Sveti Nikola, spektakularna otok-tvrđava kod Šibenika

ŠIBENIK – Utvrda sv. Nikole pomorska je obrambena utvrda smještena na otočiću Ljuljevcu, na ulazu u kanal sv. Ante kraj Šibenika. Od 9. srpnja 2017. utvrda sv. Nikole uz obrambeni sustav grada Zadra upisana je na UNESCO-v Popis svjetske baštine, zajedno s drugim utvrdama pod nazivom „Mletačke utvrde od 15. do 17. stoljeća”.

Utvrda je podignuta sredinom 16. stoljeća na ulazu u kanal sv. Ante, uskome morskom prolazu koji vodi do Šibenika. Smještena je na južnoj strani kanala, na malenu otoku, a južnim je dijelom povezana uskim putićem s kopnom. Svojom sjevernom stranom istaknuta je prema suprotnoj strani kanala, čineći tako nadzor nad morskim putevima tog područja. Nedaleko od mjesta današnje utvrde prije nego je izgrađena, u srednjem vijeku, postojale su dvije manje kule između kojih je razapinjan lanac kako bi spriječio ulazak nepoželjnih brodova u kanal. Nakon izgradnje utvrde one su srušene.

Sagrađena zbog pada Skradina pod tursku vlast

Razlog izgradnji utvrde sv. Nikole bio je pad grada Skradina pod navalom Turaka 1522. godine. Osvajanje Skradina omogućilo je Turcima povoljan položaj za ostvarivanje pomorske veze s unutrašnjošću već osvojena teritorija, što im je bilo posebno važno radi trgovine i izvoza sirovina. U slučaju ostvarivanja njihova plana grad i luka Šibenika bili bi ugroženi, a za jedan od strateški najvažnijih gradova na obali Jadrana to nije bilo dopustivo. Sama luka grada bila je koliko toliko sigurna, a jedini ulazak u grad bio je upravo kroz uski kanal sv. Ante pa se mjesto nove utvrde nametnulo samo po sebi. Šibenik je dodatno zatražio pomoć od Mletačke Republike koja je pristala, imajući na umu važnost grada i smatrajući da onaj tko drži Šibenik, drži i veći dio tog dijela Jadrana.

Iako je prijedlog za izgradnju utvrde postojao već 1524. godine, gradnja utvrde sv. Nikole započela je kada u Dalmaciju dolaze dva istaknuta vojna inženjera – stariji Michele i njegov nećak Giangirolamo, oba iz obitelji Sanmichelli. Navodno je Giangirolamo izradio sve potrebne nacrte koji su uključivali poboljšanje već postojećeg fortifikacijskog sustava, ali i gradnju novih obrambenih fortifikacija. Za gradnju utvrde sv. Nikole u kanalu sv. Ante Giangirolamo je predložio otočić Ljuljevac. Nove planove poboljšane fortifikacije mletačka je vlast odmah prihvatila, a kako je prioritet bila obrana grada s mora, radovi na utvrdi sv. Nikole započeli su iste 1540.godine.

Benediktinski samostan ustupio mjesto tvrđavi

Na otočiću Ljuljevcu već je otprije postojao benediktinski samostan koji je zbog nove gradnje srušen. Bilo je potrebno srušiti i samostansku crkvu sv. Nikole, a zamijenila ju je nova u obliku kapelice na sjeverozapadnom dijelu terase utvrde. Opis utvrde donosi Giovani Battista Giustiani nakon završetka izgradnje 1553. godine. U njemu se spominje kružni dio utvrde, koji sam Sanmicheli naziva torionom, a radi se o omanjem trgu na kojem se smjestila kapelica, vjerojatno na mjestu prijašnje crkve.

Sama utvrda zauzela je veći dio otočića, a izgrađena je na grebenu i djelomično iskorištava živu stijenu. Giangirolamo ju je projektirao kao čvrstu i sigurnu utvrdu u obliku trokuta sa tri istaknuta obrambena bastiona. Građena je od više vrsta materijala pa je tako donja zona utvrde zidana kamenom (dijelovi ispod razine mora i neposredno iznad nje), dok iznad dolazi dio izveden u opeci što je uobičajeno za doba nastanka utvrde, ali neuobičajeno za Dalmaciju.

Za opeku je poznato da se dopremala iz Veneta što je dokaz da je graditelju gradnja same utvrde, kao i materijal koji će upotijebiti u tu svrhu, bio važan. Također iz praktičnih razloga uporeba opeke bila je vjerojatna jer vrlo dobro amortizira topovske granate od kamena. U unutrašnjosti se uočava veća količina sedre kojom je zidana donja zona oboda rondela kao i svodovi većine topovskih otvora. Za čvrstinu utvrde važna je i živa stijena samoga otočića, mjestimice isklesana i iskorištena u strukturi građevine.

Utvrda koja nikad nije ispunila svoju funkciju

Možda je najzanimljiviji dio utvrde sam njen oblik. Općenito su utvrde tlocrta u obliku trokuta u to vrijeme rijetke u Hrvatskoj, kao i u Europi. Ipak, takav oblik susrećemo u Italiji – utvrda Sarzanelo u Italiji (1493.), kao i Ostia kraj Rima (1482.), dok se trokutasti oblik u Hrvatskoj javlja primjerice kod utvrde u Sisku (1544.). Šibenska se pak razlikuje od njih jer nema istaknute kule. Također visina kortine, polubastiona i toriona je ista zbog čega se cijela utvrda doima kao jedinstveni prostor. Moguće je i najvjerojatnije da je na oblik utvrde sv. Nikole utjecao oblik i količina prostora samog otočića Ljuljevca. Isto tako budući da se radi o razdoblju renesanse koja je sklona osnovnim geometrijskim tijelima i likovima, objašnjenje trokuta moguće je naći i u tome. Ne treba zaboraviti i na ekonomičnost i brzinu gradnje pa se trokut nameće kao najjednostavniji oblik zatvaranja prostora.

Zanimljiva je i činjenica da utvrda u stvari nikada nije ispunila svoju funkciju jer nikada nije borbeno ni obrambeno bila aktivna. Izvori prenose svojevrsnu anegdotu prvog i jedinog pokušaja obrane kada se htjelo pucati na brodove Španjolske armade u blizini Zlarina. Navodno je ispaljena kugla pala svega nekoliko metara od tvrđave jer se drveno postolje topova zbog velike vlage jednostavno raspalo. Utješna je stoga činjenica da je utvrda s mora djelovala toliko moćno da joj se nitko nije usudio niti približiti. To je uostalom i glavna zadaća takvih fortifikacijskih objekata – preplašiti i rastjerati moguće napadače. Pa ipak, iako nije ostvarila primarnu funkciju, utvrda je od početka bila vojno organizirana. Tako se u već spomenutom Giovanijevom opisu spominje i organizacija snaga na njoj. Iz njega se saznaje da je posadu tvrđave sačinjavalo 25 vojnika i pet topnika. Njima na čelu bio je kaštelan, redovito izabiran iz redova mletačkog plemstva na rok od dvije godine. Tijekom trajanja mandata on nije smio napuštati utvrdu pod prijetnjom smrtne kazne, a dužnost mu je zapravo bila politička, dok se vojni zapovjednik nazivao kapetanom.

Obnova i turistička valorizacija

Projekt „Turistička valorizacija Tvrđave sv. Nikole u kanalu sv. Ante“ financiran je iz Europskog fonda za regionalni razvoj u sklopu Poziva: Priprema i provedba Integriranih razvojnih programa temeljenih na obnovi kulturne baštine u okviru Operativnog programa Konkurentnost i kohezija 2014. – 2020.

Projekt, kojim će se izraditi sva dokumentacija potrebna za rekonstrukciju i turističku valorizaciju tvrđave, sveobuhvatno sagledava obnovu tvrđave u kojoj će, uz restauratorske i sanacijske radove, u obzir biti uzeta sadržajna definicija, infrastruktura, te turistički i marketinški potencijali. Time će se stvoriti iznimna turističko-posjetiteljska atrakcija na prostoru grada Šibenika koja će povećati turističku atraktivnost destinacije i doprinijeti održivom društveno gospodarskom razvoju na lokalnoj i regionalnoj razini.

Na Tvrđavi sv. Nikole u posljednje dvije godine izvršena je prva faza onih neophodnih radova kako bi se znamenitost uopće mogla staviti u funkciju te kako bi se napokon mogao započeti iskorištavati njezin turistički, kulturni i gospodarski potencijal. U protekle tri godine u obnovu je uloženo oko pet milijuna kuna, od čega četiri milijuna kuna iz proračuna Šibensko – kninske županije dok je ostatak financiralo Ministarstvo kulture. Provedeni su radovi na čišćenju objekta, nužnoj sanaciji i sigurnosti posjetitelja. Sanirano je brodsko pristanište i rampa na glavnom ulazu, postavljene su sigurnosne ograde, odvezen nagomilani otpad te je omogućen siguran i organiziran pristup lokalitetu.

Tvrđava sv. Nikole u Kanalu sv. Ante u lipnju je napokon i otvorena za posjetitelje, što je rezultat niza projekata financiranih sredstvima Europske unije, Šibensko–kninske županije i Ministarstva kulture pri Vladi RH. Prvi značajan korak napravljen je 2013. kada je, kroz projekt Turističke valorizacije Kanala sv. Ante, uređena šetnica i pristupni put do nadomak tvrđave. U svibnju prošle godine ugovorena je druga faza tog projekta vrijedna 26 milijuna kuna, tijekom koje će biti izgrađen posjetiteljski centar i prateća infrastruktura.