Što zapravo radi Bog?

Sve!” kažu jedni. “Ništa!” kažu drugi. “On je mrtav!” govorio je Nietzsche. “On uopće ne postoji!” kažu ateisti. Možda se pitanje zapravo mora postaviti na drugačiji način: ne, što radi Bog, već što On radi s nama?

Pokušao sam ga naći na križu kršćana, no ondje ga nije bilo. Hodao sam do hramova hindusa i do starih pagoda, no nigdje mu nisam pronašao traga. Tražio sam ga u planinama i nizinama, no ni u visinama ni u dubinama nisam ga mogao naći. Išao sam do Kabe u Meki, ali ni ondje nije bio. Upitao sam učene i filozofe, no ni oni ga nisu shvaćali. Provjerio sam u svom srcu i ondje se zadržao. Nigdje drugdje ga nisam našao.

Tim riječima nagovijestio je perzijski sufijski mistik Rumi (1207. – 1273.) da nam ni znanost ni filozofija, pa čak niti religije ne mogu reći tko je ili što je Bog. Za odgovor na to pitanje moramo upitati naše srce. Slično se izrazio kršćanski mistik Meister Eckhart (1260.-1328.): Boga ne moraš tražiti ni ovdje ni ondje; nije dalje nego pred vratima srca. Ondje stoji i ustraje i čeka.

Rumi i Meister Eckhart slažu se u dvije stvari. Prvo: Bog postoji. O postojanju Boga ili nečeg božanstvenog govore svi narodi kroz sva vremena, iako se današnje ateističke struje grčevito trude da potvrde ateizam svugdje i u svim vremenima. U skladu s tim, čak su panteizam proglasili skrivenim ateizmom. No, taj Consensus gentium o univerzalnoj vjeri u Boga povod je Ciceronovu dokazu o postojanju Boga:

Ne postoji narod koji je toliko divlji i među svima nitko nije toliko sirov da ne bi u svojoj duši nosio misao o bogovima. Mnogo ljudi o bogovima ima krivo ­mišljenje (što je potaknuto lošim načinom života), no svi vjeruju da postoji Božja snaga i priroda… Tim takozvanim argumentom konsenzusa Ciceron smatra da je dokazao postojanje nečeg božanstvenog. No, ovdje ne želim iznositi dokaze o postojanju Boga. Usput rečeno, Abraham Lincoln je jednom rečenicom argumentirao poricanje kao i postojanje Boga: “Mogao bih zamisliti čovjeka kako gleda na svijet i tvrdi da ne postoji Bog; no nije mi jasno da netko podigne pogled u nebo i niječe postojanje Boga.”

Osim što se Rumi i Meister Eckhart slažu da Bog postoji, tu je i drugi konsenzus: Boga možemo naći jedino u našem srcu. Naglasak je na jedino.

Ako Boga možemo naći samo u našem srcu, što to znači? Pretpostavljamo da to podrazumijeva da moramo krenuti u potragu za samim sobom kako bismo pronašli Boga. Ovo podsjeća na često citirani Gnothi seauton na Apolonovom hramu: “Upoznaj samoga sebe”, a mnogi duhovni učitelji su dodali: ­

“Tek tada ćeš spoznati Boga.”

Za Eckharta je jasno da je samospoznaja spoznaja Boga jer je “temelj” ljudske duše “Božja iskra”.

Udaljavanje od tog temelja duše, dakle udaljavanje od Boga, za Meistera Eckharta je grijeh. Grijeh je odvajanje, korak unatrag od Jednog prema mnoštvu. Danas bismo rekli da gubimo biće, gubimo smisao našeg bivanja čovjekom iz vida i raspršujemo se u bezbroj užitaka kao i u mnogobrojnim takozvanim obvezama.

Naša slika Boga utječe na nas. Određuje kako ćemo se ponašati u životu, čemu ćemo težiti i što želimo izbjeći. Ako vjerujemo u osobnog, vankozmičkog Boga koji u svojoj svemoći sve određuje i svojevoljno nam može dati sve, ali sve i oduzeti, vjerojatno ćemo se prepustiti tom Bogu. U našim molitvama ćemo s njim pregovarati.

U najgorem slučaju postat ćemo duhovni prosjaci, oslanjajući se na Božju milost kroz pobožni nerad. Čak i pastor Martin Luther King rogoborio je protiv takvog stava: Nijedan problem ne rješava se tako da lijeno čekamo da se sam Bog pobrine oko toga!

Čovjek koji je sjedio na svom krovu dok je poplava rasla također je čekao Boga. Svaki put kad bi vatrogasci naišli u čamcu, on ih je odbio govoreći: “Bog će me spasiti!” Kad se na kraju utopio, požalio se Božjem prijestolju da ga nije spasio. Bog je odgovorio: “Tri puta sam ti poslao vatrogasce, a ti nisi ušao u njihov brod.” Kao mnoge anegdote, i ova ima svoju ozbiljnu stranu.

Još dramatičnija je slika svemogućeg Boga koji kažnjava i osvećuje se, koji svojim vjernicima obećava to veličanstveniji raj što više nevjernika obrate na pravu vjeru ili ih čak uništi.

Vjerski ratovi i vjerski motiviran teror vjerojatno su najgori izdanci pogrešne slike o Bogu. Reformator Martin Luther je govorio: “Kako vjeruješ u Boga, takvog ćeš ga imati. Ako vjeruješ da je dobrostiv i milosrdan, imat ćeš ga takvog.”

Ta se ideja jednako može prenijeti na ateističke i općenito nereligiozne ideologije. Kako vjerujemo u svijet, takav će nam i biti. Vjera u Boga Mamona (materijalno bogatstvo), što nam ona čini? Vjera u vječni napredak, što nam ona čini?

A kad ne vjerujemo više ni u šta, kad poričemo ikakav smisao života kao i objektivno važeće vrijednosti i istine, što nam to čini? Čini li nas to egoistima bez ­vrijednosti koji samo slijede svoje nagone i sklonosti?

Vodi li nas ta besmislenost u osjećaj manje vrijednosti, očaj i depresiju?

Iz tog stanja koje Friedrich Nietzsche naziva nihilizmom, u kojem se čovjek doslovno i očajnički nalazi u ništavilu, po Nietzscheu postoji samo jedan spas: čovjek se mora zamisliti nad sobom. Budući da se do tada izgubio u Bogu, sada može postati istinskim čovjekom. Taj “nadčovjek” je čovjek oslobođen Boga koji sam postaje smislom ove zemlje. Uspijeva mu “prevrednovanje vrijednosti”; on potvrđuje neizbježnu sudbinu i tako postaje osvajač ništavila.

Ludwig Wittgenstein smatra da vjerovati u Boga znači uvidjeti da život ima smisla. Viktor Frankl religiju smatra voljom za krajnjim smislom. Taj “krajnji smisao” ili “smisao cjeline” Frankl naziva “nadsmisao”. U svom djelu Patnja zbog besmislena života piše: “Kao što životinje ne mogu razumjeti ljude i njihov svijet iz svoje perspektive, isto je tako ljudima nemoguće imati uvid u onostrani svijet.”

Jedino što možemo je dati smisao pojedinačnim situacijama naše svakodnevnice. No, cjelina ima nadsmisao u koji možemo samo vjerovati, a ne možemo ga dokazati. Jer nikako ne možemo vidjeti sve. Redukcionizam koji danas vlada u znanosti u kojem je čovjek tek biološki robot, čisti proizvod vlastitog genetskog materijala i okoline, obezvrjeđuje čovjeka i lišava ga svake slobode.

To je jedan od razloga naše egzistencijalne praznine sa svim njezinim posljedicama. Ta praznina mnoge ljude vodi u agresiju, ovisnost o zabavi, alkoholu i drogi, do sindroma sagorijevanja na poslu i depresije.

Za Frankla je Bog apsolutna vrijednost koju čovjek svjesno ili nesvjesno pretpostavlja. Sve ostalo, materijalna imovina, čak i naši bračni partneri ili naša djeca u tom višem svjetlu postaju relativni. No, ako se grčevito držimo nečeg izvanjskog, ako ga više ne možemo pustiti, ako na primjer nismo u stanju žrtvovati privatni izlet za vikend za viši cilj kao što je podrška prijatelju u teškoj situaciji, onda je baš to idolopoklonstvo materije razlog za očaj i rezignaciju.

Onaj koji može pustiti i žrtvovati prepoznaje nešto više i tako može prihvatiti relativnu vrijednost onog zemaljskog. No, onaj koji se drži zemaljskih stvari kao najvišeg i jedinog apsoluta, on pati zbog stalnog straha da ih ne izgubi, a ako ih izgubi, pada u duboki očaj i rezignaciju. Zbog nadsmisla koji je ukorijenjen duboko u čovjeku, a koji mnogi nazivaju Bogom, možemo nadići strah i očaj jer se ono najvrjednije u našim ­životima nikad ne može izgubiti.

 

Autor: H

annes Weinelt

S njemačkog prevela: Marta Levak

Izvor: Nova akropola