Stijepo Mijović Kočan: Prešućivano najveće stratište Hrvata*

Cio život ću pamtiti i imati pred očima sliku koju nam je zajednički filmski kolega, davne 1945. trinaestogodišnji partizanski kurir Jugoslavenske narodne armije, nama trojici-četvorici prijatelja, pripovidio: ispod mosta u Dravogradu rijeka se račva lijevo i desno zbog visokoga stȍga mrtvih ljudskih tjelesa koja Drava nije otplavila, jer ih je mnogo; očito su strijeljani na mostu i pobacani u rijeku u tolikom broju da su joj zaustavili otjecanje. Vidim odmah Krležinu (proročansku?) »piramidu mrtvih domobrana«. Premda, tada partizančić, naš kolega nije znao tko su sve pobijeni, osim da su »bili neprijatelji«, kako mu je rečeno.

Da je to svjedočanstvo istinito, potvrđuje sam Josip Broz Tito u svojoj Pohvali vrhovnog komandanta jedinicama Treće armije, napisanoj 15. svibnja 1945. u Beogradu (a pronađenom u Službenom listu Demokratske Federativne Jugoslavije, br. 4-7/1945.); tim dokumentom Roman Leljak završava svoju knjigu Maribor: najveće stratište Hrvata. Ta dva slovenska grada, oba na Dravi, neznatno su udaljeni jedan od drugog cestovno oko 60, a zračna razdaljina je oko 47 km.

U Brozovoj Pohvali stoji, među ostalim: »Trupe Treće armije u posljednjih 15 dana zarobile su oko 100.000 neprijateljskih vojnika i oficira. Za izvojevanje ove pobede, kao i za brzo, uspešno i potpuno izvršenje postavljenog zadatka, pohvaljujem slavne trupe naše Treće armije pod komandom generala lajtnanta Koste Nađa, pukovnika Branka Petričevića i pukovnika Vukašina Subotića.

Izražavam svoju zahvalnost svim borcima i rukovodiocima jedinica koje su izvojevale ovu pobedu i uspešno izvršile postavljeni zadatak.

Neka je slava palim borcima za oslobođenje naše otadžbine!

Smrt fašizmu – sloboda narodu!«

Potpisan je »maršal Jugoslavije J. B. Tito, s.r.«

Prethodno se spominju »nemačke i ustaško četničke bande« koje su vojnici Treće armije »prisilile na kapitulaciju«. Iznose se brojke: »zarobljeno je preko 20.000 ustaša«, »veći broj četnika«, »10.000 Nemaca«, »u borbama je poginulo više od 5.000 neprijateljskih vojnika i oficira«, »a oslobođeno više od 8.000 gradjanskih lica, koje su ustaške bande silom odvele sa sobom«.

Brojke su već u Pohvali neprecizne: »više od«, »preko«, »veći broj«, no kada se zarobljene ustaše i Nijemce zbroji, uračunavši i one koji su »u borbama poginuli«, a ne samo one koji su se predali saveznicima (Englezima!) pa nasilno vraćeni Trećoj armiji i drugim postrojbama JNA, sve skupa nije više od 35.000 onih koji su postali »likvidisane posljednje neprijateljske snage«. Nameće se pitanje ‒ tko su bili ostali, do sto tisuća likvidiranih, kako Maršal navodi u Pohvali, a nisu ni »20.000 ustaša«, ni »10.000 Nemaca«, ni »veći broj četnika«, jer »zarobljeno je 100.000 neprijateljskih vojnika i oficira« koje je sve zadesilo »uspešno i potpuno izvršenje postavljenog zadatka«; dakle, pobijeni su.

Zaključiti je da nisu stradali samo zarobljeni ustaše, Nijemci i nešto četnika, nego i neki drugi, čak je višestruko više tih drugih. Kojih? Očito je da je riječ o redovnoj hrvatskoj vojsci, o domobranima (koje i ozbiljni hrvatski povjesnici, npr. M. Jareb, rado prešućuju, bilo bi zanimljivo da javno kažu zašto; domobrani su bili unovačena državna vojska, bez ikakva krimena, op. a.) koji su se predali saveznicima pa vraćeni komunističkoj armiji, a budući da ni njih tu teško da je moglo biti toliko, riječ je očito i o civilima (!?). Svima se, dakle, dogodilo Maršalovo »potpuno izvršenje postavljenog zadatka«.

Prema nekim kasnijim izjavama, npr. onoj Milovana Đilasa, Titova bliskog suradnika do raskola, Maršal je dao pobiti »više od pola milijuna svojih sunarodnjaka«; toliko ih se spominje iz više izvora. Točan broj neće se nikada saznati, ubijano je divljački i bez popisivanja, međutim na koricama Leljakove knjige mjesta masovnih pokolja u Sloveniji i sjevernoj Hrvatskoj označena su malenim hrvatskim grobom i križićem: 82 su takve oznake masovnih stratišta, ali pokolji su se, poslije »križnih putova«, događali i u Vojvodini i u Bosni, npr. stratište u Podgracima Gornjim, na Kozari, gdje je, prema pisanju sarajevskog Oslobođenja, 1992., pobijeno 3200 zarobljenika, »iz deset hrvatskih općina«.

Pohvala likvidatorima zarobljenika bez ikakva suđenja napisana je dakle 15., a rat je okončan 9. svibnja 1945. Budući da se spominju samo »trodnevne žestoke borbe«, znači da su se pogubljenja tolikoga broja ljudi dogodila pošto se hrvatska vojska bila već predala saveznicima i odbacila oružje, nakon završetka rata.

U uvodu, Roman Leljak među ostalim navodi: »Pri gradnji autoceste (Austrija ‒ Maribor ‒ Zagreb, 1999., op. a.) samo na dijelu kojim prolaze njezini prometni traci, i to u širini od 70 metara pronađeno je 1178 posmrtnih ostataka. Preneseni su u kosturnicu na groblju Dobrava pored Maribora«. To je, dakle, Tezno, samo jedno od stratišta u okolici Maribora.

U tim masovnim grobnicama, među kostima i lubanjama, dosta je nađeno i osobnih predmeta, puceta koja nisu vojnička, prstenja, kopča, krunica, križića, češljeva, žica kojima su bili vezani… To je u knjizi predočeno na čak 61 stranici (127.-188.)! Djeluje jezivo. Međutim, svjedočanstva kazuju da su prije smrti bili opljačkani, a često i skinuti do gola, tako da tih predmeta i nema puno, samo onoliko koliko ih je ubojicama promaklo.

»Nigdje na jednom mjestu nema toliko mrtvih Hrvata. Stratiše koje je nekad bilo protutenkovski rov za obranu Maribora, dugačko 3,2 kilometra (na toj dionici, op. a.), široko tri metra i duboko oko 3,5 metra, napunjeno je mrtvim Hrvatima« (str. 9).

Nakon toga uvoda, Leljak iznosi povijesne činjenice o odnosu Tita i Churchila, o njihovim susretima i korespondenciji, o tomu kako je Broz Britanca iznimno lukavo izvarao, preveslao ga i uvjerio da će izbori u Jugoslaviji biti demokratski, a onda nametnuo staljinizam; 1948. Broz Jugoslaviju otvara Zapadu i odriče se Staljina, ali ne i staljinizma. No, postiže što želi: novac i simpatije Zapada! To, prvo poglavlje naslovljeno je Titove laži i tajni rat protiv Churchila.

Ukratko ću upoznati čitatelja sa svim poglavljima Leljakove knjige.

Likvidacije u Mariboru poglavlje je u kojemu se objašnjava kako se i zašto u tomu slovenskom gradu 1945. zateklo oko sto tisuća Hrvata; navedeni su brojevi svih divizija hrvatske vojske, njih 13 (1., 2., 3., 4., 5., 9., 10., 11., 12., 13., 14., 15. i 16.), koje su se predale saveznicima, »članovi njihovih obitelji i ostali koji su napustili Hrvatsku početkom svibnja 1945.« (Bježalo se u strahu pred komunistima za koje su se pronosili glasovi da ubijaju svakoga tko nije za njih, što, na žalost, nije bilo daleko od istine, op. a.)

»Od 4. svibnja 1945. u Maribor su dolazili mnogobrojni vlakovi, prije svega s civilnim stanovništvom. Bili su to izbjeglice iz udaljenih krajeva Hrvatske, uglavnom članovi obitelji hrvatskih vojnika, ranjenici, članovi raznih domoljubnih organizacija, a posebno ustaška mladež i ženski ogranci. Hrvatska se vojska nije mogla probiti u Austriju jer su te dijelove terena držale bugarske i sovjetske jedinice. U Maribor su tako do 15. svibnja 1945. poslane mnoge hrvatske jedinice, prije predaje u Bleiburgu, koje je komunistička partizanska vojska zarobljavala (…) na liniji Krško, Zidani Most, Celje, Dravograd. Riječ je o 5., 7. i 8. diviziji Hrvatskih oružanih snaga (HOS)«. Ukratko, zarobljeno je doista oko sto tisuća hrvatskih vojnika, ne obvezno i ustaša, njih toliko i nije bilo, te civila, »članova obitelji«; malo ih je preživjelih. (To su mogli biti uglavnom oni koji su se slučajno namjerili na pojedine manje jedinice hrvatskih partizana, no ni to nije bilo neko pravilo, niti garancija, op. a.)

Povlačenje HOS-a NDH i civila ‒ to je opsežno poglavlje u kojemu se podrobno tumači naslov, s datumima, imenima, zbivanjima… Autor donosi pronađene dokumente, pisma, svjedočenja, sve dokumentirano, gdje je koji dokument pronađen: »Krunoslav Draganović o odlasku dr. Ante Pavelića i vlade NDH iz Hrvatske«; »Izvadak iz saslušanja Ivana Kirina zvanog Ico«; »Izjava Mihovila Petrovića o bijegu iz Hrvatske«; »Britanski ministar Harold Macmillan izručio nedužne ljude u ruke Titu«; »Britanci su znali da će ljudi biti smaknuti«; »Nema razlike između Staljina, Hitlera i Tita«; »Ne znati istinu uvreda je za nevine žrtve«; sve to o Britancima piše Nikolaj Tolstoj, a kao izvor Roman Leljak navodi Jutarnji list (str. 56).

Ulazak Treće armije u Maribor ‒ među ostalim tu piše: »Nakon 72 godine pronalazi se u Vojnom arhivu u Beogradu dokument Pregled nanetih gubitaka neprijatelju«. Iz tog dokumenta jasno proizlazi da su samo u toj, »završnoj operaciji do 15. svibnja 1945. zarobili 230.426 vojnika i civila, ubili 92.409 vojnika…« (str. 59). Iz drugog dokumenta koji također nije bio poznat svih ovih godina (…) možemo saznati da su »na područje Maribora bugarski vojnici iz Austrije vratili 10.000 ustaša i 4.000 civila, među kojima i 3.000 žena i djece« (postoji depeša o tome, str. 60).

Leljak donosi fotografije u beogradskomu Vojnom muzeju pohranjenih dokumenata, npr. »Operacijski dnevnik 17. divizije«, »Dnevnik 15. Majevičke brigade«, »Operacijski dnevnik VI. proleterske brigade« itd. Evo nekoliko iz tih dnevnika djelovanja izdvojenih rečenica:

»20. 5. 1945. No 25, dn 70: Jedan bat. uputili smo po naređenju (…) da sa prvim bat. šeste brig. likvidira ustaše od 5 stotina koji su na sektoru Miklauš« (str. 82). »Ustaša« je naziv za sve Hrvate, tako i za domobrane, vojnike redovne Hrvatske vojske, koja se, dakle, predala bila Englezima, a rat je završen 9.5.1945.; o poštivanju ratnih pravila postupanja prema zarobljenicima nema ni zbora, ovo su likvidacije u mirnodobnom vremenu (op. a.).

»No 26, dn 75: (…) Danas smo nastavili sa streljanjem. Brigada je smeštena u gradu.«

»21. 5. 1945., No 27 dn 55: (…) U toku celog dana radili smo isto što i juče (likvidacija). Po naređenju uputili smo jedan voz, sa jednim članom štaba – bat. da sprovodi zarobljenike u Zagreb, kad se vrati javićemo. Miki (Rade Hamović). VA VII, Beograd, arhiv NOB, kut. 993, rg. br. 8/8« (str. 82; napomenuti je da su likvidacije nastavljene i u Zagrebu i okolici, na više danas znanih mjesta, op. a.).

Sudionici likvidacija u tenkovskom rovu ‒ poglavlje donosi svjedočenja Ivice Barišića Tadića i Ive Križanca, koje su, nakon 15. svibnja 1945. (?!, op. a.) nedaleko Dravograda zarobili partizani:

»Obojica su nakon zarobljavanja dobrovoljno pristali aktivno sudjelovati u likvidacijama (…) hrvatskih ustaša, domobrana i civila na području šume Tezno, istočno i zapadno od sadašnje ceste Maribor-Ljubljana (…)«

»…al je onda bilo naređenje da raketa padne pukne kad su prešli granicu avijoni, onda na brzinu pokrijemo mrtve, a da mi pobjegnemo u šumu.«

»…ko je mogo ručat, ja nisam mogo, taj dan, sutradan več jesam, razumiješ…« (str. 94)

»…jedna partizanka s njime, debela, 100 kila (…) i kaže kako ćemo to suđenje, a onda ustade pa se okrene od jednog komisara i jednog višeg oficira, ovako na ramena jednom in drugom, a on već leži oboren kundacima, njemu je skočila na glavu, tad, i odjednom mu glava odjeknula, puknula i mozag izpada (…) i veli, eto, ja sam mu sudila« (str. 95, iz svjedočenja Ivice Barišića Tadića).

»…izvode trojicu po trojicu i ja se vratim i kažem streljaju (…) tako je trajalo otprilike 10 dana (…) da svi koji su primljeni nanovo u par dana politička nastava« (str. 95).

»…dolazili su kamioni u rikverc do jame i kad se jedan isprazni, drugi čeka i dođe rikverc i tako celo vreme, i tada sam čuo da je 36.000 (…) drugi su to pomagali i držali ih za ruke, naš je posao bio samo obezbeđenje (…) kad je to završeno s muškarcima, onda su došla dva kamiona žena i to su bile Ustaške. Za dva kamiona znam (…) ‘je li tko vikao, je li tko plakao’ (pitanje člana Komisije… Republike Slovenije, op. a.), pa, bilo je svašta (…) vidim lopatom stižu neki partizani (…) ja sam to gledao svojim očima, na suprotnoj strani su bili mozgovi i lopatom su to bacali u rov (…) nekoliko dana vi niste mogli doći na 100 ili 200 metara blizu jame (…) to je smrdjelo.« (str. 97, iz svjedočenja Ive Križanca).

Velečasni Josip Kapš iz Gospića, rodom iz Lukovdola, bio je vojnik jugoslavenske kraljevske vojske, a odmah potom unovačen u Hrvatsku vojsku, preživio Bleiburg; 2002. godine, u vrijeme razgovora s novinarom Marinom Smolčićem, navršio je bio 82 godine; svjedoči u tomu poglavlju:

»…u samom Bleiburgu najviše je ubijeno civila, starih i nemoćnih, žena i djece. Uza sav taj užas, Bleiburg je prema Mariboru, bio mala Golgota, ukoliko se stradanje uopće može stupnjevati. A moja grupa upravo je preko Austrije prebačena u Maribor (…) Partizani bi uvečer ponudili brijanje i kupanje onima koji se žurno jave. Jadnici koji su otišli na takva ‘brijanja’ završavali su prerezanih vratova (…). Igrom slučaja, jedan je partizanski oficir doznao kako sam ranije završio remenarski zanat. Kada me pozvao k sebi, mislio sam: ‘Ovo je kraj!’ Strogo me upitao zašto se nisam javio kada su tražili tko će im pokrpati remene, futrole za oružje i ostalo. Tako mi je dao novi posao koji mi je spasio život. (…) Morali su se skinuti do gola, ostaviti sve dokumente, satove i prstenje. Vezani žicom potom su ubacivani u kamione i kao na traci smrti voženi u protutenkovske rovove u okolici Maribora. Tu su strijeljani i odmah zatrpavani buldožerima. (…) Jedan kapetan bio je najglasniji u hvalisanju. Kroz prozor sam čuo kako se hvalio da su na prijevaru kod Bleiburga na pregovore privukli hrvatske posrednike. Bili su to časnici bez naoružanja. Svi su pobijeni, neki puškama, neki su zaklani. Taj se oficir s ponosom hvalio s dva ručna sata kao ratnim plijenom koji je skinuo s dvojice ubijenih hrvatskih časnika, nakon što ih je osobno zaklao. (…)

Kada je s tim trakama smrti posao bio pri kraju, nas preživjele trebalo je pokazati narodu kao krivce za sve što se dogodilo od 1941. do 1945. Onda smo mi krenuli na Križni put.(…) Likvidacije su se uglavnom događale izvan naseljenih mjesta. Mrtve su bacali u obližnje rijeke, u močvare, ili su ih uhićenici pokapali u plitke grobove. (…) Iz Petrovaradina u Vojvodini ‘dio preživjeli domobrana pušten je na slobodu’. Samo što je sloboda u Lukovdolu imala gorak okus« (str. 99-104, izvor: Novi list, Profil, Rijeka, 30. 3. 2002.).

Tisak o Teznom, poglavlje je koje se bavi time što se po javnim glasilima pisalo pošto su otkrivene mnogoljudne grobnice na mjestima gdje se namjeravalo proširiti autocestu. Evo nekoliko naslova i pokoji izvadak iz navoda: »Slovenci grade autocestu preko grobova Hrvata«; »rovovi su zajedno bili dugački oko 15 km, široki četiri, a duboki četiri do pet metara (…) prema svjedočenju mariborskog oznaša Zdenka Zavedlova«; (…) »u Teznom svi rovovi bili su puni strijeljanih vojnika (…) te kako je to bila ‘prava klaonica Hrvata’ (…). u Sloveniji se još nerado priča. (…) Slovenska vlast dosad ništa nije učinila za zaštitu grobnica«; (…) Tajnik Komisije (hrvatske, saborske, kasnije ukinute, op. a.) Florijan Boras rekao nam je da se ništa ne mogu dogovoriti sa Slovencima jer da su, kako kaže, tamo i dalje komunisti na vlasti, te kako Slovenci zapravo i odmažu u čitavoj stvari; ni hrvatska strana ne misli poduzeti nešto«; (…) »Klaus Kinkel (…) ima plan rovova oko Maribora, što ne iznenađuje kad se zna da je jedno vrijeme bio šef njemačke obavještajne službe (…) čini se da neki još pružaju otpor otkrivanju tih grobnica. Oko Maribora naselili su se neki Srbi, i to blizu mjesta zločina, koji su možda i sami sudjelovali u tome. Oni su uvijek bili protiv bilo kakve gradnje na tom području, valjda iz bojazni da se nešto ne otkrije, što bi za njih bilo pogubno« ‒ zaključio je Polajanko (Angel Polajanko, zadužen za sektor autocesta, op. a.); »… da je 1945. ondje bio partizanski stražar te da je čuvao zarobljenike koji su i po nekoliko dana čekali sasvim goli da ih ubiju i bace u jame« (…) ispričao je Truhli (Dragutin Truhli, zagrebački umirovljenik, sudionik tih zbivanja, op. a.);

»Tada sam imao 12 godina te sam sa svojim vršnjacima, koji kao i ja stanuju u blizini, oko Teznog skupljao čahure (…) jednog sam se dana sakrio u grmlju te sam prvi put vidio golu ženu koju su strijeljali zajedno s troje djece i bacili ih u rov. Svima su ruke bile vezane žicom« ‒ svjedoči Mariborčanin Silvio Kajzer (…). Kajzer tvrdi da su svakodnevna strijeljanja trajala od 20. svibnja do kraja lipnja 1945. te da su egzekutori bili bugarski partizani i četnici koje je Kosta Nađ, zapovjednik Treće armije, preodjenuo u partizane (…). Treća je armija (…) prema partizanskim podacima, do 16. svibnja zarobila 185.000 vojnika raznih nacionalnosti, među kojima je najviše bilo Hrvata, ali u taj broj nisu uračunati i civili (…) potvrdio je i Milan Basta, politički komesar 51. vojvođanske divizije koji je kazao da je kolona od Dravograda do Maribora bila dugačka 60 kilometara (…) procjenjuje se da je samo u Teznom likvidirano između 40 i 70 tisuća Hrvata. (Zvonimir Despot, str. 105–109.)

»Četvrtak, 19. kolovoza 1999. Ekskluzivno. Slovenski partizan Jaka Leber (…) odvažio se svjedočiti o likvidacijama Hrvata u dolini Sv. Ivana (…)

Zatočenika je bilo kao vlati trave: Hrvata je bilo najviše, a među njima puno žena i djece (…) Civili su bili skupa s vojnicima gotovo goli i vezanih ruku. Tko nije htio ići, znali su ga vezati za konja i vući tako da je ostao gotovo bez kože (…) onda su ih likvidirali pucajući u njih ili su ih zatukli motikama i sjekirama« ‒ zastrašujuće je svjedočanstvo Jake Lebera. »Iz doline Sv. Ivana nitko nije uspio pobjeći i spasiti život (…) Veliko hrvatsko gubilište Rogaški Gozd (…), jezovito je da su ubijali čak i malu djecu. (…) Na gubilišta su dovođeni mladi vojnici kako bi se navikavali na te grozote, a kasnije se i sami laćali ubijanja. Pričali su mi očevici kako su se srbijanski prostaci, često nepismeni, otimali za strijeljanje djevojaka i žena otmjenijeg izgleda, a naročito pak hrvatskih dočasnika i časnika (…) sve dok im se cijevi strojnica (šmajsera) ne bi pregrijale (…) Bili su u dobi od 12 do 14 godina. (…) Komu je od prvog ili drugog udarca smrskana lubanja, taj je patio kratko. Da je mogao, valjda bi sam sebi pozavidio na kratkoći umiranja.(…) Svaki vagon je bio propisno označen znakom Crvenog križa. To za srbokomuniste nije imalo nikakav značaj. (…) Noću su oba vlaka dovezli na obližnji željeznički most. Po dvojica, najčešće četvorica, uz njihov poznati ‘ho-ruk’, teške su ranjenike s mosta bacali u rijeku Dravu« (str. 113-125).

Stratišta na području Maribora; to poglavlje uglavnom ispunjavaju fotografije, često zračni snimci, autocesta kod Tezna, o kojem je u knjizi naviše riječi, samo je jedna od lokacija, ali iz zraka je snimljeno više njih, 17 je stratišta samo na lokaciji Franhajm, malim crvenim kružićem označena su mjesta stratišta na snimkama šuma, polja i naselja iz zraka: »Stratište Grobišče pri Rušli koči na Arefu«, »Stratište Bohova«, »Stratište Hočko Pohorje«, »Stratište Jurjevo sedlo«, »Stratište Lebejeva frata«… Na svakoj stranici knjige su po dvije fotografije raznih stratišta oko Maribora, od 127. do 137. str. knjige. (Sljedeće poglavlje, Posmrtni ostaci i osobni predmeti o kosturima i na njima pronađenim osobnim predmetima u Teznu, između str. 139 i 183, već je napomenuto.)

Prijepis pisama Odbora za istraživanje Bleiburške tragedije Krunoslavu Draganoviću poglavlje je (str. 185-188) u kojemu Odbor za istraživanje bleiburške tragedije, nakon navoda mnogih stratišta, nastalih uglavnom nakon završetka rata 1945., moli primatelja pisma da sasluša one za koje zna da o tomu imaju što reći, »a ne zaboravi napisati i svoje doživljaje, ukoliko ih imaš«; potpisani su članovi Izvršnog odbora: dr. Dragutin Kamber, dr. Rudolf Hrašćanec, dr. Jure Prpić, W. Stephen, W. Skertić i Ivan Prcela.

Iskazi o pokolju Hrvatske vojske (str. 189-254) poglavlje je koje donosi dosta izjava (koje je prikupio za to zamoljeni Krunoslav Draganović): zapisnika, iskaza, sjećanja, saslušanja…

Svemu pročitanom dodaje se još podosta novih detalja, npr. sudionici Križnog puta svjedoče kako su ih u hrvatskim krajevima, u selima kroz koja su prolazili, ako nisu bila njemačka sela potpuno prazna, dok su bili mučeni glađu i pješačenjima bez predaha (pale bi ubijali!) seljaci darivali hranom, što su partizanski sprovodnici tih kolona sprječavali, ali nisu uspijevali uvijek spriječiti, a slično je bilo i u Vojvodini: »Prvih dana su nam građani nešto slali tople hrane«, međutim, »to je prestalo jer su zbog toga pozatvarani. Prolazeći preko Fruške gore bili smo strahovito maltretirani od srpskih seljaka. Na nas su se nabacivali ciglama i tukli nas. Tu su sve kuće obilježene: »Srpska kuća«, »Švapska kuća«, »Mađarska kuća«, »Hrvatska kuća« (str. 200). (Nasuprot takvim podjelama, na zagrebačkom Mirogoju, a i u gradu Zagrebu, nikada se nije takvo nešto dogodilo: sve su kuće u tom smislu oduvijek neobilježene, svi su grobovi pomiješani i narodnosno i ideološki i vjerski: latinica, a na susjednom grobu srpska ćirilica, križ kraj petokrake ili polumjeseca… osim dijela židovskoga groblja, ali on je izdvojen na vlastiti zahtjev, kojemu je udovoljeno, o čemu svjedoče kronike o nastanku toga počivališta umrlih, op. a.)

»Sva ta masakriranja vršena su bez ikakva suda i bez znanja javnosti« (str. 220).

»Bjelovar (…) neka žena s djetetom u naručju među nama je prepoznala svojega muža te ga htjela pozdraviti. Jedan od partizana izvukao je toga čovjeka iz kolone i pred njegovom ženom ga ustrijelio: ‘Evo ti muža!’« (str 247). Sličnih detalja, gdje je svaki od pratilaca »kolonā smrti« mogao ubiti kad je htio i koga je htio, ima zapravo na svakoj stranici ovoga poglavlja, a svjedoci su često samo pod inicijalima. U Krapini, u Varaždinu, u Zagrebu, u Vinkovcima, u Pančevu… a negdje između: »dva partizana postavili su jedan teški mitraljez te iz blizine postrijeljali sve te redove zatvorenika kojih je bilo nekoliko stotina« (str. 191).

»Krvavo hrvatsko proljeće 1945.«, a osobito »Maribor, najveće stratište Hrvata«, još uvijek su postrance, tek u prigodnim prisjećanjima. Većina ljudi iznimno malo zna o svemu tomu. Više stotina tisuća pobijenih Hrvata, i to s divljačkom mržnjom i neshvatljivo izopačenih smaknuća nevinih ljudi bez ikakva suđenja, čak i bez ikakve zabilješke, najviše »zahvaljujući« drugu Maršalu koji je neutralizirao svoje protivnike, i Hrvate i Srbe: Hrvate tako da ih je dao pobiti, a Srbe tako da im je dopustio iživljavanja nad vlastitim narodom, nad civilima, nad ženama, nad djecom, jednako kao i nad vojnim zarobljenicima, koji su, svjesni da su se zatekli na pogrešnoj strani koja gubi rat, i da su voljom svojih političara, a ne svojom voljom, izjednačeni s nacistima, prije toga civilizirano i dobrovoljno predali oružje saveznicima, Englezima koji su ih podmuklo izdali.

Mariborska strašna stratišta, izvan svakoga pakla i svake moguće paklene mašte, te općenito »Hrvatski krvavi maj 1945.« jedan je od najsramotnijih genocida u svjetskoj povijesti, a nastoji se spriječiti da se zna za njega tako da se preuveličava Jasenovac, da se izmišlja i laže o tomu ratnom vojnom logoru u kojem nikada nije ubijeno niti jedno jedino dijete (prema Leljaku, Vukiću i drugima) niti je, prema dokumentima koje podastiru javnosti, tamo bilo masovnih smaknuća. Vrlo prozirno je optuživati Hrvate da su »genocidan narod«; oni koji optužuju sami su počinili genocid pa ga natovarili žrtvi: vae victis (jao žrtvama, jer hrvatski vojnici nisu bili vojno pobijeđeni: odbacili su oružje nakon završetka rata).

»Grobovi ne bi trebali biti političko, nego civilizacijsko pitanje« (F. Boras, str. 106).

»Posmrtni ostaci s lijeve i s desne strane autoceste još uvijek čekaju ostvarenje prava na grob i dostojanstven ukop, što je jedno od osnovnih ljudskih prava« (str. 9).

Predsjednici hrvatskih vlada, sve jedan za drugim, kao vlade, koliko god ih je dosada bilo, i koji su sada, kao i predsjednici hrvatske države, sve jedno za drugim (nakon Tuđmana), ničim do sada nisu pokazali da glede mariborskih stratišta imaju nacionalne SVIJESTI (i časti) kao ni ljudske SAVJESTI: riječ je doista samo o svijesti i savjesti, bez ikakva ideološkog ili političkog predznaka.

Budući da je uistinu »uvreda za žrtve ne znati istinu«, sva hrvatska mainstream glasila, tiskovna, slušna i vidna, koja zanemaruju stalno napominjati ova strašna zbivanja, sudjeluju također u zločinu, jer narod za koji pišu i govore ostavljaju u neznanju i uvredi nevino smaknutih sunarodnjaka. To vrijedi i za hrvatsko školstvo koje se nedostatno bavi odgojem, a pretjerano trgovanjem tehnološki novim metodskim nastavnim pomagalima, nazivajući to »školom za život«, a izvan su života, skupa s naraštajem za koji su odgovorni.

Autoru Romanu Leljaku iskreno sam zahvalan za njegovo humano djelovanje: jedini, za sada, koliko vidim i znam, spašava čast i ugled naših susjeda Slovenaca, a nas Hrvate posramljuje, ali ujedno i uzdiže i prosvjećuje. Stoga zaslužuje jedan lijepi trg ili spomenik, u svakomu hrvatskom gradu.

(Zagreb, travanj 2019.)

 

Izvor: Kolo 1, 2020.

__________________

* Zapisi o knjizi Romana Leljaka ‒ Maribor: najveće stratište Hrvata (Društvo za raziskovanje zgodovine, Maribor, 2017.).