Suživot s drugačijima

 

Foto: pixabay

Od nasilja svake vrste danas se jednostavno ne možemo zaštititi. Svakodnevno i cjelodnevno nasilju svjedočimo na televiziji i razvikanim filmovima, nasilje se promiče u suvremenoj glazbi. Nekako smo i otupili na te i takve slike i više nas se ne dotiču. Posve su promijenjeni naši stavovi i vrijednosti, a to je ono što prosljeđujemo i mlađim naraštajima.

Nasilje među djecom

Nasilje među djecom odnosi se na opetovano nasilništvo koje se odvija na relaciji jači-slabiji, neovisno radi li se o jednoj ili više žrtava nasuprot pojedincu ili skupini. Nasilni su pritom svi negativni postupci usmjereni prema zlostavljanoj strani, uključujući fizičko i verbalno nasilje, ugnjetavanje i ponižavanje, kao i neizravno nasilje poput isključenja iz skupine i potpune društvene izolacije. U školi je obično takvim postupcima pogođen jedan učenik u skupini (razredu).[1]

Nasilnik nerijetko poznaje samo snagu kao način rješavanja sukoba ili vlastite frustracije. Naravno, i nasilje u službi zabave nije potrebno zanemariti. Naravno nije rijetko ni nasilje koje učenici vrše nad nastavnicima u školi, osobito onima koji su popustljiviji i imaju nerazvijeno samopouzdanje i autoritet. Tjelesno nasilje i nasilništvo ostvareno riječima i gestama uobičajenije je kod dječaka, dok djevojčice radije rabe sofisticiranije načine nasilja – klevetanje, ogovaranje, šaputanje u prolazu, pogledavanje i ismijavanje, izolaciju, manipuliranje prijateljskim odnosima i sl.

Obilježja žrtve i nasilnika

Tipična obilježja žrtve (kako ih navodi Olweus)[2]:

• plašljiviji i nesigurniji te oprezniji i tiši od prosjeka
• na nasilje reagiraju plačem i uzmicanjem
• manjak samopouzdanja
• osjećaju sram
• osjećaju se glupima i promašenima
• usamljeni su (u pravilu nemaju prijatelja u razredu)
• tjelesno su slabiji od nasilne djece.

Kao zajedničku »izvanjsku neobičnost« koja se pripisuje učeniku-žrtvi, Olweus ističe upravo razliku u tjelesnoj snazi između žrtve i zlostavljača, a ne neka druga tjelesna obilježja žrtve koja bi ju izdvajala iz grupe (poput debljine/mršavosti, aparatića za zube, naglasaka u govoru i dr.), mada ni te posebnosti koje se ne toleriraju nisu zanemarive.

Postoji i posebna podjela žrtava nasilja na pasivne i provokativne. Pasivne žrtve pokazuju da na napad ili uvredu neće uzvratiti nego se radije povlače, dok provokativne žrtve u sebi spajaju strašljivost uz agresivne obrasce ponašanja. Nerijetko smanjenom koncentracijom oko sebe stvaraju napetost koja prema njima rezultira nasilništvom, dakle vlastitim ponašanjem izazivaju negativne reakcije ostalih učenika.

Razni autori navode i nekoliko tipova nasilnika: samouvjereni (osjećaju se superiornijima naspram vršnjaka), socijalni (ogovaraju, koriste verbalno nasilje), oboružani (zlostavlja kad misli da ga ne vide), hiperaktivni (za svoje ispade krivnju prebacuje na druge, ljubomorni na druge), nasilnik žrtva (i sam je i zlostavljač i zlostavljan od drugih), grupa nasilnika i banda nasilnika. Kao njihova tipična zajednička obilježja Olweus navodi sljedeće:

• agresivnost prema vršnjacima
• agresivnost prema odraslima i autoritetima općenito (nastavnici, roditelji)
• nagli su u ponašanju
• ne pokazuju sućut prema žrtvi
• imaju pozitivno mišljenje o sebi
• imaju potrebu za moći
• žele podčiniti druge.[3]

Osim izravnih nasilnika postoje i pasivni nasilnici. Oni nisu inicijatori nasilja, nego pratioci alfa-nasilnika. Isti autor navodi i nekoliko uvjeta koji dovode do stvaranja agresivnih obrazaca ponašanja:

• emocionalni odnos roditelja prema djetetu
• popustljivost roditelja prema djetetovu nasilničkom ponašanju
• tjelesno kažnjavanje djeteta
• djetetova ćud i temperament.

Verbalno nasilje nasuprot empatiji

Zadirkivanje, nadimci, neprekidno zanovijetanje, šaputanje o osobi na način da ona to čuje, klevetanje, ogovaranje, šifrirani govor pred trećom osobom, »čuvanje mjesta« za drugu osobu – sve su to nasilni obrasci ponašanja koji pokazuju nepoželjnost žrtve u našemu društvu, a usto su vrlo izravni i bolni.

Verbalno i socijalno nasilje sofisticiranija je vrsta nasilja koja se teže otkriva od onog izrazito tjelesnog. I posljedice takvog maltretiranja dalekosežnije su i teže se uočavaju na vrijeme da bi se spriječile deformacije slike o sebi i da se očuvalo samopuzdanje žrtve. Zadirkivanje i samim time zadiranje u intimu druge osobe također je vrsta nasilja, kao što su to i ogovaranje i klevetanje. To su izravni napadi na samopoštovanje, na samu bit druge osobe koja se time ne potiče na dosizanje punine vlastite osobnosti već ju se u dosizanju vlastite punine izričito sprječava.

Žrtve verbalnoga i socijalnog nasilja stvaraju negativnu sliku o sebi i jasno uviđaju da su napadnute i osjećaju se loše i izolirano. Davanje žrtvi na znanje da je u društvu nepoželjna utječe na buduće preuzimanje uloga u društvenome životu te joj otežava i trenutni opstanak u društvu na zadovoljavajućoj razini ostvarenja socijalnih kontakata. Demistifikacija i suočavanje sa stvarnošću vrlo su važni u rješavanju problema nasilja među vršnjacima. Učenici trebaju znati zašto ih zadirkuju (možda su zbilja debeli ili sl.) te s njima treba raditi na osvješćivanju problema i ostavljanju drukčijega dojma.[4]

Isključenje iz grupe za igru također je stresno za djecu, osobito ako ih u društvenim igrama uvijek zadnje biraju u svoj tim. Djeca odrastaju socijalno izolirana, ne sklapaju prijateljstva i ne prolaze normalan put odrastanja. Nije stoga odgovornost samo na učeniku koji je izoliran iz skupine, nego na tom problemu treba raditi sa svim učenicima. Kod njih treba razvijati osjećaj odgovornosti jednih za druge (odnosno svih za sve), raditi na dinamici unutar grupe te osobito na razvijanju empatije prema slabijim članovima u razredu.

Posljedice nasilnih ponašanja         

Posljedice su nasilja višestruke, a gotovo su sve povezane s manjkom samopoštovanja: na tjelesnom, emocionalnom i društvenom planu. Osobit je problem što zlostavljana djeca ne prolaze normalnim putem odrastanja i odrastaju u ljude koji se nisu naučili nositi s izazovima koje pred njih stavlja život. Kao nusproizvod u društvu zatičemo neprilagođene osobnosti za koje nam je potrebna posebna skrb.

Nije nasilje samo ono koje ostavlja vidljive posljedice na tijelu – prijelom ili modricu. I jezikom se može oštro ošinuti. Nasilje koje žrtve doživljavaju, kao i svaki drugi utjecaj, svakako imaju posljedice na razvoj osobnosti (obrambeni mehanizmi povlačenja, potiskivanja osjećaja, razvoj fobija, strahova, nesigurnosti, frustracija, agresije, osjećaja krivnje) i talenata, koji mogu ostati zakopani i neiskorišteni pod naslagama straha od razotkrivanja sebe pred drugima i preuzimanja inicijative. Nasilje koje dijete/učenik doživljava prilikom odrastanja posljedično utječe na izbor škole ili zanimanja, međuljudske odnose općenito, ali i na izbor životnoga partnera, sklapanje prijateljstava, strah od javnih nastupa i blokade osobnosti svake vrste. Žrtve nasilnika tendiraju postati osjetljive, povučene, depresivne, rjeđe suicidalne osobe.

Posljedice ne ostaju samo na žrtvi, nego i na nasilniku. Očito je da već u mlađoj dobi nasilnik pokazuje društvenu neprilagođenost, a statistički je vjerojatnije i da će mladi nasilnici krenuti putem kriminala i odrasti u osobe koje svoje frustracije i nezadovoljstva mogu i znaju iskazivati samo nasiljem – čime se zatvara začarani krug nastanka disfunkcionalnih obitelji i odgoja novih nasilnika.

Foto: pixabay

Samopouzdanje i samopoštovanje

 U razredu osobito nastavnici iz odgojnih predmeta moraju raditi na nastavnoj klimi s posebnim naglaskom na dinamici grupe. Cilj je da se svi učenici u razredu osjećaju dobro i prihvaćeno. Učenicima valja iznijeti jasna pravila ponašanja kojih se valja pridržavati i koja će razvijati svijest da smo svi odgovorni za sve.

Samopouzdanje i samopoštovanje igraju važnu ulogu u socijalizaciji i traženju vlastitoga mjesta u društvu. Nije svejedno kako se osjećamo okruženi ljudima, možemo li preuzeti inicijativu i progurati vlastite misli kao vrijedne slušanja. To nećemo moći ako sami nismo uvjereni u vrijednost svojih ideja. Društveno prihvaćanje i potvrđivanje vlastite vrijednosti važno nam je svima – a tako i djeci žrtvama nasilja, kao i djeci nasilnicima.

Nerijetko je nasilje tek način skretanja pozornosti na sebe i zadobivanja osjećaja moći i važnosti. S druge strane, žrtve nasilja razvijaju osjećaje krivnje i manje vrijednosti. Ta igra moćnika i gubitnika kasnije se lako preslikava i na odraslu dob – ali tada obrasci nasilnoga ponašanja ne donose strahopoštovanje nego vode u kriminalitet, dok djeca koja nauče biti podređena upadaju u depresivnost i razvijaju obrambene mehanizme ignoriranja nasilja te uvijek ostaju potlačena.

Važno je moći izreći sebe jer svi imamo potrebu da nas ljudi čuju, da ostavimo traga, da nas vole, da nekome pripadamo. Čuli smo već onu doskočicu koja kaže da čovjek ima dva uha i jedna usta kako bi dvaput više slušao nego govorio. To znači da treba ostaviti prostora ljudima (i učenicima!) da s nama uđu u dijalog, da se osjete dovoljno važnima da ih saslušamo bez vrjednovanja njihove osobnosti i nametanja vlastitoga mišljenja. Stvaranje atmosfere povjerenja i poticanja razvoja jakih strana osobnosti i danih talenata vrlo je važna, kako u obitelji i okruženju najbližih prijatelja, tako i u školi.

Nasuprot depresivnosti, djeca se trebaju često osmjehivati[5] i biti samosvjesna u istraživanju svijeta i igri s vršnjacima. Često u svakodnevnoj komunikaciji zaboravljamo kako zbijanje šala na tuđi račun može ozbiljno ugroziti tuđe samopouzdanje i samopoštovanje, kao što to čini i davanje nadimaka s kojima se osoba izričito ne slaže. Stalnim skretanjem pozornosti na neki nedostatak (mucanje, naočale, loš ten, klempave uši, mršavost, debljinu…) osoba se počinje baviti samo tim svojim dijelom, ne sagledavajući sebe u cjelini osobnosti i duha.[6] Prevažno je zato i razvijanje smisla za humor, kao i izražavanje humora na svoj račun, preobražavajući svoje male tjelesne nedostatke u šarmantne prednosti.Napuštanjem školskih klupa smanjuje se i tendencija nasilništva među vršnjacima jer na pojedincu ostaje izbor kruga ljudi s kojima se druži nasuprot zadanim učenicima u razredu. Važno je ipak i u školskoj dobi da se djeca grupiraju i prema svojim interesima jer to su područja na kojima svaki učenik može dati ono najbolje od sebe i osjetiti se korisnim, vrijednim i poštovanim (bila to matematika, umjetnost, šport ili koja druga djelatnost). Osobito je važno žrtvi nasilnih ponašanja pomoći da se distancira od osjećaja osamljenosti, niskog samopoštovanja i straha, kao i raditi na dobrom raspoloženju svakoga djeteta.

Promatrači

Odgovornost za nasilna ponašanja snosi cijelo društvo. Svakoga dana iznova trebamo odlučiti činiti dobro i brinuti za boljitak svijeta – naravno, u kontekstu i krugu svojih bližnjih. Prebacivanje krivice na druge i stalno pronalaženje izlika za probleme u svijetu i užoj nam okolici nije rješenje. Ekologija odnosa važna je disciplina današnjice, kad se sve više udaljavamo od svijeta i zatvaramo u virtualne događaje i odnose.

Zrilić govori o krugu nasilja koji čine nasilnik, žrtva i promatrač (promatrači).[7] Promatrač je pojedinac ili skupina (bilo djece ili odraslih) koja je neizravno uključena u krug nasilja. Moguće je da ta skupina sudionika u nasilju ne sudjeluje aktivno u samom činu zlostavljanja, ali pasivno odobrava to što se događa, ili čak smijehom i gestama ohrabruje nasilnika. Potrebno je stoga sa svom djecom govoriti i kometirati stvarnost u kojoj odrastaju i u kojoj se nalaze. Moguće je da su i ta djeca žrtve straha pred nasilnikom.

Pridavanjem pozitivne pažnje nasilnim ponašanjima (smijeh, zanimanje za situaciju bez reakcije) nasilno se ponašanje podupire. Dopuštanje i toleriranje nasilja u našoj blizini također je prešutno slaganje s njime. Bar se tako čini žrtvi nasilja, čije se samopouzdanje i slika koju ima o sebi potkopava i čime mu se nanosi gotovo nepopravljiva šteta u uspostavljanju budućih prijateljstava i odnosa bilo koje naravi (od poslovnih do emotivnih).

Mi smo kao kršćani i nastavnici pozvani na aktivnost u borbi za bolji svijet i pravedne odnose među ljudima. Učenike treba podučiti da, osobito ako su u grupi, preuzmu kontrolu nad nasiljem i zaštite žrtvu, a nasilniku pokažu da ih takvo ponašanje ne zabavlja. Promatrači (publika) mogu doista imati presudnu ulogu u cijeloj situaciji. Ponekad je dovoljno kod ostale djece razviti osjećaj empatije sa žrtvom nasilja. Upravo je zato važno da sa svim učenicima prokomentiramo negativna ponašanja i posljedice koje ono sa sobom nosi.

 Što je u našoj moći?

Prezaposlenost i manjak osjećaja i svijesti o nasilju možda sprječavaju roditelje da sa svojom djecom prokomentiraju svakodnevne događaje. Djeca (učenici) su prisiljena sama oko događaja koji se odvijaju pred njihovim očima stvarati scenarije i donositi zaključke. A pomoć smo, kao kršćani, razrednici i nastavnici, dužni pružiti i žrtvi i nasilniku.

• • Pravila ponašanja u razredu moraju svima biti jasna. Najbolje je ako se o njima zajednički dogovorimo. Nastavnik će, naravno, paziti da se pravila ponašanja odnose i na međuljudske odnose (učenik-učenik i učenik-nastavnik). Pravila koja smo izglasali mogu se pričvrstiti na pano ili zid (razredne novine).
  • Ponekad učenici ne znaju da postoji izbor između nasilnih obrazaca ponašanja i onih nenasilnih. Ako učenik poznaje samo nasilje, i osobito ako je ono učinkovito u rješavaju njegovih problema, jasno je da će i posegnuti za njime. Međutim ako učenik shvati da nasiljem ne dobiva onu vrstu pažnje za kojom teži, postoji mogućnost da promijeni svoje ponašanje. Važno je zato uz obrazac nasilnog ponašanja ponuditi alternativni scenarij za situaciju u kojoj se nasilje ipak dogodilo.
  • Učenicima treba objasniti razliku poštovanja i straha od drugoga. Oni najčešće nasiljem žele impresionirati druge i zadobiti poštovanje.
  • Od nasilnika treba zatražiti da opiše svoje nasilničko ponašanje i uzroke koji su do njega doveli. Može ga se zamoliti da razmisli kako bi se sam osjećao u ulozi žrtve. Važno je da razvije osjećaj empatije s drugima.
  • Prepoznavanje i identifikacija vlastitih osjećaja, kao i njihovo izricanje i kontrola te izricanje sebe pred drugima vrlo je važno za odrastanje i kasnije preuzimanje uloga u društvu.
  • Povećanje susjećanja (empatija) sa žrtvom agresivnog ponašanja (primjerice, čitanjem ulomaka iz književnosti s navedenom tematikom). Nasilnici zacijelo nisu svjesni boli koju nanose drugima.
  • Igrom uloga ukazati na problem isključenja pojedinca iz grupe ili vrijeđanja – čime se također izravno radi na usvajanju osjećaja empatije prema drugima.
  • Kao nastavnici možemo pripaziti bar na socijalno nasilje – isključenje djeteta iz grupe, iz društva. Kombiniranjem grupnoga rada u kojemu se osobe u grupi izmjenjuju korisno je za sve učenike koji tako imaju priliku bolje se upoznati.
  • Učenik mora znati predviđati posljedice svojega djelovanja – ne samo za danas i sutra, nego i za neku dalju budućnost (primjerice posvijestiti im da kriminalne radnje vode u zatvor). Razvijati treba osjećaj poštivanja za druge onakvima kavi oni jesu. To se temelji na promjeni i oblikovanju stavova i vrijednosnog sustava kod učenika.
  • Ukazati učenicima na pasivno sudjelovanje u nasilničkim ponašanjima i odgoj za odgovornost. Učenici moraju shvatiti da je nasilje neprihvatljivo ponašanje čak i u igri.
  • Kao razrednici možemo povesti diskusiju ili parlaonicu na tu temu. Promatrači moraju osvijestiti svoju ulogu i mogućnost intervencije i pomoći zlostavljanome djetetu.
  • Dosada i nepoznavanje društvenih igara, kao i manjak odgovornosti koja se raslojava s odraslih na djecu također može rezultirati nasiljem – traženjem »igračke« za zabavu.
  • Redovito s djecom komentirati događaje iz društva i svijeta.
  • Odrasli pred naletom agresivnog ponašanja moraju izraziti svoju zabrinutost za nasilnika i žrtvu i za posljedice koje nasilje sa sobom nosi. Važno je da se djetetu, učeniku, suradniku i svakom bližnjem izraze pravi osjećaji kako bi se i oni mogli i znali prema njima postaviti. To se osobito odnosi na ljutnju zbog neprihvatljivog ponašanja i zabrinutost za njihovu budućnost i dobrobit.

Vještina društvenog samoodržanja

Field u knjizi Živjeti bez nasilja donosi nekoliko osnovnih vještina koje s obzirom na nasilje u svojoj blizini dijete/učenik treba savladati:

1. suočiti se s vlastitim osjećajima (depresija, bol, uznemirenost, stres, tuga, strah, srdžba)
2. shvatiti zašto sam zlostavljan/a
3. izgraditi samopoštovanje (stalno raditi na pozitivnoj slici o sebi; povećati moć koju osjećam u društvenoj interakciji; prihvaćati pohvale)
4. usvojiti verbalne i neverbalne komunikacijske vještine (dijete bi trebalo pokazivati zanimanje za događanje oko njega, postavljati pitanja, čavrljati, pokazivati empatiju, davati povratnu infoprmaciju – i o tome ga treba poučiti)
5. pripremiti osobne mjere samoobrane (unaprijed znati kako reagirati na nasilje)
6. razviti mrežu podrške[8] (tek u društvu opstajemo i razvijamo se; prijateljstva jačaju samopouzdanje, a prijatelji i bliske osobe potpora su nam i pomoć u svakodnevici).

Život nije samo uspjeh i kuda god krenuli nužno ćemo se susretati s nasiljem svake vrste: od nametnutog nam televizijskog programa, koji možda sami ne bismo izabrali i ne želimo ga, do fizičkog nasrtanja. Naučiti nositi se sa stresom, razočaranjima i krizama koje su sastavni dio života važan su dio odrastanja i društvenog samoodržanja. Znati se obraniti, odnosno odreagirati na nasilje, također je vještina koja se usvaja.

Ono što i inače koristi razvoju svakog djeteta, a kasnije i odrasle osobe, jest upravo razgovor. Dopustiti i omogućiti osobi da se izrekne sa svim svojim problemima i poteškoćama i kao takva da bude prihvaćena i podržavana. Međutim bez prihvaćanja sebe nema ni prihvaćanja drugoga. Potrebna nam je promjena načina mišljenja – potrebno nam je obraćenje. Djeca/učenici moraju naučiti sljedeće (i toga se držati i u odrasloj dobi):

• različiti smo, i to nije ništa loše
• nitko nije savršen
• drugi zaslužuju naše suosjećanje
• iskrenost je vrlina
• i poštenje je vrlina
• i optimizam je vrlina.

Promjena načina mišljenja uključuje odbacivanje osjećaja krivnje i rad na optimizmu i dobroj slici o sebi. Samoodržanje ne znači održavanje statusa quo, nego aktivan rad na poboljšanju uvjeta života. To se odnosi na svakog od nas. Činiti dobro nužno obuhvaća i nečinjenje zla. Nasilje je svuda oko nas, ali zato imamo slobodu izabirati dobre i poželjne obrasce ponašanja. Socijalnom interakcijom i učenjem usvajamo obrasce zaštite od opasnosti u kojoj se nalazimo. Gledamo kako to drugi čine i usvajamo one obrasce koji su se pokazali uspješnima.

Učenici su na početku svojega života. Puni su energije i svježih umova koji još nisu do kraja ukalupljeni u stereotipna ponašanja. Energiju koju su u stanju proizvesti treba kanalizirati putevima koji će cijelome društvu biti od koristi, a djeci omogućiti dosizanje vlastite punine, vlastitoga dometa.

Tolerancija (snošljivost)

Tolerancija je višeznačan pojam, a dolazi od latinske riječi tolerare, što znači trpjeti, podnositi. Klaić toleranciju definira kao »trpeljivost, podnošljivost prema tuđim mišljenjima i uvjerenjima, snošljivost, obzirnost, dopušteno odstupanje od uobičajenog propisa«,[9] a tolerantnu osobu definira kao obzirnu, snošljivu, trpeljivu. Tolerancija je dakle sposobnost navikavanja na sve ono što nam je strano, što možda ne bismo poželjeli u svojoj blizini, ali nam je, eto, nametnuto samim svojim postojanjem.

Kao vrjednota tolerancija je danas pod utjecajem globalizacije tim više potrebna što ima više različitih kultura i stavova, rasa i nacionalnosti, političkih, religijskih i vjerskih uvjerenja. Budući da smo istrgnuti iz svijeta sigurnosti i ustaljenosti, jednostavno radi vlastitoga opstanka moramo prihvatiti drugačijega drugoga. »Tolerantan odnos prema drugom živom biću pogoduje preživljavanju obje jedinke«, smatraju Krizmanić i Kolesarić.[10] Upravo je različitost bitan preduvjet za toleranciju pri čemu je važno osvijestiti da nije samo drugi različit, nego da sam i ja sâm različit i posve drukčiji u odnosu na druge – dakle da su drugi prisiljeni tolerirati mene.

Ne znam koliko smo svjesni da svojim odgajanicima često podastiremo stereotipne modele i djecu učimo netoleranciji. Tako im znamo govoriti da će, ako ne uče, postati bauštelci ili komunalci, ili da će ih, ako budu zločesti, odvesti policajci, a liječnici i stomatolozi ih kazniti injekcijama. Time ih učimo kako bauštela nije poželjan posao i da ga treba izbjegavati, a da policajci, stomatolozi i liječnici ozljeđuju djecu. Netolerancija i predrasude postat će tada model ponašanja prema navedenim zanimanjima i svi ćemo se čuditi zašto dijete odbija i samu pomisao na ljude u bijelim kutama, stomatologe i pregled zubi.

Jednom razvijene predrasude i fiziološke reakcije povezane s njima teško se razbijaju, upravo iz razloga što netolerantne osobe odbijaju doticaj s predmetom svojih predrasuda. Osobito je to uočljivo kod prihvaćanja tuđih mišljenja i stavova. Različitost shvaćamo kao osobnu uvredu i napad na vlastiti integritet te odbijamo saslušati argumente za i protiv našega uvjerenja. A upravo prihvaćanje razlika pokazuje čovjekovu veličinu. Moći bez osobne uvrijeđenosti saslušati tuđe mišljenje i stavove te argumentirano iznijeti svoje veliko je umijeće koje zahtijeva kritičan i zdrav duh. »Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama!« (1 Pt 3, 15) jedan je od temeljnih postulata svjedočenja i prenošenja vjere, ali i kršćanske tolerancije prema onima koji vjeru još nisu upoznali. A kršćanstvo je stil života koji je nemoguće svakodnevno živjeti bez osobnoga čvrstog uvjerenja u njegovu ispravnost.

Foto: pixabay

 

 Umjesto zaključka

Umjesto zaključka, za promišljanje nudim nekoliko misli:

– »Pravednikova su usta izvor života, a opakomu usta kriju nasilje.« (Izr 10, 11)

– »Svi smo sazdani od slabosti i zabluda; zbog toga trebamo jedni drugima praštati naše gluposti.« (Voltaire)

– »Većina ljudi ne razumije kako drugi mogu brisati nos na drugačiji način nego što to oni čine.« (Turgenjev)

IZVORI I PREPORUČENA LITERATURA

 ČAČIĆ-KUMPES, Jadranka, Obrazovanje i tolerancija, u: Društvena istraživanja, 22 (1996.) 2, 307-319.

FIELD, M. Evelyn,  Živjeti bez nasilja. Kako pomoći djeci da izađu na kraj sa zadirkivanjem i nasiljem, Zagreb, 2004.

HORTON, John, Tri (prividna) paradoksa tolerancije, u: Filozofska istraživanja, 53-54 (1994.) 2-3, 249-261.

KLAIĆ, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 2001.

KRIZMANIĆ, Mirjana –KOLESARIĆ, Vladimir, Tolerancija u svakidašnjem životu. Psihologija tolerancije, Jastrebarsko, 2003.

LOKALNO PARTNERSTVO ZA PREVENCIJU I BORBU PROTIV NASILJA U ŠKOLAMA, Nasilje u školama – izazov lokalnoj zajednici, Zagreb, 2004.

OLWEUS, Dan, Nasilje među djecom u školi. Što znamo i što možemo učiniti, Zagreb, 1998.

POLIKLINIKA ZA ZAŠTITU DJECE GRADA ZAGREBA, Nasilje među djecom, Zagreb, 2005.

ZRILIĆ, Smiljana, Sudionici u krugu školskog nasilja – nasilnik, žrtva i promatrač, u: Magistra Iadertina 1 (2006.) 1, 49-57.

[1] Usp. Dan OLWEUS, Nasilje među djecom u školi. Što znamo i što možemo učiniti, Zagreb, 1998., 19.

[2] Usp. Isto, 39-40.

[3] Usp. Isto.

[4] Povučenije i mrgodnije osobe, pa tako i djeca, jednostvano nisu simpatične i privlačne kao otvorene i vesele osobe, što je svojevrsni društveni hendikep i često se odražava i na uspjeh u školi i na poslu. Važno je stoga osvijestiti tu činjenicu, kao i raditi na vlastitoj slici o sebi i dojmu koji ostavljamo na druge.  U školi se to može ostvarivati na više načina, a osobito kroz igranje uloga i svladavanje vještina retorike.

[5] Osmijeh je znak samopouzdanja i samopoštovanja, a ljudi koji se više osmjehuju djeluju privlačnije i otvorenije te lakše sklapaju prijateljstva. Osmijeh je najlakši i najbrži način da se razblaži napeta atmosfera, ali i najbolji modni dodatak koji nas nepogrješivo uljepšava u svakoj situaciji. Važno je stoga da se djeca nauče smijati često i od srca.

[6] Tako se začinju i razvijaju kompleksi – najgore nasilje koje možemo počiniti nad samima sobom. Često su nam kompleksi nametnuti, a teško se iskorjenjuju. Osoba sebe promatra kroz jednu negativnu osobinu (manu), sve dok svoju energiju ne počne trošiti samo na skrivanje i maskiranje svojeg nedostatka (koji, naravno, može biti i simaptična prednost, prepoznatljivost te osobe).

[7] Usp. Smiljana ZRILIĆ, Sudionici u krugu školskog nasilja – nasilnik, žrtva i promatrač, u: Magistra Iadertina 1 (2006.) 1

[8] Usp. Evelyn M. FIELD, Živjeti bez nasilja. Kako pomoći djeci da izađu na kraj sa zadirkivanjem i nasiljem, Zagreb, 2004.

[9] Bratoljub KLAIĆ, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 2001., 1357.

[10] Mirjana KRIZMANIĆ – Vladimir KOLESARIĆ, Tolerancija u svakidašnjem životu. Psihologija tolerancije, Jastrebarsko, 2003., 14.

 

*Tekst je objavljen u časopisu Lađa 2(2010.)