Razmišljanje našeg suradnika Darka Fiketa uz evanđelje pete vazmene nedjelje. Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima…

»Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje…

Pusta je dakle bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Takvo što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube istine ili špekuliraju serviranjem neistine.

Današnja čitanja, osobito prvo, podsjećaju nas na Božićnu liturgiju. Narod u tami svjetlost vidje veliku. Svjetlo je jedno od najpotrebnijih stvari za život. Svjetlo je život i radost. Čitanja nam ukazuju istinsku svjetlost, koja donosi život i radost, sadrži u…

Možemo zuriti u hostiju tjelesnim očima, možemo je držati na ruci ili jeziku a da se ništa ne dogodi ako su oči duše zamračene grijehom. Naprotiv, ako prepoznamo Isusa onda kličemo od radosti što smo ga prepoznali i što je on prepoznao nas kao svoje.

U svetoj misi, ali i u drugim sakramentima i molitvama dopuštamo Bogu, njegovu Duhu da Djeluje u nama, da nas zarazi nesebičnošću. I zato nam ostaje predivna slika primanja Djeteta u naručje; dopuštanje Bogu da uđe u naš život. Tu gestu koja je poglavito majčinska gesta, susrećemo iznimnom snagom i ljepotom baš kod liječnika. Njihov je, vaš je poziv primiti u ruke tek rođeno dijete, ali isto tako primiti i zadnji zemaljski životni dah čovjeka. Pred otajstvom života sve je ostalo manje važno. Ista ljubav koja se divi stvorenomu životu prihvaća i bijedu čovjeka, prihvaća i zaraženost onim što život ugrožava i slijedi poziv biti suradnicima Spasitelja u oslobađanja od svega što priječi radost ili u davanju značenja trpljenju.

„Tko je očekivao da će kršćanstvo ponovo postati masovnim pokretom, osjećao se prevarenim. No masovni pokreti ne nose u sebi obećanje budućnosti. Budućnost se stvara ondje gdje ljudi u uvjerenjima, koja oblikuju život, nalaze puteve jedni prema drugima. A dobra budućnost raste gdje ta uvjerenja dolaze iz istine i vode u nju.“

Kad je čovjek sveden na proizvod materije koja se igra sâma sa sobom ili je konstrukcija društva, ili ima vrijednost tek kao sudionik na društvenim mrežama, ili pak samo kao onaj koji plaća doprinose, onda je on lišen svoje subjektnosti, svoje osobnosti, zato što je jednostavno iskorišten kao sredstvo industrijske proizvodnje, političke moći ili kao bio-materijal za istraživanje. Iza sjajnoga pročelja vrloga novog svijeta pokazuje se pravi razmjer bijede: samoća, izolacija, duševna patnja, sve veće nasilje i brutalnost, egocentrizam, usmjerenost na koristoljublje i egomansko samoostvarenje, izgubljena osnovna komunikacija u obiteljima.