Od 30. lipnja do 4. srpnja u Karlovcu i Zagrebačkoj nadbiskupiji održao se 30. susret hrvatskih misionara i misionarki. Pedesetak sudionika, između ostalog hrvatski misionari pristigli iz 12 zemalja (Tanzanije, Gane, DR Konga, Brazila, Ruande, Nigerije, Rusije, Benina, Haitija, Kosova, Čilea i Ekvadora) tom su prigodom međusobno podijeliti iskustva, radosti i poteškoće u služenju potrebitim ljudima, ali i posvjedočili vjernicima ove Nadbiskupije svoje poslanje.
Ovdje donosimo homiliju biskupa Šaška koju je održao u misnom slavlju s misionarima prigodom njihova pohoda župi sv. Nikole u Jastrebarskom u ponedjeljak, 2. srpnja, a u kojoj je progovorio o toj temeljnoj zadaći Crkve i Kristovih učenika – naviještanju Njegove Radosne Vijesti spasenja:
Liturgijska čitanja: Am 3, 1-8; 4, 11-12; Ps 5, 4-8; Mt 8, 18-22
- Što reći, nego ponovno: Kako čudesno! Kako nas, u svome redovitom rasporedu, pronalazi Božja riječ u ovoj prigodi. U prvi se tren čini da ne postoji izravna veza između riječi koje prenosi prorok Amos i Evanđelja. Ipak, prepoznajemo da Isus – na tragu oštrih riječi protiv pohlepe i nepravde koja se čini siromahu – govori o nužnome odmaku i svjedoči slobodu, nenavezanost, iz koje dolazi poštivanje drugoga i ljubav prema drugomu.
Pohlepa je izvor mnogih zala. Prorok spominje izopačenosti po kojima se vidi kakvi su odnosi među ljudima, kada u njima nema oslonca u onome što nadilazi prolaznost, kada je iz njih Bog izbačen: ljudi prodani za novac, gaženje siromaha, ponižavanje žena, sasvim poremećeni odnosi koji obescjenjuju Božju sliku na koju smo svi stvoreni. Jer, tko ima puno novca misli da mu je sve dopušteno. Oni koji se žele obogatiti, ne obzirući se na način, nemaju poštovanja prema Bogu. Kako ga je moguće očekivati prema siromahu, od koga uzimaju i zadnje što ih hrani, štiti ili grije? Nažalost, nije puno drukčije ni u naše vrijeme. Posebno treba biti oprezan da se netko novcem koji je oduzet sirotinji i nepošteno stečen ne pokušava Crkvi predstaviti kao dobrotvor.
Apostol Pavao piše Timoteju: „Jer oni koji se hoće bogatiti, upadaju u napast, zamku i mnoge nerazumne i štetne požude što ljude strovaljuju u zator i propast. Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima.“ (1Tim 6, 9-10)
I, ako bismo pitali i ove naše misionare, čuli bismo od njih koliko poteškoća dolazi upravo kao posljedica pohlepe, neosjetljivosti, nebrige za siromaštvo, bolesne, napuštene, silovane… I to se ne može riješiti programima koji ne uključuju promjenu srca. Baš kao ni kod nas u domovini. Okolnosti i uvjeti su drukčiji, ali je otajstvo života i čovjeka isto.
- Evanđelje danas započinje rečenicom da je Isus zapovjedio da se „prijeđe prijeko“, na drugu obalu. Slika je to promjene života. Tko prihvati slijediti Isusa, to treba učiniti bez uvjeta.
Nadalje, odgovori koje Isus daje najprije pismoznancu, a zatim ‘drugomu učeniku’, mogu zbuniti, posebno onaj o pokopu oca. Isus svakoga od nas poziva da gledamo dalje od materijalnoga i prolaznoga te da vidimo Njega i nebesku stvarnost, pri čemu Isusu uvijek pripada prvo mjesto. Ako bismo ga slijedili tek nakon što riješimo sva naša (svakidašnja) pitanja, ne bismo našli vremena ili – kako se često događa – Bogu bismo ostavili samo mrvice.
Isusov odgovor, dakle, nije ‘ne!’, nego upozorenje.
Prvi učenik pokazuje ishitrenost i stanovitu umišljenost, kada kaže: Za tobom ću kamo god ti pošao. Nismo se jedanput osvjedočili da se krene oduševljeno; da se vide samo svijetle strane, a već kod prve poteškoće sve postaje teško i nemoguće. Gorljivost brzo oslabi, jer nije ukorijenjena ni čvrsta: želi se nešto učiniti, ali ne baš do kraja; vršiti Božju volju, ali samo kad imam vremena; moliti, ali sad je nešto drugo važnije… Očito je važno stati pred zahtjevnost, ne da bi se propitivali temelji, niti odvagivalo po mjeri sebičnosti, nego suočilo s poteškoćama.
- Večerašnja prisutnost Skupštine Papinskih misijskih djela s pogledom na misionare i misionarke pred nas životno stavlja Božju riječ koja nam je naviještena.
Misionari pokazuju spremnost, odnosno ljubav prema nasljedovanju Isusa, sa svim svojim dvojbama i nesigurnostima. Ali, kršćani jesu ljudi koji žive nesigurnost pouzdajući se u Krista, sigurni u Bogu. To uvijek mora biti odrednica Crkve, ako želi biti Kristova.
Misionari na neposredan način svjedoče tri glavne odlike kršćana: 1) nasljedovati primjer Krista Učitelja; u njegovoj se ‘školi’ uči samo jedan predmet: Božje kraljevstvo, koje se prepoznaje u riječima i djelima Učitelja; 2) sudjelovati, dijeliti životni put Učitelja, uključujući oskudicu, progonstva i križ; biti spreman umrijeti s njime; 3) nositi u sebi Kristov život, po riječi Apostola: Ne živim više ja, nego Krist u meni. (Gal 2, 20) To je plod Duha koji se prenosi drugima.
Misionari u jednostavnosti žive te tri odlike i onda kada naviještaju Evanđelje i onda kada slave Kristova otajstva i kada – potaknuti Duhom – nastoje stvoriti životne uvjete ugrađujući Kristovu ljubav u: odgoj, obrazovanje, zdravstvo, gospodarstvo i kulturu.
- Primijetili ste da u Evanđelju pismoznanac dolazi sa savršenom rečenicom: on ne pita, on ne traži, nego izjavljuje, kao da sam odgovara na pretpostavljeno Isusovo pitanje i poziv: Za tobom ću kamo god ti pošao. Savršeno. ‘Presavršeno’.
Ako mu Isus daje onakav odgovor, znači da njegove izgovorene riječi nisu odgovarale nakanama. Isus je u njegovu srcu vidio nepodudarnost, očito onu koja je prihvaćala nasljedovanje, ali ujedno tražila mir i društvenu sigurnost. Zato mu Isus odgovara: Ne računaj ni s kakvom ljudskom povlasticom. S Isusom nema društvene sigurnosti, osim sigurnosti vjere. I kada god u Crkvi ne polazimo od te sigurnosti, u prvi plan dolaze neevanđeoski razlozi, a s njima u Crkvi slabi snaga Kristova.
Braćo i sestre, pogubno je navezati se, grčevito se držati prolaznoga. A kada smo jednom odlučili slijediti Krista, ne postavljajmo zaprjeke Božjemu planu svojim planovima.
Misijski duh i duh misionarskoga poziva utjelovljuje Isusovu riječ. Ljudi koji ne žive od vjere ili su neprijateljski raspoloženi prema Crkvi, misle da kršćani bježe od stvarnosti, da bi stvorili neki svoj zaštićeni svijet, izgrađen od lijepih misli i želja; kao da bi vjera bila neka vrsta anestetika pred stvarnošću.
No, Evanđelje pokazuje svoju preveliku zahtjevnost za svakoga tko je odlučio prikovati se za zemaljsko. Vjera nije utočište, niti je dvorac niti gnijezdo koje bi štitilo od grubosti života. I vjernik osjeća istinu da u konačnici nema mjesta za nasloniti glavu.
- Dragi misionari i misionarke, hvala za prihvaćanje dara koji vam povjerava Gospodin, da biste svima nama bili pokazatelji one ljubavi koja živi od vjere; i vjere koja je oslonjena na oslobođenost za Boga.
Toliko puta ste svjedokinje i svjedoci da, ako nismo navezani na materijalno, Bog proviđa ono što je nužno i potrebno, korisno, pa čak daje i obilje. Ako nismo navezani na čovjeka do te mjere da postane uteg našoj slobodi, Bog nam pruža neizmjernu ljubav bližnjih.
U toj spremnosti Gospodin nam govori: Bog ne traži isprike, nego slobodno srce. Zato je svakomu od nas upućeno pitanje: Imamo li neku drugu, skrivenu nakanu, koja upućuje na našu neslobodu, na neko blago uz koje je vezano naše srce?
Ljudi koji su čuli i vidjeli Isusa bili su zadivljeni. Nije moguće previdjeti sunce koje rasvjetljuje dan. Tako su i ova dvojica iz Evanđelja željeli biti dionici te ljepote, za koju nije dovoljna samo raspoloživost – niti najiskrenija. Tako, Isus ne želi uništiti njihovo ni naše oduševljenje, ali nas ne želi zavaravati. Stavlja nas pred istinu, da bismo ostali slobodni i takvi živjeli Radosnu vijest, prepoznajući da je samo Bog snaga i utočište, utjeha i istinska radost. To je preduvjet za svako poslanje, kilometrima blizu ili daleko od Hrvatske, svejedno.
Amen.
UKLJUČI SE! POSTANI KUM/A!
PROJEKT KUMSTVA DJECI U AFRICI ”UJAK ANTE”