike.
Starčević je izuzetno cijenio sve vjernike, te je tako oko sebe okupljao pravoslavce, muslimane i katolike, no u kritici institucija bio je nemilosrdan. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao buntovnika, neznabožca, anitklerista, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve. To dolazi otuda što nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević.
Njegovo mišljenje je da Crkva kulturno unazađuje hrvatski narod i da služi tuđinskim ugnjetačima Hrvatske. Naposljetku, Starčević je ostao do kraja vjeran kao osnivač Čiste Stranke Prava, koja je bila izuzetno anti-klerikalnog stava, a isto tako umro je pod okriljem jednih od svojih najboljih prijatelja Eugena i Marije Kumičić.
Eugen je bio pripadnik naturalizma, a prema tome i zakleti antiklerikalac, te je u ime toga i napisao djelo koje je izašlo 1902. Kraljica Lepa, historijski roman snažnog antiklerikalnog naboja, koji je izazvao žestoko negodovanje svećenstva i pristaša katoličkog hrvatstva.
Od ostalih izuzetno antiklerikalno nastrojenih pravaša valja istaknuti vrhunskog pisca Silvija Strahimira Kranjčevića, koji se zbog svoje kritike često sukobljavao s vrhbosanskih nadbiskupom Stadlerom, te A.G. Matoša, žestokog pristaše frankovačke politike koji je zastupaoideju slobode i prirodnog prava pojedinca i naroda, unificiranja narodnog jezika, narodnog gospodarstva i narodnog teritorija, trodiobe vlasti itd., odnosno definira prostor za ideju nacionalne države nasuprot onodobnom polufeudalnom sustavu utemeljenom na “historijskom i Božjem legitimitetu”. Politički katolicizam smatrao je katastrofom za hrvatsku nacionalnu i posebno pravašku politiku.