Rodna ideologija – konačni obračun s čovjekom! (1. dio)
Sve države koje se odupiru prionuti uz tu ideologiju odreda se kažnjavaju i izlažu silnim pritiscima kako bi se pod prisilom obvezale da je ugrade u svoj program razvitka.
Sve države koje se odupiru prionuti uz tu ideologiju odreda se kažnjavaju i izlažu silnim pritiscima kako bi se pod prisilom obvezale da je ugrade u svoj program razvitka.
Prema ideologiji o rodu, obitelj se pretvara u mjesto u kojem se pregovara o vlasti; ona više nije osnovna stanica društva, a još manje prostor ljubavi i zajedništva među osobama. Budući da je obitelj bila žarište nejednakosti, prema teoretičarima o rodu, treba izmijeniti odnose moći između muškaraca i žena, također i između dječaka i djevojčica počevši već u osnovnoj školi.
Nakon Konferencije u Pekingu, ono što se radilo prikriveno nastavilo se raditi sve javnije. Tijela OUN-a su se prihvatila definiranja „roda“. Te takozvane definicije ostajale su dugačke i neodređene; one se nezaustavljivo mijenjaju, ali i omogućuju tumačenje koje uključuje spolno usmjerenje i identitet roda.
Povijest nam obilno pokazuje da je deizam otkočio postupak koji je poveo zapadnu civilizaciju, to jest židovsko-kršćansku civilizaciju, od mrtvog Boga i nihilizma XIX. stoljeća, do smrti čovjeka tijekom XX. stoljeća, da bi dogurao do besprimjernog sunovrata obiteljske ustanove, vektora ljudske osobe, u drugoj polovici XX. stoljeća.
Sam naslov Izložbe postaje zanimljivim pitanjem (Neizliječeni sveci?). Jer, sveci više ne boluju. Ako propadaju naši kipovi, naše dragocjenosti, naša baština, propada puno važnije tkivo; tada smo bolesni mi, vjernici, društvena zajednica, jer nas nagriza duhovna crvotočina koja slabi osjetljivost za vrijednosti. Tako nas ova izložba zaliječenih skulptura pita: Nismo li mi oboljeli: od žurbe, od nemara, od sebičnosti, od bešćutnosti, od vezanosti za prolazno, od nečovječnosti…?