Možemo zuriti u hostiju tjelesnim očima, možemo je držati na ruci ili jeziku a da se ništa ne dogodi ako su oči duše zamračene grijehom. Naprotiv, ako prepoznamo Isusa onda kličemo od radosti što smo ga prepoznali i što je on prepoznao nas kao svoje.

Oh kad bi bio studen ili vruć! Ali, jer si mlak, (čitaj=poganski katolik), ni vruć ni studen – izbacit ću te iz Svojih usta. (Otk 3,16)

Sva djeca imaju snove o svojem odrastanju i ma gdje bili, žele postati doktori, piloti, učitelji, a naša Rosie uvijek odgovori da želi biti musichana (izgovara se musičana), što na svahiliju znači djevojčica, a takva će i ostati cijeli život. Ona je ustvari najvedrije stvorenje pod krovom „Malog doma“ i prva je koja će svakoga tko dolazi dočekati najširim osmijehom. Ima slabu cirkulaciju, pa njezine hladne ruke uvijek prepoznam kad me u sirotištu djeca opkole i svi me odjednom žele držati za ruku, zagrliti i biti mi bliže.

U svetoj misi, ali i u drugim sakramentima i molitvama dopuštamo Bogu, njegovu Duhu da Djeluje u nama, da nas zarazi nesebičnošću. I zato nam ostaje predivna slika primanja Djeteta u naručje; dopuštanje Bogu da uđe u naš život. Tu gestu koja je poglavito majčinska gesta, susrećemo iznimnom snagom i ljepotom baš kod liječnika. Njihov je, vaš je poziv primiti u ruke tek rođeno dijete, ali isto tako primiti i zadnji zemaljski životni dah čovjeka. Pred otajstvom života sve je ostalo manje važno. Ista ljubav koja se divi stvorenomu životu prihvaća i bijedu čovjeka, prihvaća i zaraženost onim što život ugrožava i slijedi poziv biti suradnicima Spasitelja u oslobađanja od svega što priječi radost ili u davanju značenja trpljenju.

Da, blagoslov kuće i obitelji na neki je način i svojevrstan egzorcizam (grčki exorkizein zaklinjati ili otklinjati, latinski exorcizare, zaklinjati). Objasnit ću. Nekad se naime (neki svećenici to čine i danas), na ulazna vrata ili iznad vratiju prilikom blagoslova kuće (danas se uglavnom lijepe sličice), pisalo tri početna slova iz imena triju kraljeva Gašpara (lat. Casparus), Melkiora i Baltazara. Zašto? Jeste li si postavili to pitanje?

Školske sestre franjevke Splitske provincije u DR Kongu prisutne od 1974. godine kada otvaraju misijsku postaju u DR Kongu, tadašnjem Zairu, gdje razvijaju široki djelokrug odgojnog i socijalnog rada.
Sestre brinu o odgoju najsiromašnijih i skrbeći za društveno najugroženije, rade u srednjim školama, vrtićima, bolnicama, rodilištima, biskupijskom Caritasu gdje su im povjerena socijalna pitanja, a razvile su i projekt za neishranjenu djecu.

„Ako smo prisutni, kao posljedicu ćemo uvijek iskusiti Prisutnost… Mudrost nije u skupljanju više činjenica i podataka… Mudrost je upravo drugačiji način gledanja i poznavanja… Prisutnost jest mudrost! Ljudi koji su potpuno prisutni, znaju kako vidjeti cjelovito, ispravno i istinski. Prisutnost je ono ‘jedino potrebno’… Ona je praktičan svakodnevni zadatak svake zrele religije“ (str. 74-75).

Kad je čovjek sveden na proizvod materije koja se igra sâma sa sobom ili je konstrukcija društva, ili ima vrijednost tek kao sudionik na društvenim mrežama, ili pak samo kao onaj koji plaća doprinose, onda je on lišen svoje subjektnosti, svoje osobnosti, zato što je jednostavno iskorišten kao sredstvo industrijske proizvodnje, političke moći ili kao bio-materijal za istraživanje. Iza sjajnoga pročelja vrloga novog svijeta pokazuje se pravi razmjer bijede: samoća, izolacija, duševna patnja, sve veće nasilje i brutalnost, egocentrizam, usmjerenost na koristoljublje i egomansko samoostvarenje, izgubljena osnovna komunikacija u obiteljima.