Stepinac o odnosu katolika prema svome narodu

0

Katolički akademičari i akademičarke! – I ove godine vidim vas, Bogu hvala, u velikom broju okupljene pred oltarom Božjim, da obavite vašu uskrsnu kršćansku dužnost. Ispunili ste opomenu Spasiteljevu: »Reddite quae sunt Dei Deo! Dajte Bogu što je Božje!« (Mt 22, 11)[1] Niste pošli za onima, koji osim materije neće da priznaju išta, već se rugaju onima koji vjeruju u egzistenciju osobnoga Boga govoreći: »Ubi est Deus eorum? Gdje je Bog njihov?« (Jdt 7,21)[2] vi ste pošli za glasom duše, koja Vam govori pred svetim ta- bernakulom: »Ecce Deus noster iste! Exspectavimus eum et salvabi nos! Evo ovo je Bog naš, čekali smo ga i spasit će nas!« (Iz 25,9) Niste pošli za onima koji hoće da širom svijeta uskrise na novi život staro poganstvo i njegove lažne bogove, bilo u ovoj ili u onoj formi. vi ste pošli za glasom duše, koja govori: »Non enim est alius Deus quam tu, cui cura est de omnibus!
Nema drugog Boga osim tebe, koji se brineš za sve!« (Mudr 12, 1)[3] Niste pošli za onima, koji su po krsnome listu doduše katolici, ali praktički žive kao da nisu kršćani. Vaših duša nije mogao niti može zadovoljiti puki formalizam, niti fraze bez sadržaja i života, niti svjetski užici, jer cijelo vaše biće govori: »Quemadmodum desiderat cervus ad fontes aquarum, ita desidera anima mea ad te Deus! Kao što čezne jelen za izvorima voda, tako čezne duša moja za Tobom Bože!« (Ps 41, 6)[4]

Nije malena stvar u današnje doba, kad akademičari javno ispovijedaju svoje vjerovanje. Zato treba danas i samozataje i junaštva.

Prilike naime svuda u svijetu tako se razvijaju, da uvjereni katolik intelektualac, kojemu vjera nije prazni cimer nego srž života, biva često posmatran u najmanju ruku kao natražnjak. Na njegovu adresu padaju nerijetko neukusni vicevi; unosni položaji za njega su nepristupačni, ako ne pogazi svoje uvjerenje; ne rijetko biva smatran kao neprijatelj vlastitog naroda, ako ne reče amen i na najnevjerojatnije ispade pojedinaca, koji su uzeli patent na patriotizam. Koliko dakle mora da bude čvrst u vjeri, stalan u načelima i ustrajan u radu intelektualac katolik, da se uzdrži na površini i ne potone u glibu materijalističke sadašnjice!

Nije mi nakana, da vam danas govorim o izrugivanju na koje može naići katolik intelektualac radi svoga nazora o svijetu. Da vi preko toga niste već prešli, ne biste sigurno ni došli ovamo. No vi bez sumnje imate na umu opomenu Gospodnju: »Opprobrium hominum et blasphemias eorum ne metuatis ! Ne bojte se ruženja ljudskog i od huljenja njihova ne plašite se!« (Iz 51, 7) A zašto ne? »Sicut enim vestimentum, sic comedet eos vermis, et sicut lanam sic devorabit eos tinea: salus autem mea in sempiternum erit, et iustitia mea in generationes generationum! Jer će ih moljac izjesti kao haljinu i kao vunu izjest će ih crv, a pravda moja ostaje do vijeka i spasenje moje od koljena na koljeno!« (Iz 51,8) Niti želim da vam govorim o nepravdi, da uvjeren katolik ne može doći do značajnijeg položaja u javnim a često i privatnim službama, ako prije ne pogazi svog uvjerenja. Kad biste vi računali na položaj, ne biste ni došli u katoličke redove. Zato takove nepravde samo dižu vaš ponos, jer držite na umu onu staru riječ – non est ad astra mollis e terris via! Put od zemlje do zvijezda nije lak!

Katolički intelektualac i narod

Želim da upotrebim ovu priliku i iznesem stanovište Crkve o stvari, koja se danas mnogo tretira, a koja vaše duše nerijetko stavlja na kušnju, a to je odnos uvjerenog katoličkog intelektualca prema svome narodu.

Nerijetko čuje se danas govoriti, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko stjecanja znanja? Mislim da tu nemam mnogo što pobijati.

Ako može istinski napredovati čovjek bez glave i bez zdrave pameti, može istinski napredovati i narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji da bi narod odbacio inteligenciju koja se istinski skrbi oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.

No ima jedan drugi prigovor, koji se ruši na vas, buduću narodnu inteligenciju. Katolici su, kažu, internacionalci. Prema tome su nenarodni i nemaju osjećaja za narod. Jeste li vi uistinu zato što dokumentirate svoju odanost Crkvi, osuđeni na to da budete manje narodni negoli drugi? Ili niste li možda upravo vi koji poštujete Crkvu i slijedite njezinu nauku, niste li, velim, baš vi prava narodna inteligencija i narodna uzdanica?

Mnogo se, istina, govori o ljubavi prema narodu. Ali nerijetko govore o njoj već zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato što su željni slave. No za uvjerenog katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.

Prema tome, da govorim konkretno, jer govorim hrvatskim akademičarima, i vaša ljubav prema hrvatskom narodu ne može biti predmet trgovine, nego je moralna dužnost. Kad dakle te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup, kad ne bih požrtvovno ljubio svog naroda. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod iz kojeg je nikao. To leži već u samoj naravi čovjeka, i prema tome je naravni zakon. Kršćanstvo pak naravnog zakona ne ruši, nego ga usavršuje i oplemenjuje.

Ako bih dakle rekao da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je zapovijedana. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god dakle ljubite više svoju braću i sestre nego li druge ljude, tako i narod svoj više nego li drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može zamjeriti tome? Zar će tko zamjeriti djetetu ako više ljubi svoju majku nego li tuđu?

Ljubav dakle prema narodu i ljubav prema vjeri katoličkoj ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednog te istog Oca na nebesima, a to je Bog, koji je auktor i naravnog i vrhunaravnog reda. Bog pak ne može sebi protusloviti.

Da je tome tako, pokazuje bjelodano sam Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svome narodu izraelskom, i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi Magnificat Majke Božje zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi prema svom narodu? Dirljivi plač Jeremije proroka na razvalinama Jeruzalema, nije li odraz duboke ljubavi prema svom narodu? A apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svom narodu tako daleko, da je zavapio: »Optabam ego ipse anathema esse a Christo pro fratribus meis, qui sunt cognati mei secundum carnem! Želio bih da sam budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu!« (Rim 9, 13) Odatle pojava, da Katolička crkva u svom djelovanju i te kako računa i u obzir uzima nacionalno čuvstvo u narodima među kojima djeluje. Zato čim je moguće postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne zaštitnike. Ona poštuje sve njihove običaje, dok god nisu u protimbi s istinama kršćanstva ili zdravim razumom.

Pusta je dakle bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Takvo što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube istine ili špekuliraju serviranjem neistine. Ne samo da su takove tvrdnje bajke, nego što više, mi se usuđujemo reći, da se ne može govoriti o pravoj ljubavi prema svom narodu kod ljudi, čiji život nije u skladu sa zakonom Božjim i Kristovim evanđeljem.

Što znači ljubiti? Amare est bonum vele! Ljubiti, reći će, htjeti, željeti, požrtvovno tražiti dobro onoga koga ljubiš. Žrtvovati se za njegovo dobro i to tim više, što je veće i potrebnije dobro kojem se radi; onim redom kojim to traži hijerarhija vrijednosti.

A što je, pitam vas, najveće dobro i pojedinca i naroda? Ono bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera je katolička prvo i najveće dobro hrvatskog naroda, kao što svjedoči bjelodano čitava povijest naša.

To svjedoče neizmjerne žrtve za turskih ratova. To svjedoči ustrajno odbijanje svake invazije hereza, koje su se kušale uvući u dragu nam domovinu. Ta vjera katolička učila ga je poštenju i čestitosti, i možete matematskom sigurnošću ustanoviti gdje se ona potkapa na koji mu drago način, da će tamo umjesto poštenja i pravde zavladati naskoro divljaštvo i rasulo. Ljubi li dakle istinski narod svoj onaj, koji riječju i djelom blati vjeru otaca svojih i nastoji mladež otrgnuti od Krista? Što će narodu konačno prava i sloboda, što će mu cio svijet, ako jednom bude osuđen na smrt?

Katolici i narodna egzistencija

Drugo narodno dobro jest narodna egzistencija. Na svojim vizitacijskim putovanjima vidio sam dosta toga, što me je napunilo tugom i bolju. Lijepa i krasna sela, a kadkad gotovo prazna. Umjesto veselog smijeha djece neka samrtna tišina. Bijela kuga poharala je selo. A kako selo tako i gradove. Može li se govoriti o patriotizmu kod onih kojima su usta puna rodoljublja, narodnog ponosa i veličine, a domovinu lišavaju podmlatka, jer ako na mladima svijet ostaje, a tima se ne da uopće živjeti, na kome će ostati domovina? A zašto se neda života potomstvu? Zar zato jer nema kruha? Ne! Jer redovito siromasi imadu najviše djece! Nego zato jer se mnogi grlati rodoljubi boje žrtava i truda oko djece. A što znači onda patriotizam koji u javnom životu spasava narod, a u vlastitoj obitelji ga ubija? Zato se ovakvima može mirne duše reći sa Svetim pismom: »Ipsi autem non erant de semine virorum illorum, per quos salus facta est in Israel! Oni nisu bili od roda muževa, po kojim je došlo spasenje Izraelu!« (1 Mak 15,44)[5]

Ili ljube li možda istinski narod svoj oni žalosni zastupnici akademske omladine, koji su uvijek spremni da manifestiraju i protestiraju ali ne paze da bi svoju mladost časno i pošteno sproveli i tako životom svojim, i obitelji koju će osnovati, bili sposobni da dovedu narod svoj k onoj sreći, što je ne doživješe oci? Ili, ljube li narod svoj oni koji neće da znadu, da je danas imperativ za akademsku našu omladinu stručno se spremati i tako osigurati egzistenciju sebi i svojima? Diletanti su samo balast za narod, ma koliko grlati bili i isticali se u narodnim akcijama.

Katolici i sloboda

Treće dobro o kojem se danas toliko pjeva, ali kojeg je malo u svijetu, jest sloboda. Od svega vidljivog stvorenja čovjek je jedini, koji zna što je taj veliki dar Božji. Dar je to što ga po prirodi ide bilo kao pojedinca bilo kao narodnu cjelinu. Ali ona je uistinu dar Božji! »Omne datum optimum et omne donum perfectum desursum est descendens a Patre luminum! Svaki je dobri dar i svaki savršeni poklon odozgo silazeći od Oca istine!«[6]

I stoga slobode neće uživati ni onaj pojedinac ni onaj narod, koji je zahvalno ne primi iz ruku Božjih. A ne primaju je zahvalno iz ruku Božjih oni, koji u slobodi gledaju oslobođenje od sviju obaveza i prema Bogu i prema bližnjemu te misle, da smiju nekažnjeno gaziti sva ljudska i Božja prava …

Zato će vanjsku slobodu na svoju korist i na korist drugih uživati samo onaj koji najprije oslobodi unutarnjeg čovjeka i koji se dovine slobode djece Božje, te stoji sa obadvije noge na tlu etike i morala, pravde i poštenja!

Crkva i suvremeni problemi

To su evo tri dobra, koja prava ljubav želi svome narodu. I tko mu negira ova dobra nije mu prijatelj. Jer ako mu negira vjeru, bit će brzo kraj egzistenciji. Ako mu negira egzistenciju onda nema koristi od slobode. Ako mu negira slobodu djece Božje, vanjska sloboda bez unutarnje odvest će ga brzo u rasulo i propast.

Ta tri dobra žele svome narodu i vaši crkveni poglavari, želi ih i vaš nadbiskup. Pa ako vašoj mladenačkoj impulzivnosti ne ide u račun ova ili ona gesta crkvenih poglavara, onda se sjetite prije svega, da oni koji više stoje, obično više toga i vide. Sjetite se zatim, da Crkva katolička nije organizacija od jučer, nego od dvije tisuće godina. Zato se njezini glavari ne mogu ravnati momentalnim hirima pojedinaca i grupa, nego iskorišćuju milenijsko iskustvo Crkve. Sjetite se napokon, da se Crkva i njezini predstavnici nalaze danas u težim prilikama nego ikada prije, jer živimo u vremenu koje je moderni poganin označio» Umwertung aller Werte«, bankrotom svih vrijednosti. Ljudi trče za mjehurićima od sapunice a zlato gaze nogama. Što bi imalo biti na prvome mjestu stavljaju na zadnje, a što nije ni spomena vrijedno smatraju idealom savršenstva. I da nema Crkve s njezinim vječnim istinama, izgubili bismo na koncu ne samo vjeru, nego i razum i čitavu baštinu djedova. Ne čudite se, dakle, ako Crkva koji put drukčije sudi i radi, nego što želi ovaj ili onaj.

Katolici i rasizam

Moderni rasizam zamjera npr. Crkvi, što neće pasti na koljena pred njegovim kumirom i pokloniti mu se.

Ali zar je narodnost najviše dobro čovječje? Nije, jer bi inače moralo biti u stanju, da ispuni sve težnje čovjekove i učiniti ga blaženim na zemlji. A da to ne može, jasno je. A na koncu konca sa smrću prestaju i sve rasne razlike. Zato se čovjek na sudu Božjem neće opravdati pripadnošću ovoj ili onoj rasi, nego poštenim životom i dobrim djelima. Ako dakle ljubav prema narodnosti pređe granice zdravog razuma, onda nije ljubav, nego je strast, a strast niti je od koristi niti je od trajnog opstanka. Zato Crkva i u nacionalnom pogledu postavlja načelo – što nećeš da tebi drugi čini ne čini ni ti drugome! Ljubav prema svojoj narodnosti ne smije čovjeka učiniti divljom životinjom, koja sve ruši i izazivlje osvetu, nego ga oplemenjivati tako, da svome narodu pribavi poštovanje i ljubav od strane drugih naroda. Zato ljubav prema vlastitome narodu ne stoji u nikakovoj opreci s ljubavlju prema čitavom čovječanstvu, nego se međusobno popunjuju. svi su naime narodi djeca Božja, i zato svi vape k Bogu – Oče naš koji si na nebesima!

Pravu dakle istinu i zlatnu sredinu i u ovom pitanju naučava Crkva, ane kojekakvi rasizmi.

I vi dakle nećete nikad ispravnije i korisnije izraziti svoje ljubavi prema hrvatskom narodu, nego ako slijedite nauk Crkve. Ona vas odvraća od ekstrema koji u narodnosti vidi kumira, kojemu moraju pasti žrtvom i najsvetija prava čovjeka i njegove osobe. Ali Crkva vas s druge strane upućuje, da je grijeh biti ravnodušan prema svome narodu, kako to uči razorni i krvavi komunizam. Moralna je i etička dužnost čovjeka, da svoj narod ljubi. I zato svaki pravi katolik narod svoj cijeni, radi oko njegova moralnog i materijalnog pridizanja i brani njegova prava.

Ako bi pak prezreli glas Crkve i poslušali novovjeke proroke, budite uvjereni, da ćete biti ne spasioci nego grobari i svoje i hrvatske narodne sreće. ponesite tu zavjetnu misao s ovih konferencija i recite vašim kolegama i kolegicama – grobar je svoje i narodne naše sreće onaj tko u Hrvatskoj ruje protiv Katoličke crkve!

Propovijed katoličkoj akademskoj mladeži o odnosu katoličkog intelektualca prema svome narodu, osuda rasističke teorije i tumačenje kršćanskog pogleda na svijet
(Bazilika Srca Isusova u Zagrebu, 27. ožujka 1938.)

IZVORI: 
1. Hrvatska straža, 29. ožujka 1938., br. 72., str. 2-3.
2. BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 229-235.

[1] Treba biti: Mt 22, 21.
[2] Prema Vg.
[3] Vg Mudr 6,8, a ne kako je navedeno u izvoru.
[4] Treba biti: Ps 42, 2.
[5] 1 Mak 5, 62, a ne kako je, vjerojatno greškom, navedeno u izvoru.
[6] Jak 1, 17.

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.