Na jednome našem seminaru za vjeroučitelje u raspravi se za riječ javila kolegica vjeroučiteljica, časna sestra koja radi u školi, ali i u župi. Sa suzama u očima ispričala je svoje iskustvo s uskrsne mise, kad je javno prozvana s oltara da zacijelo loše radi čim na misi nema krizmanika. Ooo… odakle početi?
Raditi (za) istu stvar
Uvijek me rastuži kad se mi, braća i sestre u Crkvi neovisno o staležu i životnom pozivu, glođemo, jedni druge progonimo i gledamo s prijezirom te preziremo čak i tuđu duhovnost i tuđe darove, darove koje daje Duh Sveti. Tada se lako banalizira i pitanje odgovornosti, a u današnje je vrijeme u tom kontekstu (traženju krivca) osobito aktualno i pitanje sakramenata, osobito »sakramenta oproštaja s Crkvom«.
Čini mi se da je banalizacija tog problema vrlo indikativna. Ne sjećam se kad sam posljednji put čula da neki svećenik stavi u pitanje sebe. Ali najčešće se prozivka vjeroučitelja vrši od strane svećenika koji sami ne održavaju župnu katehezu (vrlo indikativno!). Nećemo se sada osvrtati na pitanje na što taj svećenik utroši osam sati dnevnog radnog vremena, koliko otpada na pripremu za propovijed, koliko na rad u uredu i administrativne poslove, koliko na pripremu i održavanje nekog vida župne kateheze… Ali kad se već na kolegicu vjeroučiteljicu navalilo matematičko pitanje o brojčanoj prisutnosti krizmanika na uskrsnoj misi, pokušajmo zadatak razlomiti na logičke cjeline:
časna ima vjeronauk → djeca su na vjeronauku
svećenik ima misu → djece nema na misi
Foto: pixabay.com
Naravno, vjerojatno su djeca s roditeljima na praznike otišla u posjet bakama i djedovima. Ali zašto se s oltara postavilo pitanje i dala packa najbližoj suradnici? Zašto baš na taj način? Da problem s misom nije možda što u propovijedi krizmanici nisu pronašli da je svjedok dostojan sadržaja koji prenosi? Možda zbog optuživačkog stava kojim naviješta milosrdnog Boga? Što poručujemo svojim ponašanjem i svojom komunikacijom? Zašto i kod naših ljudi stvaramo frustraciju i komplekse manje vrijednosti? Zar ne možemo sjesti zajedno i osmisliti aktivnosti i motivatore za djecu da ih privučemo k sebi? Časna na mojoj župi nakon mise s prvopričesnicima odigra neku igru. Nekad se grudaju, a nekad pretaču vodu iz kante u bocu i iz boce u kantu. Neki je gledaju s čuđenjem, djeca je gledaju s udivljenjem i – redovito dolaze na misu.
Toliko je pitanja na koja se ne usuđujemo dati odgovor. A jedno je od tih pitanja i zašto baš sve kandidate pripuštamo na sakrament potvrde. Zar samo da se netko ne bi uvrijedio? A jesu li svi doista upućeni u sakrament koji se podjeljuje? Je li nam ipak važan samo broj onih koji su sakramentu pristupili pa da možemo reći da nas ima? A nekako se ipak čini, unatoč neumoljivosti statistike sa zadnjeg popisa stanovništva, da nas baš i nema. Čudna neka logika.
Čudna neka logika
I od mlađih svećenika često čujem kako su im ljudi u župi dužni pomagati, dužni dolaziti, dužni ovo ili ono – a nigdje nikog na vidiku. Međutim – tko je od nas kome i što dužan? Zar nismo svi svima dužni sve? I tko je odgovoran? Je li to onaj kome nešto treba, onaj koji smatra da ima što ponuditi i onaj kojem je to služba i dužnost – ili je to laik koji u crkvi (i u Crkvi) očito ne nalazi ono što mu treba ili koji nalijeće samo na turobne i ljutite kršćane na svom životnom putu? I ona najbolnija rak-rana na koju smo svi osjetljivi: jesmo li i dalje podijeljeni na »naše i vaše« čak i među sobom? S jedne strane karizmatici, s druge neokatekumeni, s jedne laici, s druge hijerarhija, s jedne teolozi, s druge katehete, s jedne svećenici, s druge vjeroučitelji…
Foto: pixabay.com
Nekako se kao stječe dojam da se za naše zajedničke neuspjehe ponekad nastoje upozoriti (da ne kažemo neku težu riječ) laici, dok se neki grijesi naše opće strukture nastoje malo zamaskirati i ublažiti. Tako često čujemo da »što to rade vjeroučitelji da nema učenika na nedjeljnim misama«, a opet, često kad u pitanje stavimo stvarnu kvalitetu propovijedi dobijemo ušutkivač riječima: »Ne smijemo protiv svećenika da se ne bi povrijedili«. A upit o kvaliteti propovijedi nije čak usmjerena ni protiv same propovijedi, kamoli protiv svećenika, nego o umijeću prenošenja poruke koja se dade naučiti. Dakle, zacijelo je nekad na djelu neka neodređena oholost koja baš nikako ne da sebe sama kritički i iskreno sagledati (dakako, nije nam namjera govoriti osuđujući i vrjednujući, nego načelno).
A zašto nemamo pouzdanja u darove Duha Svetoga koji nam dijeli kako hoće? Nemamo svi iste mogućnosti i iste darove – ali baš zato i možemo istoj stvari pridonijeti iz različitih kutova. A ne bi ni bilo dobro kad bi istu kuću gradili samo inženjeri građevine, ili samo zidari, ili samo stolari, ili električari, vodoinstalateri… Ali kad se male ruke slože to će biti građevina neviđena!
Inspiracija
I onda kad otkrijemo u sebi svoj dar (koji sami sebi ne možemo dati, pa čak ga ni izabrati) i svoju nemoć (pred mučnom svakodnevicom i mutnom, nepredvidivom budućnošću), moći ćemo se složiti s onom biblijskom: Ta tko tebi daje prednost? Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio? (1Kor 4,7). Zato i jesmo uspoređeni s tijelom: jer od Kristova uzašašća na nebo svi mi nastavljamo njegovo djelo spasenja svih ljudi. I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi (1Kor 12,26). A Bog nekad na tako čudesan način okrene i taj poredak u našu korist da se doista i dalje možemo samo čuditi, iznenađivati i radovati onome što dolazi.
Tihim nadisajima Duha Bog i dan danas zahvaća u naše živote. Ako i nećemo svakodnevno viriti u Bibliju i slušati ga, on je odlučio govoriti direktno u srcu. On tako glasno odjekuje da nema uzmaka. I nitko ne će se moći reći »nisam te čuo« ili pak »nisam znao da to tražiš baš od mene«. S krizmanicima o Duhu možemo stoga govoriti u smislu inspiracije. Oni već dobro znaju prepoznati situacije kad su reagirali na način za koji su znali da nije od njih samih, kad ih je vodila neka nevidljiva ruka tako čvrsto i sigurno da su se mogli samo prepustiti i uživati u vožnji. Tu inspiraciju Bog sebi pridržava kao posebnu osobnu objavu svoje prisutnosti i želje da se nešto ostvari. Sv. Pavao će svjedočiti da mu je s očiju spalo nešto kao ljuske, neki će smatrati da im je kao neka koprena skinuta s lica (s očiju). Jednostavno se pojavljuje neka nova dimenzija, neko rješenje do tada skriveno, a kad ga inspiracija otkrije – to je rješenje tako začuđujuće jasno.
Foto: pixabay.com
Vjerujem da je i svećenik taj koji snosi odgovornost za svoju župu. Za ministrante, za prvopričesnike, za krizmanike, vjeroučitelje. Za doslovno sve. Čovjek ne mora nužno biti karizmatičan, ali trebao bi usvojiti barem vještine organiziranja i komunikacije. A i zašto ne bismo drugima dali malo na važnosti? A nama ostalima, koji nismo župnici, kako je to utješno – znati da je sve naše, neovisno kako to nama sada naopako (ili samo opako) djeluje. Valja nam samo sa svime upravljati s ljubavlju kao da već jest naše, dok se naše vlasništvo ne očituje!
Briga
Čovjek bi mogao izluditi od brige, muke i žalosti je li sve dobro učinio za spasenje duša – svoje ili tuđe – kako je to ožalostilo i kolegicu s početka, ali nemojmo se zavaravati: Bog je taj koji spašava. A kad ta ideja sjedne na svoje mjesto – samo nam osmijeh preostaje. Podnesimo ta svoja mala mučeništva i prinesimo Bogu kao žrtvu i prilog za naša nastojanja. Zbilja vjerujem da je časna sve dala da djeci vjeronauk bude zanimljiv i blizak… i sigurna sam da je toliko dobroga sjemenja zasijala u tu generaciju da plod ne će izostati. Ali kad će to biti nije nam dano znati, a nije ni potrebno. To je djelo koje će učiniti Gospodin. O tome svjedoči sv. Pavao u 1Kor 3,5-23, govoreći o ulozi propovjednika (u našem slučaju učitelja/nastavnika/profesora):
Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste – kako već komu Gospodin dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti. Tko sadi i tko zalijeva, jedno su; a svaki će po svome trudu primiti plaću. Jer Božji smo suradnici: Božja ste njiva, Božja građevina.
Foto: pixabay.com
Po milosti Božjoj koja mi je dana ja kao mudri graditelj postavih temelj, a drugi naziđuje; ali svaki neka pazi kako naziđuje. Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist. Naziđuje li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvom, sijenom, slamom – svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će Dan pokazati jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj.
Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.
Nitko neka se ne vara. Ako tko misli da je mudar među vama na ovome svijetu, neka bude lud da bude mudar. Jer mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom. Ta pisano je: On hvata mudre u njihovu lukavstvu. I opet: Gospodin poznaje namisli mudrih, one su isprazne. Zato neka se nitko ne hvasta ljudima jer sve je vaše. Bio Pavao, ili Apolon, ili Kefa, bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće: sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji.
Dvije muhe jednim udarcem
Iz iskustva mogu reći da naš Bog jednim uslišanjem, gromoglasnim »DA!« koje odjekne dalje i jače nego smo to svojim umom mogli i pojmiti odgovara na naše molitve. Do kraja svemira i u posve daleku budućnost odjekuje taj jedan njegov »DA!«.
To može biti njegov odgovor na tri posve različite molitve triju različitih ljudi iz triju različitih staleža u isto vrijeme (molitva za dijete, za župnog suradnika i za mjesto pod suncem). I samo jedna trudnoća koja se zbude već i protiv svake nade riješi i tri goruće želje i potrebe. I dok se mi možemo samo čuditi odakle taj divan Božji »DA!« na naše molitve, kad se činilo da je sve već izgubljeno, prorok Zaharija uvjerava nas u sljedeće:
Ovako govori Jahve nad vojskama:
»Ako to bude čudo u očima Ostatka u dane one,
zar će to biti čudo i u mojim očima?« –
riječ je Jahve nad vojskama.
(Zah 8,6)
A s njime se slaže i psalmist u Psalmu 118:
Kamen što ga odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
Jahvino je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!
(Ps 118,22-23)
Kad se ispuni vrijeme, on jednostavno pošalje odgovor na našu žarku molitvu. Kad izbrusimo svoje strpljenje, kad se naučimo pouzdanju, kad voda dođe do grla i ne preostane nam nego dvije ruke koje sklapamo na molitvu i vapimo. Tako je nešto govorio i bl. Alojzije Stepinac, da se sada ne ponavljamo. Ali rado bih s vama podijelila jedan njegov tekst:
| Protuslovlje je vjerovati u Boga i biti pesimist
(iz Stepinčeva nagovora mladeži 1944. godine) Pesimizam? NE! Jer ta biljka nalazi plodno tlo samo ondje, gdje je nestalo vjere u Boga, u Krista. Na kršćanskom, katoličkom tlu nema joj mjesta. U jednoj amerikanskoj školi raspisali su nagradu za najbolju misao koju jedan učenik iznese. Rečenica, koja je donijela nagradu, glasila je: »Ljudi mrmljaju, što je Bog ruži dao trnje. A zar ne bi prije morali zahvaljivati Bogu, što je dao da na trnju raste ruža?« Svi danas mrmljaju, padaju štoviše u bjesnilo, da nas je Bog pogodio sa ovako teškim jadima. Ljudi postaju skrajnji pesimisti. A ipak bismo prije morali zahvaljivati Bogu što nam je dao da živimo u ovako teškim vremenima. Jer baš u takvim prilikama mogu pojedinci pokazati najljepša svojstva svoje duše. Uzmite samo, koliko danas teče suza na zemlji. A nema li baš tu prilike svaki iole plemenit čovjek, da pokaže svoju sućut prema onima koji plaču, ako im ničim ne može pomoći, može im uputiti barem lijepu riječ, koja često puta više vrijedi nego ne znam kakav dar uz namršteno lice.
Foto: pixabay.com Dakle, mladi prijatelji, ne glavu k zemlji, nego u vis! Naš Bog nije se promijenio. On je i danas onaj isti brižni otac, liječnik, koji bdije nad nama. Vjerovati u Boga i biti pesimist, to je protuslovlje. Pravi katolik mora danas biti optimist više nego ikada. Kad čovjek završava, onda Bog tek počinje! Pogledajte jedan sag sa stražnje strane. Nećete ništa vidjeti doli zbrku amo-tamo isprepletenih konaca. Pogledajte sprijeda, vidjet ćete često prekrasne figure. Sadašnji događaji u svijetu tako su zamršeni. A nije ni čudo, jer ih gledamo s obratne strane iz preuskog vidika ovoga zemaljskog života. Bog ih gleda s prave strane. Gleda, i zadivit će nas jednom i s ovim događajima, kad budemo vidjeli da su sve niti sadašnjih zbivanja bile u Njegovoj ruci, da se postigne ono što je za nas najbolje. Sursum corda! |
Bog koji je već na prvim biblijskim stranicama opisan kao vrtlar, koji sadi i obrađuje Edenski vrt dok ga ne da na brigu čovjeku, koji je u novozavjetnim tekstovima opisan i kao vinogradar, sada je opisan kao onaj koji daje rasti. On odijeva poljsko cvijeće i ljiljane na način koji čovjek ne može ni zamisliti, putem DNK koji čovjek sa svim svojim znanjem i tehnologijom ne može reproducirati, pa ni do kraja shvatiti u svoj njegovoj jednostavnosti i logici. Dopustimo da nas naš Bog iznenadi načinom na koji vodi svijet i povijest, koliko god nekad njegovi planovi bili neobični, ako ne i čudni za naše pojmove. Uostalom, čini se da do sada nikad nije zakazao ili iznevjerio. Bog je taj koji daje rasti i koji po krivim crtama znade ravno pisati. Pa u konačnici čak ni naša loša djela ili krivi odabiri ne će značiti ništa – jer Bog sve izvodi na dobro i na spasenje.
Foto: pixabay.com
Žao nam je samo kad se krivnja prebacuje na druge – na vjeroučitelje koji se s prvopričesnicim i krizmanicima muče radeći na upoznavanju onoga kome su povjerovali. Ali je li odgovornost samo na njima, poučavateljima, ako su crkve za vrijeme mise prazne? Možemo li poraditi na svojim govorničkim vještinama? Ako vjerujemo da je Riječju sve nastalo – čak štoviše, riječju se i danas (verbalnim formulama) podjeljuju sakramenti. Riječ je vrlo djelotvorna – riječ je već odluka, već je djelo. Poslušajmo svoja predavanja, odnosno svoje propovijedi da vidimo je li nam riječ plodna i izgrađujuća, ili je jalova i puna mržnje.
Ovladati materinjim jezikom svakako je i kompetencija koja nam je potrebna za samostalno i uspješno snalaženje u svijetu u kojem živimo. Usvajanje komunikacijskih vještina danas osobito nije bauk, kad postoje raznorazni treninzi javnih nastupa od kojih nam ne treba zazirati.
Mučenik svete potvrde
Ima onih koji mi kažu da nemamo prava moliti za čudo. Ali ako je naš Bog Bog živih, koji svojim dahom i svojom Riječju stvara život od zemaljskog praha i suhih kostiju, on koji poznaje sve zakone fizike i kemije jer ih je sam izračunao i osmislio, koji je skrojio DNK svih živih bića – što je njemu izvesti ono što je čudo u očima našim? Ali danas su nam možda više nego ikada potrebna osobna, mala čuda, čuda koja se tiču samo nas osobno. A i čuda koja se tiču obraćenja drugih.
Foto: pixabay.com
Vjerujem da su mnogi vjeroučitelji i katehete molitveno angažirani na račun svoje duhovne djece – učenika, prvopričesnika i krizmanika. A danas imamo i blaženoga Miroslava Bulešića, mučenika svete potvrde, kojem se možemo uteći tražeći zagovor za obraćenje duša koje su nam povjerene.
Blaženi Alojzije, blaženi Miroslave – molite za nas!
Izvor: Lađa 2(2015.)