Do stvaranja Albanije ne bi došlo bez volje Austro-Ugarske Monarhije i Italije koje su nastojale odmaknuti bilo kakvu potencijalnu prijetnju s Jadranskog mora. Širenje Grčke ili dolazak Srbije na more nije se nikako uklapalo u planove o gospodarenju Jadranom pa su dvije države, u iščekivanju konačnog rješenja Jadranskog pitanja, postigle dogovor o zajedničkom upravljanju Jadranom, a Balkanski ratovi i uspjesi balkanskih saveznika bili su velika kušnja za njihove planove.
Granice Albanije definirane su u prosincu 1913. godine protokolom iz Firenze. Prema njemu nova država imala je 28 000 kilometara kvadratnih i oko 800 000 stanovnika dok je dobar dio Albanaca ostao izvan albanske države.
Stvaranje Albanije izazvalo je konsternaciju u južnoslavenskom svijetu. Srpska vojska uspješno je osvojila većinu Albanije, crnogorska vojska ušla je u Skadar, a poništenje tih vojnih uspjeha imalo je jak odjek u Srbiji, ali i u Hrvatskoj. Došlo je do niza prigovora na stranicama hrvatskog tiska (većinski u rukama Hrvatsko-srpske koalicije) koji su uglavnom slijedili srbijansku argumentaciju prava na Albaniju. Isticalo se da Albanci nisu nikad pokazali da žele svoju državu, da su ju uslijed ratova u kojima su balkanski saveznici iskrvarili dobili na poklon. Osim toga isticala se i „neciviliziranost“ Albanaca te nesposobnost da imaju vlastitu državu. S druge strane u turskoj historiografiji su česte optužbe za izdaju zajedničke ideje i zajedničke države od strane Albanaca. U ovom feljtonu pokušat ću prikazati razvoj albanskog pokreta i albanske ideje te opisati događaje prilikom stvaranja Albanije i reakcije nakon njega.
Prizrenska liga
Albanci su u Osmanskom Carstvu bili razdijeljeni po mnogim osnovama. Nisu imali poseban milet nego je većina (muslimani) smatrana ravnopravnima s Turcima, a dio ih je pripadao Rum-miletu (pravoslavni milet pod carigradskom ili grčkom patrijaršijom). Među Albancima su postojale vjerske i jezične razlike. U sjevernom dijelu, u Skadarskom i Kosovskom vilajetu, živjeli su Gege s jakom plemenskom povezanošću i vendetom. To su bili uglavnom planinski krajevi u kojem je dio klanova ostao u katoličkoj vjeri dok je dio klanova prihvatio islam. Na jugu su bili Toske među kojima je većina stanovništva prihvatilo islam, dio ih je postao veleposjednicima, a dio vojnicima ili državnim službenicima Carstva. Dio stanovništva je bio pravoslavne vjeroispovjesti, a među njima nije postojala plemenska podjela (barem onako snažna kao na sjeveru). Mnogi su prijepori srpske i albanske historiografije oko toga kada Albanci naseljavaju Kosovo. Srpska historiografija tvrdi da su se s planina spustili nakon turskog osvajanja i tako nastanili dotad srpske zemlje dok albanska i kosovska historiografija tvrde da su oni konstantno bili tu.
Uz to, pokušaj progona Osmanlija od strane Svete lige 1689-90. u kojem su Albanci vjerno služili Osmanlijama, po srbijanskim povjesničarima bitno je promijenio etničku sliku Kosova. Memli Krasniqi u svom tekstu “The roots of Balkan Wars 1912-1913: Serbian territorial claims towards lands inhabited by Albanians” pokušava, prateći osmanske i austrijske izvore, dekonstruirati tu tvrdnju. On zaključuje da su Albanci bili većina na području Kosova tijekom sedamnaestog stoljeća, a osim toga tvrdi i da su u velikom broju nastanjivali i jug Srbije. U ratu su sudjelovali na obje strane.
Suvremenik stvaranja Albanije, jedan od vodećih srbijanskih znanstvenika toga vremena Jovan Cvijić tvrdio je da su Albanci stoljećima bili u potpunosti izolirani u planinama odakle su se uz pomoć Osmanlija naselili po Kosovu i Epiru. On ih dijeli u tri skupine, već spomenute Toske koji su, po njemu, pravoslavne vjere i govore albanski, Malisore, miješano albansko-srpsko stanovništvo katoličko-muslimanske vjeroispovjesti koji govore srpskim jezikom te Mirdite koji su prihvatili islam.
Čitajući ponuđene interpretacije možemo zaključiti da je teško povući crtu koja bi označavala jasan rez kada je i gdje većinu imao jedan ili drugi narod u tako izmješanom području.
Nakon osmanskih osvajanja brojni ljudi albanskog podrijetla su igrali bitnu ulogu u administraciji Osmanskog Carstva te nisu postojali pokreti za autonomijom Albanije sve dok nije došlo do Velike istočne krize. Tada okolne države kreću u osvajanja, a poraz Osmanskog Carstva od Rusije omogućuje velikim silama da iscrtaju novu kartu Balkana.
U tim trenutcima, neposredno prije početka Berlinskog kongresa, među albanskim intelektualcima, uglavnom stacioniranim u Carigradu, uočava se potreba za partikularnim albanskim istupanjem i spašavanjem jedinstva albanskog naroda. Stvorena je Prizrenska liga koja je kao glavni cilj imala očuvanje albanskog etničkog teritorija u Osmanskom Carstvu te stvaranje autonomne Albanije unutar istog. U rukovodstvu pokreta bili su intelektualci Abdul i Sami Frasheri te Vaso Pashë Shkodrani. Uz njih tu su bili i feudalci Ali-paša Gusinski, Odo-beg i Abedica-paša.
Vaso Pashë Shkodrani je napravio program borbe za oslobođenje Albanaca u 6 točaka, a glavni zahtjevi su mu bili da se nijedan dio albanskog područja ne pripoji nekoj drugoj državi, da se od 3 vilajeta stvori jedna provincija, da u albanske ruke dođe upravljanje i sudstvo, da albanski postane službeni jezik uprave i sudstva te da se stvori nacionalna policija. Program je pisao u tipičnom duhu nacionalizma 19. stoljeća, a ono na čemu je inzistirao bila je i njihov kontinuitet na tim područjima od antike. U njegovom konstruktu na području Tesalije i Epira nije bilo Grka nego Pelazga koji su prema njemu, pretci tadašnjih Albanaca. Samim time i grčka mitologija zapravo albanska. Time je došao do tvrdnje da su Albanci stvaratelji grčke kulture. On sam bio je katolik, školovao se u Italiji, čak je sudjelovao i u ustanku Venecije protiv habsburške vlasti 1849. godine. Njegov projekt išao je prema ujedinjenju svih Albanaca bez obzira na vjersku pripadnost, a kako je za glavnog protivnika u tome vidio grčku patrijaršiju i sudjelovanje Albanaca u sukobu s muslimanskim Albancima, jasni su razlozi zašto je toliko pažnje posvetio teoriji o Pelazgima.
Razlog za nastanak Prizrenske lige bilo je dijeljenje zemlje na Berlinskom kongresu koju su Albanci smatrali svojom i koju su nastanjivali. Tu se radilo o dodjeli Gusinje i Plava Crnogorcima. Zanimljivo je da je baš to područje bilo nastanjeno Albancima kršćanima i da je ono bilo izabrano i od strane osmanskog državnog vrha kao područje oko kojega se moglo cijenkati i koje se moglo prepustiti pobjednicama rata. Rusija, Srbija i Crna Gora su inzistirale na tom području zbog blizine mora, a Osmanskom Carstvu je bilo bitno očuvanje Novog Pazara. Vodstvo Prizrenske lige je poslalo protest velikim silama, a nakon neprihvaćanja njihovih zahtjeva dolazi do otvorenog ustanka. Liga je poslala četiri zahtjeva sultanu u kojima je tražila ujedinjenje Skadarskog, Kosovskog i Janjinskog vilajeta gdje bi vladao upravitelj Albanac, te mjesnu policiju s nacionalnim karakterom, formiranu od kršćana i muslimana Albanaca kojoj bi Porta imenovala časnike.
Sultan Abdülhamit II. na početku je podržavao pokret jer se on na prvoj razini zalagao za cjelovitost Carstva te je time mogao etnografski dokazivati da bi bila teška pogreška razdvajati stanovništvo iste etnije i dati ga u ruke Crnogorcima no nakon što je shvatio da albanski pokret nije nešto privremeno, da preuzimaju vlast u većim gradovima, istjeruju osmanske činovnike i da imaju ambicije neovisno djelovati, postali su mu prijetnjom. Pokušao je raskoliti pokret tako što je podržavao frakciju oko Mustafe Ruhija s Kosova koja je imala vjersku dimenziju. Prizrenska liga je u ožujku 1880. stvorila vladu u Skadru (Shkodri), a iste godine je održan i sabor u Debru. Nakon neuspjelih pokušaja u slamanju Lige iznutra, Abdülhamit II. je 1881. godine poslao vojsku u Peć i Prizren, ugušio pobunu i uhitio vođe pokreta.
Izvor: povijest.net